DŽEMAL BIJEDIĆ – “Tajna partijske ćelije”

Grad je živio bez sigurnih vijesti o događajima na frontovima. Tu i tamo se čulo da su njemačke, italijanske i druge napadačke jedinice duboko prodrle na našu teritoriju, a frankovci su već javno govorili da su u zapadnu Hercegovinu bačeni njemački padobranci, da nastupaju prema Mostaru zajedno sa ustašama, krakatim gorštacima u plavim šalvarama, u opancima.

U gradskim kasarnama bataljoni su uzalud očekivali naređenje za pokret, a na ulicama je vladao gotovo opšti metež.

Tih dana je sekretar *Oblasnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije za Hercegovinu pozvao “Dugonju”**, rukovodioca Oblasnog komiteta SKOJ-a, i saopštio mu partisku odluku:

Dzemal Bijedic
Dzemal Bijedic

— Sutra treba otići komandantu armije i zahtijevati da se naši drugovi zatvoreni u martovskim demonstracijama puste na slobodu i da se kao dobrovolji upute, zajedno sa drugim komunistima, na front.

Sutradan, jedanaestog aprila hiljadu devetstotina četrdeset i prve, u zgradi komande armije, našla se delegacija od tri člana:

— Kuda, drugovi? — dočekao ih je kapetan, njihov dobar poznanik.
— Idemo generalu Jankoviću. Nastoj da nas primi što prije.

Komandant armije je delegaciju uputio svom zamjeniku, generalu Glišiću.

— Šta da kažem: ko dolazi? — upitao je ađutant.
— Delegacija radnika i studenata iz grada.
— Kakvim poslom?
— Državnim, opštenarodnim.

Ađutant se, napokon, vratio i otvorio vrata generalove sobe. Odmah iza vrata, stajao je načelnik armije.

— Gospodine generale, mi dolazimo ispred Mjesnog komiteta K P J za grad Mostar.
— Izvolite, gospodo komunisti! — general je sjeo za sto, ali članovima delegacije*** nije ponudio da sjednu. Oni su stajali nasred sobe.
— U mostarskoj policiji, gospodine generale, nalaze se mnogi radnici, đaci i studenti koje je, dvadeset osmog marta, uhapsio šef policije Hočevar, okorjeli frankovac.

I vama je sigurno poznato da je on — za vrijeme služenja u kraljevoj gardi — osuđivan, ali je u Banovini Hrvatskoj rehabilitovan i sada hapsi rodoljube pozvane u vojsku za odbranu naše zemlje — govorio je »Dugonja«, rukovodilac delegacije.

— Pa zašto ste došli k meni?
— Uputio nas je vama general Janković.
— Mi tu ne možemo nista. To je stvar policije.
— Ali, sada je ratno stanje. Hočevarovi prijatelji, koje sada znam kao ustaše, već pucaju na našu vojsku. Policija je u njihovim rukama. Zato su i hapsili komuniste i ostale građane koji hoće da se bore protiv fašističkih divizija i njihovih pomagača.
— Da, da, gospodo komunisti, čitao sam proglas vaše P artije u kome se govori o odbrani zemlje. Rasturili ste ga i među vojsku, svugdje. Vi hoćete da se borite …
— Jeste, mi tražimo oružje, mi hoćemo borbu. A takvi ljudi sada sjede u zatvoru. Drže ih neprijatelji Jugoslavije, za koje vi kažete da im ne možete ništa … da je vlast u njihovim rukama.
— Budite pristojni… Ponovo vam kažem da tu odlučuje policija… bez obzira kakva je.
— Takav odgovor nismo mogli očekivati u ovim sudbonosnim danima .za našu zemlju.
— Kako se vi zovete? — iznenada je zapitao general, uzbuđen, blijed.
— Dzemal Bijedić — odgovorio je rukovodiiat delegacije.
— Šta ste po zanimanju?
— Student prava.
— Znate li vi komunisti, studenti i radnici. da ste vi jedne protudržavne, ilegalne organizacije. iedne zabranjene partije …
— Ali partije koja je mobilisala svoje mnogobrojne članove i simpatizere za odbranu naše zemlje od_ fašističkih porobljivača — odgovorio je Bijedić. da bi se ubrzo sa drugovima žurno spustio niz stepenice jer je pretstojala opasnost od hapšenja u štabu armije.

Naveče su se pojavili plakati o proglašenju »Nezavisne Države Hrvatske«. a u zoru, dvanaestog aprila sa okolnih padina poviše gradskih predgrađa tamo od Ilića i Širokog Brijega, ustaše su nasumice pucale prema gradu  odakle su zbunjene grupe vojnika, ležeći iza plotova rijetkim mitraljeskim rafalima odgovarale na pucnjeve seljaka kikalja.

Kada je sa aerodroma i iz logora nestalo mnogih oficira, vojska je bezglavo jurnula na sve strane, rastočila se duž puteva i uz prugu Garnizonske jedinice je zahvatila prava panika. .I štab armije. Izjutra je general Janković, prestrašen od prvih sukoba sa ustašama, predao vlast šefu policije, Ivanu Hočevaru, i naredio da vojnici idu kućama. Ali, u podne, u Mostar dolazi planinski bataljon. Oficirima i vojnicima ovog bataljona komunisti su objasnili situaciju u gradu da bi odmah zatim svi zajedno izbili pred policisku zgradu. Dok su jedni palili arhivu i tražili šefa policije, pred ćelijama su odjekivali udarci kundaka. Drugovi su obijali katance.

— Živjela Komunistička partija i narodna vojska Jugoslavije! prolamalo se uz udarce kundaka, i kroz zatvorska vrata izletjeli su zatvoreni drugovi koji su sa planincima jos istog dana kroz mostarske ulice proveli uhapšenog Hodevara i predali ga komandi armije, kojoj je ponovo vraćena vlast.

Oslobođeni drugovi sa drugim komunistima sada već sa sekretarom Oblasnog komiteta na čelu, imali su oružje u rukama, mada je general Janković naredio da se razoružaju, i mada je iz zatvora pustio Hočevara. Situacija se u gradu sve brže i sve više pogoršavala . Planinski i dački bataljoni jedine dvije jedinice koie su mogle pružiti efikasniji otpor, i pored nekoliko topova, polagano su otstupali pred navalom ustaša, koje su nastupale sa zapadnih strana. Ostaci vojske povlačili su se prema Nevesinju, a sa njima i četrnaest naoružanih mostarskih komunista.

Tako je grad pao u ruke ustaša, koje su na sve strane razoružavale i hapsile jugoslovenske vojnike, Srbe i komuniste.
_____________________________________________________________________’)
*Mustafa Pašić
** Džemal Bijedić — *Dugonja«.
*”” U delegaciji su se, pored Bijedića, nalazili i Salko Pandur,Sefkija Puzić.

Iz knjige “Tajna partijske čelije”

Mensur Seferović