PORODICA MUŠTROVIĆ
Porodici Muštrović je povjerena organizacija i vođenje partijske tehnike
Tada je »Trkač« pitao Mizu:
— Jedno me samo čudi: otkuda se onaj Muštrović, naš komšija, nađe odjednom u internaciji sa Esom i dirugovima, a čitav grad zna da nije radio za oslobodilački pokret. Tu nisu čista posla. Gledam ga juče: prolazi pored mene i ni da me vidi. Takvu su svi u porodici. Pomalo su mi i opasni.
— Ti, po običaju, i ovdje pretjeruješ. Nisu se uključili u naš pokret, ali nikom ništa ne smetaju. A ja bih rekla i to da je njegova sestra, Fahra, dobra omladinka.
— Zato neće da primi nijedan bilten, nijedan letak. I to mi je onda dobra omladinka.
»Trkač« je čitao i raznosio biltene, ne znajući da oni izlaze upravo iz kuće te porodice, a za koju je on, eto, smatrao da treba, ako ništa drugo, bar da pročita makar jedan letak na kojem je pisalo:
»Kuća iz koje nema partizana ili koja ma u čemu ne pomaže našu narodnu vojsku, nesigurna je, sumnjiva ili neprijateljska«.
Muštrović, koji je stanovao nepunih stotinu metara od Mizine kuće, nije bio niko drugi neko
—»Petko«, kome je oktobra 1940 povjerena organizacija i rukovođenje partiske tehnike.
»Petko«, trgovački pomoćnik, po zadatku Partije, radi još bolje konspiracije, postaje četrdeset prve povjereniik u jednoj trgovačkoj radnji. Nije bilo lako primiti takav zadatak, jer to je za građane bilo izjednačeno sa izdajstvom.
Ubrzo su ga poznanici i drugovi počeli zaobilaziti, izbjegavali su njegovo društvo, a to se i željelo postići, jer interesi ilegalne borbe bili su kudikamo važniji od trenutnih reagovanja neupućenih građana i komunista.
I njegova sestra Fahra morala je da napusti svoje drugarice, svoje skojevsko jezgro. I brat Džemal, radnik u rudniku, električar i mehaničar, ostao je gotovo usamljen i napušten. Ali, šesnaestogodišnji Salko, skojevac, bio je najnedisciplinovaniji. On je a dalje odlazio na sastanke, vježbao se u rukovanju oružjem, ali se i to doznalo, jer »Petko« mu je jednog dana rekao:
— Na prvom sastanku treba da kažeš drugovima da te ilegalni rad vise ne oduševljava, da ti ukućani zabranjuju druženje sa komunistima i simpatizerima partizana. To je u interesu Partije, jer mi ćemo na ovaj način, ako tehnika bude neprekidno radila, najbolje doprinijeti našoj borbi.
— Ja to drugovima ne mogu da kažem. Radije ću da idem u partizane.
— I to ti zabranjujemo. To bi bila još veća opasnost za tehniku, kompromitacija porodice.
— Pobjeći ću!
— Vratićemo te iz partizanskog odreda već prvog dana. Ovdje si nama neophodan, jer niko sa strane, izuzev ukućana, ne može da radi u tehnici.
Ako je krajem četrdesete tehnika radila u jednoj sobi, sa prvim burnim danima četrdeset i prve ona se već nalazila u bunkeru, koji je potpuno završen upravo na dan napada njemačkih armija na Sovjetski Savez.
Bunker je iskopan u štali u kojoj su se nalazile tri krave, koje su i nabavljene da bi se nekako opravdalo podizanje štale i jednog hola, ispod kojega se predviđala izgradnja novog, daleko solidnijeg skloništa.
Prvi bunker, smješten ispod krava, bivao je sve nepodesniji. Nije bilo dovoljno zraka, lampa je gušila, smrad jos više, a kao najveća slabost, moralo se radiiti sa otvorenim ulazom, jer nije bilo drugog dovoda za zrak. I u takvim usiovima radilo se po nekoliko sati svake noći, jer su se grad i čitava Hercegovina snabdijevali materijalom štampanim u ovoj zagušljivoj krletki.
Dalje se nije moglo izdržati. Kopanje novog skloništa, po Džemalovoj ideji, počelo je početkom četrdeset druge i već osmog maja bilo je sve gotovo. Ni najvještiji agenti nisu ga mogli otkriti.
Njegova izgradnja pretstavljala je malo majstorstvo. U novopodignutom pretsoblju, pod nije namjerno napravljen od dasaka, ostavljen je u sitnompijesku. Stare, kamene stepenice su dignute i umjesto njih stavljene drvene, koje su se pele do prvog sprata.
Ispod stepenica se bijelio pijesak, ali upravo tu, ispod njega, nalazio se bunker. Kako se moglo dospjeti do njega? Trebalo je izvući prvu i drugu stepenicu — i opet bi se zabijelio čisti pijesak, zatim zemlju, pa kamen, a onda bi se ukazala gvozdena poluga. Ko dosegne do nje — lako će se naći u bunkeru.
Polugom se dizao jedan prilično komplikovan poklopac. Onaj koji se nalazio u bunkeru, samo uz poseban signal svjetlom i zvoncetom rnogao je da očekuje otvaranje poklopca spolja. Bunker se nalazio metar ispod površine zemlje, ispođ pijeska. Dug je dva i po metra, širok metar i po, a visok metar i četrdeset. Učvršćen je željeznim okvirom, sa strane su zakatranisane daske, a odozgo je debela kamena ploča, koja sprečava prodiranje svakog tvrdog predmeta i bušenja odozgo.
Zrak se dovodio kroz kuhinjski dimnjak, koji je napravljen »na lakat«, tako da je i sa te strane izvšeno potpuno osiguranje. U bunkeru su se nalazile dvije pisaće mašine, rotoaparat, nekoliko šapirografa, boje, šabloni, nešto papira (srtari bunker služdo je sada za sklonište papira), zatim električna peć i žarulje za osvjetljenje, kao i specijalni patent za davanje signala ukućaniima iznad bunkera, koji su, opet, preko posebnih »žensikih« utikača, smještenih između dvije grede na tavanu, davali upozorenje u bunkeru da ugase svjetlo, pirekinu i kucanje i rad rotoaparata.
Sve je do u detalj razglobljeno. Svjetlo se u od redenim situacijama moralo gasiti i u bunkeru, jer bi inače na strujomjeru, ako bi agenti pogasiili sva mjesta u kući, mogli zapaziti da ipak negdje svijetli žarulja, a tada bi svakako nastala nemila situacija.
Da je sva ova predostrožnost bila neophodna, pokazalo se već deseti dan od početka rada u ovom bunkeru. Jedne noći »Petko« je osjetio da neko opkoljava kuću. Polako je prešao u šupu, ali se morao vratiti, jer unaokolo je bilo bar dvadeset Italijana. Ponovo je legao, a tad mu je prišla majka, koja je sa tri kćeri spavala u kuhinji, ispod sobe u kojoj su se nalazila njena tri sina — Mustafa, Džemal i Salko. Stara Hana šapnula je sinu:
— Mujo, neko se vrti oko kuće.
— Znam, majko. Kad zalupaju na vrata, brzo ih otviori, da ne posumnjaju kako se bojimo.
Ubrzo se začuo tresak avliskih vrata i glas Lastretija.
— Otvoriti. . . brzo, brzo.
Mlaz bateriske svjetlosti obasjao je lice starice, koja je pokušavala da bude pribrana.
— Vi… Mustafovic… Kako vi zove?
Žensku djecu u kuhinji ostavili su Italijani na miru, a za tren oka su se našli iznad trojice “zaspalih« muškaraca. Bajoneta je dohvatda nečije noge.
— Vi, Mujo? — pitao je Lastret.
— Ne, Džemal.
— Vi, lezi!
— A vi, kako se zove’
— Salko.
— Vi… lezi.
Tri bajanete se nakostrešiše na trećeg, najstarijeg Haninog sina.
— Ti… Mujo… Diži se! Vi komunisto. Dove mašina?
Dok se »Petko« oblačio, desetak Italij ana bojažljiivo je pretraživalo okolne bašte, šupe i avlije. Zabijali su svugdje bajonete, podizali dake od poda, prekopavali dušeke i kapute, igračke, ali —sve je bilo uzalud. Tek što su odveli »Petka«, ponovo siu se vratili i još detaljnije počeli da pretresaju čitavu kuću. Jedan Italijan pitao je tada najmlađeg Haninog sina:
— Vaš brat kaso, vi kasala dove mašina, on tošo kuća.
— Da, da, ima mašina, — rekao je Salko i poveo obradovane Italijane u sobu, gdje im je pokazao šivaću mašimu, koja je takođe u to vrijeme kupljena za »šnajdericu« Fahru. Odjeknuo je šamar, ali su i dalje rukama pokazivali da traže pisaću mašinu. A onda su se okomili na staru Hanu, koja je ponavljala:
— Zlotvori jedni, što mi odvedoste hranitelja …. . . Šta vi hoćete, kakvu mašinu tražite.
Napokon su napustili kuću, a zorom je Fahra već bila u bunkeru. Uzela je hranu za čitav dan, i zatvorila se, i izvukla sedam stotina primjeraka biltena, koji su, kao obično, razdijeljeni po gradu, pa i oko policijskih i italijanskih prostorija.
Odlomci iz knjige Mensura Seferovića “Bataljon u okupiranom gradu” (NP “Oslobođenje” -Sarajevo, 1958.)
