PRVA PARTIZANSKA EKSPLOZIJA U OKUPIRANOM GRADU
Dvojica komunista koji su se vratili iz prvog, razbijenog odreda smjestili su se u kucu profesora Kurta gdje se vec nalazilo nekoliko ilegalaca i njegovih susjeda, Srba. Tek sto su se sa oruzjem smjestili u kucu sa prozora je zvao profesor:
— Ej, Dinko, dolazi brzo ovamo. . .
Zatim je iznenadjenom susjedu rekao:
— Prije dva sata izlijepljeni su plakati da se Srbi ne smiju naci na ulici poslije pet sati. . . Ostani ovdje. . . iako nas ima nekoliko u kuci.Tog trenutka, u dvoriste Kurtove kuce upala su dvojica seljaka ustasa sa naperenim puskama.
— Je li ovo srpska kuc a . . .
. — Sta hocete. . . Izlazite napolje. Ovo je muslimanska porodica … Znate li ko sam ja, je li?
— Ko si ti?
Domacin, vidjesi da ustase nisu iz grada» birao je krupne titule i funkcije. . .
— Ja sam Husnija Kurt, direktor gimnazije.
— A ovaj do tebe?
— To je moj brat, Fadil K urt, direktor fabrike duvana.
— A ovaj?
— To je Arifhodzic, upravnik drzavnog skladista.
Bio je to Dinko Zubac, bivsi jugoslovenski oficir,koji je sa mnogim domacinima bio gotovo bez ikakvih prava na zivot pod ustaskim rezimom, narocito u junskim i julskim danima. Mnogi su se krili kod svojih susjeda i prijatelja, da bi se poslije, uz pomoc falsifikovanih propusnica i dokumenata, sklonili na sigurnija mjesta.
Tako se i porodica Lazara Peske, tih julskih dana cetrdeset prve, sklonila u kucu Nadzide Hadzic. Dok se stari Lazar jos uvijek krio u Brankovcu, u pojati prepunoj sijena, njegova zena, Jovanka, sa dva sincica nalazila se kod Nadzide. Starija, devetnaestogodisnja kci Ksenija, pobjegla je u Crnu Goru, a mlada, sedamnaestogodijnja gimnazijalka Tanja, bila je u kufci Nade Bajat, svoje drugarice.
Ugledna mostarska srpska porodica bila je, eto tako, razbijena, progonjena. Ona je ocekivala pomoc svojih prijatelja. I pomoc je pruzena. Nadzida je uspjela da za citavu
porodicu pribavili falsifikovane propustnice za odlazak u Srbiju. Ali sada su nastale nove teskoce. I pored propusnica, iz grada je trebalo ipak Lazara neopazeno izvuci, jer su ga ustase kao uglednog Srbina veletrgoca, zeljeli svakako da uhvte.
Nadzida je nabavila fijaker i stari Lazar, koga je nasla u pojati kako se go do pojasa muci na mostarskoj julskoj sparini, zavucen u sijeno, obukao je feredzu sa gustim velom. Ispod feredze su virile velike muske cipele. U uzbudenju, da nevolja bude veca. Lazaru su spale podignute nogavice pantalona . .
— Vidi musko u feredzi! — vikala su djeca strme ulice Brankovca, ali, srecom, ubrzo se sjeli u fijaker i Lazar je dosao u kucu, gdje su ga nestrpljivo odekivala djeca i zena.
— Gdje ie Tanja? — tek sto je sjeo, pitao je Lazar.
— Ona nece da ide sa nam a u Srbiju. Isla sam tri puta k njoj, tamo kod Bajatovih, molila sam je, plakala, ali — sve je uzalud. Ona je, kaze, da je komunista i njoj je mjesto u borbi. Nece da napusti drugove i partiju .
Nadzida je stajala i slusala. Tanjina majka je to nekoliko puta pricala. Ali Lazar to nije mogao tako lako da shvati i primi.
— Pa ima i u Srbiji. . . Partija . Neka se tam o bori.
Jesi li joj i to govorila? — pitao je Lazar.
— Jesam , ali ne pomaze. Ovdje sam, kaze najpotrebnijaija iznad Mostara se vec formiraju odredi. Ja necu nijedan trenutak da izgubim. Partiska organizacija na mene racuna i ja je necu napustiti. Komunisti idu u borbu, a zasto da ja trazim skloniste. Osjecala bih se kao dezerter. Nista me ne moze odvratiti. Nama je, mama, jedino spas s puskom u ruci. Vi idite, cuvajte se . . . a Tanja ce sa drugovima u borbu.
— . Pa ,.. . sta cemo sada? — otac je ..bespomocno rasirio ruke.
— Tu spasa vise nema. Ja najbolje znam Tanju.
Od njene namjere i odluke nikakva je sila ne moze odvratiti. Neka ostane sa srecom , a mi cemo na put.
Tako su, eto, roditelji digli ruke od svoje kceri, jedne od najistaknutijih omladinki Mostara, koja je ujedno bila i najzapazeniji dak u Mostarskoj gimnaziji, uvijek prkosna i borbena. Kada su je, jednom zgodom, bilo je to polovinom 1940, poslije jedne skautske zabave,
odrzane u Nevesinju, roditelji upozorili da su vlasti i nju, njihovu kcerku, zapazili medu komunistima, Tanja je odgovorila:
— Da, mama, ja se druzim sa komunistima.
— . . . A jesu li tvoje drugarice .. komunisti
— To ti ne treba da znas … Mi smo dobre ucenice i prijateljice… Ti ces uvijek, kao i do sada, biti zadovoljna sa mnom i sa mojim drugaricama … Je li, mama, zar ces nas manje voljeti ako se borimo da i svi siromasni zive kao ljudi, kao braca.
Nosena komunistickim idealima i pokretom koji je pred rat masovno obuhvatio gotovo cjelokupnu omladinu Mostara, Tanja je, iz dana u dan, do kasno u noc citala marksisticku literaturu, brosure i novine, pisala je i sama literarne sastave na socijalne i politicke teme;
odusevljavala se kao dvojica njeni drugova, Veljkp i Svetislav, koji su 1940 objavili i zbirku pjesama »Dvojica«. U Veljkovim stihovima dinilo joj se kao da je sama progovorila, kao da su to bili njeni, iz srca iscupani stihovi:
»Na obrazu rrreme izdahnula tuga
i rumenu baklju u srce sam zabo . . .
Sestro, sestro, — zar nije sramno ropski kad se zivi!
Zato ne ridaj
Zato ne placi
Sjutra kad padnem nije vazno — 100-ti ill prvi. . .
. . . U jesen ranu donjece 43 ili pete vjeruj, nece biti ovog ludog htijenja …«
Takva je bila Tanja Pesko, plemenita ljepotica iz Mostara, clan partiske srednjoskolske celije , omladinka koja je svojim roditeljima pozeljela srecan put za Srbiju, da bi odmah, vec treceg avgusta cetrdeset prve upravo onog dana kada su joj roditelji krenuli iz grada, dozivjela svoju posljednju noc . . . Te tragicne noci i pocinje da se pise prica o neobicnoj tajni srednjoskolske partiske celije.
Tri dana ranije, odjeknula je prva partizanska eksplozija u okupiranom gradu. Sve se to zbilo naocigled mnogih gradana, pa i vojnog bastovana.
— Stoj! O vdje je ta poznata komunisticka kuca
— tog podneva viknuo je Buhac, ustasa, skocivsi sa kam iona na kome se nalazilo nekoliko jamara.
Upali su urlicuci, u dvoriste stare i skoro. polurazrusene kamene, siromasne kuce, gdje je vec godinam a stanovala Zlata Vukovic sa svoje sestoro djece.
Ona je 1934 izgubila svog muza, Gojka, limara, koji je 1920 organizovao prvu komunisticku celiju u Mostaru, da bi sve do svoje smrti kao clan CK KPJ, upoznavao mnoge kazamate. Gotovo citav teret izdrzavanja porodice, pogotovo kada ie iz kuce nestalo Gojka, snosila ie na svojim plecima majka Z lata, koja je, radeci najgru lje poslove po tudim kucama, uspjela da svoju djecu vaspita i uzdigne do smjelih boraca radnicke klase. Njena dva sina, Slobodan i Mladen, postali su uoci rata clanovi partije, a Rajdojka i Rade, clanovi skojevske organizacije.
I nisu se ustase prevarile u borbenu proslost ove porodice kada su trideset prvog jula 1941, predvodjene Buhacem i Bobekom, oko podne, s naperenim puskama, upali u dvoriste Zlatine kuce, gdje su se, tog tren tk a, zatekli clanovi Partije iz Donje Mahale. Slobodan, Zlatin sin, prvi je opalio iz revolvera, pogodivsi ustasu na stepenicam a. Tada ie Zlata stala pred sina . . . .
— Bjezite, bjezite niz baste … na Neretvu … Ja cu ih ovdje zadrzatii. . . — viknula je drugovima, i trenutak kasnije bacila bombu u dvoriste, pod noge ustase Buhaca.
O djeknula je eksplozija. Zacuo se jauk i psovka. I prasak pusaka.
— Da je odmah ubijemo? — zahtijevao je jedan od ustasa.
— Ne. Danas cemo ih javno strijeijati! Podignute glave, prkosna, zadovoljna. sto je vecina drugova pobjegla iz kuce, Zlata je posljednji put koracala ulicom svoga grada. Njena bomba bila je prva koja je bacena na okupatora u porobljenom Mostaru.
Dva sata iza toga, ona je junacki, stisnutih pesnica, zajedno sa Ahmetom Seficem, Dejanom i Verom Popovic, strijeljana u dvoristu mostarske gimnazije. Mahmud Dikic i Mustafa Huskovic — »Karo« uspjeli su da preko basta izmaknu potjeri, onii su poslije nekolik dana kod Nevesinja ubijeni. Slobodan i Jusuf Cevro, sekretar Mjesnog komiteta Partije u gradu,nisu imali srecu. Slobodan, bjezeci prema Neretvi, sklonio se kod svoga prijatelja koji ga je odveo u pecinu, dao mu hranu a vec sutradan zorom doveo je sedmoricu ustasa
— Platices glavom ovo izdajstvo, Stojane — rekao je Slobodan covjeku koji ga je podlo prokazao ustasama.
Gotovo na slican nacin, izdajstvom jedne zene, ustase su tog jutra uhvatile i Jusufa .
Navece, bio je 1 avgust 1941, po gradu su vec izlijepljeni plakati u kojima Ivo Herencic, »ustaski satnik Poglavnikove tjelesne bojne«, obavjestava da su »komunisti — Slobodan Vukovic,dipfomirani tehnicar, star 22 godine, pravoslavni iz Mostara, Jusuf Cevro, krojacki pomocnik, star 27 godina, musliman iz Mostara«, uhvaceni i odmah strijeljani.
Slobodan i Jusuf nisu strijeljani Oni su na najzvjerskiji nacin umoreni. Kada im je Slobodan rekao:
»Da, ja sam komunista znam gdje se kriju mnogi drugovi, ali uzalud vam je sve!«, ustase su kamama prisiljavali zrtvu da izda svoje drugove. Krv je tekla, otkidani su dijelovi tijela, ali Slobodan je cutao i cuteci umro. Gledajuci ga iskasapljena, Herencic je rekao:
— Ako su svi komunisti ovakvi. . . mi necemo nista uspjeti protiv njih
A kada je palo i Cevrino mrtvo tijelo dodao je:
— Da, oni su svi isti Cevro je sa sobom odnio i tajnu o ilegalnoj partijskoj stampariji, ciju je organizaeiju i rukovodenje, oktobra 1940, povjerio studentu »Petku«, dva mjeseca poslije gradske partiske konferencije. Sada, poslije njegove herojske smrti, »Petko« je radio u tehnici pod rukovodstvom »Dugonje«,’ novog sekretara Mjesnog komiteta Partije. To je ujedno bio jedini covjek u gradu koji je znao gdje se nalazi partiska tehnika Mjesnog, i ujedno Obiasnog komiteta Partije, odakle je svakog drugog i treceg dana izlazilo na stotine biltena i letaka, koje je Laca sve cesce ostavljao i vojnom bastovnu, svom prijatelju .
Bastovan jos uvijek nije mogao da prezali pogibiju Zlate, svoje susjetke, zene borca, cija je bomba bacena na ustase — i kod njega pocela da razvija vecu odlucnost i samo uvjerenje da svoje prijatelje Zlatine drugove, makar s njima dolazila i opasnost, i u ovim teskim danima ne treba napustati i odbijati.
Zato je sve slobodnije primao letke od Lace, koji mu je jednog avgustovskog dana 1941 saopstio:
— Meha ti je porucio da sto prije povuces strazu iz baste kod magacina. Od ovog trenut a u njegovom zivotu dogadaji se nizu vrtoglavom brzinom . Tek tada je shvatio otkuda tragovi na zasadenim lejama, zasto Meha trazi povlacenje strazara ispred magacina. Njegovim prijateljima treba oruzje, a on je eto vodjen svojom bastovanskom revnoscu postavljajuci strazara u bastu — pokidao njihove najpovoljnije puteve koji su vodili do oruzja. A sada, kako da povucete strazara ispred magacina i otvori puteve ponocnim gostim a vojnog logora? Oni su trazili ciste puteve sto prije, koliko odmah. Takva je bila poruka.
Iz knjige:
TAJNA PARTISKE ČELIJE
Mensur Seferović
