Hrvat i još komunista

…Tako je grad pao u ruke ustaša, koje su na sve strane razoružavale i hapsile jugoslovenske vojnike, Srbe i komuniste. Na željezničkoj stanici, tih dana, našao se i »Plavi«*, komunista, koji se u uniformi jugoslovenskog vojnika kretao prema južnom frontu. Tu je pao u ruke ustaša, koji su ga dobro poznavali.

Bruk Leo narodni heroj
Bruk Leo,narodni heroj

— Pusti ga meni… da mu ja sudim — prišao mu je tada, sa puškom u ruci, konobar Leo**, kome je on ranije slobodno davao brošure i letke.

— Zar i ti, Leo. ..?

— Zaveži, ni riječi više. Naprijed! — viknuo je konobar, a kada su izašli na ulicu, rekao mu je:

— Ima nas nekoliko pod oružjem. Imamo zadatak da prikupljamo oružje i spašavamo drugove i sve koje možemo spasiti. Zaustavljamo vozove na ulaznim rampama i obavještavamo vojnike da bježe.

— Dobro si ga ulovio. Hrvat i još komunista —neko im je u prolazu dobacio, i Leo je bajonetom u leđa upozoravao da se ubrza korak.

Umjesto u ustaški zatvor, odveo ga je kod profesora Prohaske i tu ga »razoružao«. U ovoj kući je već bilo dvadesetak pušaka koje je Leo sa drugovima na sličan način nabavio.
Poslije dva dana, njemačke i italijanske divizije zakrčile su hercegovačke puteve. Grupa komunista, koja se našla u Nevesinju, organizovano se razišla.

Policiski zatvor počeo se ponovo puniti. U maju su ćelije bile premalene da prime nove zatvorenike.

Mačekovi »lovci« iz Zagreba uspješno su se takmičili sa domaćim kikaljima. Pendreci su sve češće udarali i u ćelijama se sve češće osjećalo da dolaze dani u kojima ljudski život neće pretstavljati osobitu vrijednost.

Dok su po kućama građani čitali ilegalne biltene i letke, a komunisti učili kako da rukuju oružjem, ustaše su već počele sa ubijanjem nevinog stanovništva i komunista koje su držale u zatvoru.

U toj opštoj narodnoj tragediji, u tom leleku po hercegovačkim, stranama, našli su se i mnogi građani Mostara u zatvorima, koji su nicali po školama, kasarnama i podrumima. Komšije su spašavale svoje prijatelje i drugove. Rijetki pojedinci, pobjegli sa jama, pričali su o jezivim zločinima ustaša. Komunisti iz policiskog zatvora i mnogi njihovi drugovi živi su bačeni u jamu.***

O sudbini šezdesetorice zatvorenih drugova iz podruma bivše žandarmeriske stanice, odvedenih jedne junske noći, mogao je da kaže, i to samo jedan dio priče o njihovoj tragediji, jedini preživjeli član te grupe, Esad Fejić****, već dotad poznat u gradu kao neobično smion i snalažljiv omladinac.

Te noći ustaše su svojim žrtama žicom vezali pozadi ruke i strpali ih u kola zvana »Marica«. Praćena kamionom na kome se nalazilo dvadesetak ustaša, »Marica« se penjala cestom prema Čitluku — do jame u kojoj su ležali mnogi nedužni ljudi.

— Odveži me, Omere! — tražio je Esad da mu radnik, komunista Ševa***** pomogne, jer bilo je očito da idu u sigurnu smrt. Ševa je pokušao da oslobodi ruke svom drugu, kojemu je bio okrenut leđima, ali je vrijeme munjevito odmicalo.

— Čekaj, ja ću prvo tebe odvezati! — Esad je bio nestrpljiv i, mada je okrvavio svog druga, ubrzo je i on sam imao slobodne ruke. Vješto, bez buke, razbio je prozorče na ulaznim vratima »Marice« i na prvoj okuci, trenutak prije nego što je naišao kamion sa ustašama, Esad je iskočio, viknuvši ponovo drugovima:

— Bježite.. Baciće vas u jamu…

Ali, iz »Marice« niko nije pobjegao. Oni su možda vjerovali da još ima nade da će se spasiti, da ih ustaše ipak neće »na pravdi boga« ubiti. Oni su kao, uostalom, i većina drugih na svim stranama, te noći izgubili glavu. Očekivali su ljudsko poštenje tamo gdje ga nije bilo. Esad, okrvavljen od razbijenog stakla i pada iz automobila, provlačeći se kraj sela, izbio je pred Bunu, na Neretvu. Na sve strane viđale su se ustaše. Bacio se u rijeku i preplivao je, da bi u selima na drugoj obali našao utočište.

Tako je dospio u Ortiješ, a zatim u Mostar okrenuvši novu stranicu svog životopisa, koji se nije mnoga razlikovao od većine njegovih drugova, skrivenih po kućama, spremnih da svakog časa, krenu iz grada put Velež planine i ustaničkih zbjegova na hercegovačkim visovima i krčevinama, gdje su se na čelu progonjenih i pobunjenih masa već nalazili mnogi komunisti i njihovi simpatizeri iz tih krajeva.

_________________________________________________________

*Frane Novak-Plavi, član CK SK BIH i sekretar Sreskog komiteta SK za Mostarski srez.
** Leo Bruk, narodni heroj, poginuo u tenkovskoj četi Vrhovnog štaba za vrijeme Četvrte ofanzive.
*** Među prvima su ubijeni komunisti: Dušan Mučibabić.
Predrag Vasić i profesor Džemso Šarić. Nedavno mi je njegova majka rekla: »Kada mi je rečeno da je Džemso sa drugovima živ bačen u jamu, mislila sam da tu nesreću neću prezivjeti. Ali,eto, mora da se i dalje trpiti, poginula su mi četiri sina. Sličan odgovor čuo sam i od starice Balač: »Četiri moja sokola nema više u kući«. Dvije porodice — muslimanska i srpska — osam poginulih komunista!
****Poginuo neposredno uoči oslobošenja Mostara. Ustaški mitraljez — smjesten u tornju crkve u centru Čapljine —otrgnuo je od porodice Fejića i četvrtog člana, komunistu Esu koji je već dotad u Mostarskom bataljonu izgubio tri brata.
*****Stari Alaga Ševa, pošteni građanin i patriota, avgusta 1941. svojom odlučnošću zaprepastio je župana Trojera. Na jednom sastanku uglednih muslimana čiji su sinovi bili nesigurni za režim, pitao je župan starog Alagu: »Gdje je sada vaš sin Ahmed, dragi efendija?« Alaga je odgovorio: »Gospodine župane, vi me pitate za Ahmeda, ali me čudi da se ne interesujete i za Omera, mog drugog sina. Župan je dalje pitao: »A šta je bilo s Omerom? I Ševa je odgovorio: »Drago mi je, gospodine župane što me sada pitate i za Omera. Pa reći ću vam. Vi ste ga jednostavno — ubili. Bačen je živ u jamu. Zbog toga sam i poslao Ahmeda u partizane. Alaga Ševa sa svoja dva sina, i ćerkom Fatimom -ne šeta više ulicama svog grada.

Mensur Seferović -“Tajna partijske ćelije” ( NIP “ Oslobođenje“ Sarajevo, 1957. strana 13-14).

Na slici: Bruk Leo, narodni heroj