ANTONIJA KUCLAR MAJKA DESET PARTIZANA I NARODNI HEROJ
Tako je bilo nekada, valjda od kraja prošlog vijeka pa sve do 26. avgusta 1942. ako bi putnik tražeći porodicu Kuclar, krenuo iz Vrhnike prema nevelikom selu Lesnom Brdu, ili sa željezničke stanice Drenovog Griča koja se nalazila na putu za Ljubljanu, – negdje na drugom kilometru dočekao bi ga, već izdaleka, poveći natpis na kamenoj jednospratnici:
“Izdelovatelj harmonik”.
Hiljadu harmonika porodice Kuclar
Šumske staze oko širokog i bogatog domaćinovog ognjišta posigurno nisu mogle ostati neutabane, jer od 1908, kada je osamnaestogodišnja Antonija rodila prvo dijete – Mariju, pa do 1928, kada je poslije Antona, Franca, Francike, Albina, Poldea, Stanka, Maksa i Vinka rodila posljednje, deseto dijete – Aleka (Sandija), bujnim sjenokosima i potocima cvrkutali su nemirni i brzonogi Kuclarovi, inače svijeni i disciplinovano raspoređeni u očevoj radionici za izradu harmonika.
Preko hiljadu harmonika je izrađeno između dva posljednja rata, a znatno više popravljeno, i domaćinu Francu, koji je imao i svoj kućni orkestar, nije bilo teško da sve što izradi i proda.
Uz to je na imanju imao i kamenolom, u kojem su dva radnika vadila i rezala crni mermer, koji je takođe donosio lijepe prihode. Ipak su dvojica najmlađih, Stanko i Maks, krenuli u Ljubljanu da, uz očev zanat, jedan izuči za mašinobravara, a drugi za ugostiteljskog radnika. U međuvremenu je Marija otišla u Ljubljanu i veoma mlada se udala.
Porodica Kuclar je, eto tako, živjela gotovo bez ikakvih teškoća. Sve je bilo svakodnevno, obično. Majka Antonija Kuclar je više svojim radom nego riječju vaspitavala djecu da u poštenom obavljanju svakodnevnih poslova nalaze ljepotu dana i života, a u skromnosti i poštovanju mještana, porodičnu svetinju.
Tako je dočekana i 1941. godina. Majčina prećutna saglasnost sa svim onim što su njena djeca ilegalno pripremala i radila prvih ustaničkih dana, njena smirenost i gostoljubivost s kojom je dočekala prve ilegalce značile su da svoja kućna vrata rado otvara ljudima pod oružjem, partizanima, o kojima je već podosta saznala.
Poslije takvih susreta je postajala sve odlučnija, ali je i dalje najčešće ostajala škrta na riječima. Tek ponekad, znajući da neko od djece treba da izvrši određeni zadatak, da u tačnosti ne smije biti odstupanja, obično bi govorila:
– Franc, pogledaj sat… A lozinka?.. Hoću tačno da znam u koliko sati se vraćaš?
Vagonske pošiljke “crnog mermera”
Sada to više nije bila majka koja je samo pratila i odobravala ilegalni rad svoje djece. Potresena zločinima Nijemaca i bjelogardejaca, jedne nedjelje je dočekala svoje susjetke:
– Ne idem više u crkvu! Sada imam drugih briga.
Pobožne žene su se čudeći krstile, ali su i one ubrzo saznale kakve su to nove, ovozemaljske brige pedeset trogodišnje Antonije. Bio je to organizovani, neposredni rad za narodnooslobodilački pokret, pripremanje žena njenog sela da svojim prilozima i skloništima pomognu borce Notranjskog, a kasnije Dolomitskog odreda, koji se sa svoja dva bataljona i samostalnom udarnom četom sasvim približio Lesnom Brdu.
Albin se u to vrijeme prihvatio uloge seoskog ekonoma, Polde – komandira seoske straže, ostala djeca – dužnosti kurira i nosača hrane, a Antonija – organizovanja sastanaka sa ženama i izvan svoga sela.
Tada je domaćin Franc dobio diskretno upozorenje iz Vrhnike da pristižu prijave o partizanskoj aktivnosti njegovih ukućana.
– Zapaliće nam kuću, rečeno mi je, ako ovako nastavimo – rekao je svojima bez prijekora.
– Neka zapale! Biće vremena da sve ponovo obnovimo – odgovorila je Antonija.
Ona u rukama nikada nije imala bombu i pištolj, ali partizani u logoru i ilegalci na terenu upoznali su je kao svoju, kao hrabru i plemenitu saradnicu. Tako reći nije bilo dana a da u njenu kuću ne navrate, po vezi, partizani i terenski radnici.
Pred okupatorovim vlastima – Kuclarovi su i dalje bili gradioci harmonika i korisnici obližnjeg kamenoloma. To je bio dobar povod da jednom na željezničku stanicu Drenovog Griča stigne “prazan” vagon iz Ljubljane na ime Franca Kuclara, radi “isporuke mermera” za neku talijansku firmu. U vagonu je, međutim, bio raznovrsni materijal spremljen za partizane.
I na drugom istovaru je bilo preko stotinu seljaka, među njima i njena djeca. Za to vrijeme je Marija u Ljubljani čuvala ilegalce, a Maks izvršavao skojevske zadatke.
Osam sinova i dvije ćerke sa partizanskim oznakama
Onda je osvanuo 26. avgust 1942. Tog jutra je Stanko, odlazeći na posao u Ljubljanu, na željezničkoj stanici zatekao četu Talijana. Kada je zamolio prijatelja da otrči do njegovih i javi o opasnosti, nije mogao pretpostaviti da će se toga dana porodica Kuclar raspršiti na sve strane, da će pasti prve žrtve. Dok su ostala djeca trpala u skloništa ilegalni materijal, pa i prikupljene male neeksplodirane avionske bombe, Antonija je pozvala najmlađeg, trinaestogodišnjeg Sandija:
– Čuo si šta Novak kaže. Uzmi novac i korpu i idi na stanicu…
Mali izviđač nije imao sreću. Bio je uhapšen.
Tako je dječak iznenada postao vodič talijanske kolone. U međuvremenu je bio uhapšen i Stanko i odmah sproveden u Ljubljanu. Bilo je očevidno da specijalna talijanska jedinica ima samo jedan zadatak – konačan obračun s porodicom Kuclar.
Ipak je Sandi doskočio talijanskom oficiru. Umjesto da kolonu vodi pravo prema kući, kroz voćnjake, krenuo je unaokolo, preko čistine, omogućujući braći da ih blagovremeno osmotre.
Preko plotova su bježala braća: Albin, Vinko, Anton, Franc, Polde… Puške su zapucale. Franc je pao ispred šume, ali se ipak pridigao i nestao u šipražju. I mali Sandi je iskoristio trenutnu zabunu i pobjegao u šumu. Šestoro braće je srećno izbjeglo hapšenje. U kući su ostali otac Franc, majka Antonija, ćerka Francika, zatim Antonova žena i njena trogodišnja kćer Jeni.
Majka je bila smirena. Polako je oblačila novu haljinu, uzela je i novac, uvjerena da je to rastanak s kućom. Vojnici su usplahireno trčali i pucali oko kuće, a oficir je, iznenađen, posmatrao potpuno pribranu ženu, majku koja je ćuteći prkosila.
– Vi vršite svoj posao – bilo je jedino što je rekla fašistima, kojima je i Francika, iskoristivši njihovu nebudnost, uspjela da pobjegne.
Antonija je pribrana grabila ispred dvadeset i više Talijana. Vodili su je prema željezničkoj stanici ne dopustivši joj da se prethodno pozdravi s mužem i snahom.
Nije potrajalo dugo a iz dvorišta su se izvila tri gusta dima. Sedmoro Kuclarovih, koji su već bili u partizanskom logoru, znali su da je to sa njihovog ognjišta, kao što je i majka Antonija sa druge strane, sa željezničke stanice, s gorčinom u grlu gledala crne kolutove.
Baš tada je ispaljen plotun u vezanog domaćina Franca.
Na gubilištu majka je prizivala djecu
Sada je majka Antonija Kuclar morala da broji teške dane i noći u ljubljanskom zatvoru, u samici, gdje su joj uporno ponavljali da će je pustiti, i nju i njenog uhapšenog sina Stanka, pa i ostalu djecu da će ostaviti na miru, ako se ponovo vrate – svojim harmonikama.
Isljednici nisu mogli smireno izdržati njenu šutnju. Ni njen okamenjeni, mramorni izgled lica. Poslije ispitivanja u kancelariji, oficiri su dolazili u njenu samicu, očekivali su da kaže bilo šta, ali riječi se nisu otkidale, usta su ostala zalivena.
Tako je trajalo sedam dugih dana i sedam neprospavanih noći.
Te oči i ruke koje su patile vidjela je kao svoju najdražu crvenu zastavu, i ćerka Marija, kada se, sticajem okolnosti, našla ispred rešetaka hoteći da vidi i čuje majku. Umjesto riječi, između dvije gvozdene šipke jedna ruka je tražila da Marija zaobiđe zgradu osuđenih.
I tada je zaplakala. Bezglasno, zgrčenih usana i dlanova slijepljenih na rešetkama. Bio je to pozdrav djeci, ispraćaj koji je odnosio posljednju snagu žene osuđene na smrt.
Posljednji zveket ključa dočekala je kao i prve noći samovanja, kao i prethodnog dana, kada su joj u ćeliju poslali popa da se ispovijedi. Sada je pop ponovo došao, ali Antonija ni ovaj put nije željela da vidi crnu mantiju. Okrenula se prozorskim rešetkama i dalekom, otrgnutom nebu, svojoj djeci i njihovim prijateljima.
Tako je stala i među sedam muškaraca, boraca osuđenih na smrt, dočekala je plotun koji je pokosio drugove oko nje… Pogođena u noge, majka Antonija je pokleknula, ispružila je ruke, možda i prema vojnicima čije su puške nesigurno gađale, možda i prema svojim sinovima i ćerkama, koje je, prvi put otkako je otrgnuta od njih, glasno prizivala i s njima se, do novih pucnjeva, opraštala.
Sutradan je na usamljenom grobu nedaleko od Gramozne jame osvanulo cvijeće. Majka Antonija nije mogla biti zaboravljena.
Vrijeme nije moglo da baci u zaborav ni njenih pet poginulih sinova partizana: Franca, Sandija, Antona, Stanka i Polda, ni strijeljanog muža Franca, ni petoro preživjelih, mada se teškim ožiljcima, koji su do kraja rata nosili partizanska znamenja.
Za narodnog heroja Antonija Kuclar je proglašena jula 1953. godine.
Prica iz knjige
ZVIJEZDE STAJAĆICE – Mensur Seferović
