Vladimir Dedijer » DRUGO ZASJEDANJE ZAVNOH-a «
– Ratni dnevnik II -1941-1944 –
NEDELJA, 10 OKTOBAR
Otočac. — Prošli smo kroz Jasenak, Brinje i stigli oko 9 izjutra u Otočac. Grad je pred evakuacijom, jer su, izgleda, Nemci prodrli u Gračac i spojili se s opkoljenim ustaškim garnizonom u Gospiću. Nije isključeno da pođu na Perušić i Otočac.
Crni i Bevc odmah produžuju za Vrhovni štab, za Bosnu. S njima ide i Đido. Ja ću ostati još neko vreme u Hrvatskoj. Sutra otpočinje u Plaškom drugo zasedanje ZAVNOH-a.
U Glavnom štabu Hrvatske doznao sam pojedinosti o borbama kod Mrkoplja. Jutros oko tri i po, svega pola sata pošto smo mi pošli, nemački tenkovi su ušli u Mrkopalj i krenuli drumom ka Jasenku. Tu se razvila borba. Nemci su pokušali da prodru što dublje, prešli su onaj prekopani deo puta, probili su se i preko oborenih stabala, ali su morali zastati pred jednim usekom, na koji smo mi s obe strane oborili dinamitom velike stene.
PONEDELJAK, 11 OKTOBAR
Plaški. — Danas posle podne krenuo sam za Plaški. Ovde se nalazi i Mitra. Ona je bila pošla s čika Jankom u Split radi štamparija, ali u međuvremenu su Nemci ušli u Split pa su se oni vratili u Hrvatsku. I Mitra će ovde ostati neko vreme.
U sam mrak stigao sam u Plaški. Išli smo kamionom preko Kapele na Ličke Jasenice. Plaški je prilično razrušeno mesto. Sutra uveče otpočinje zasedanje ZAVNOH-a.
UTORAK, 12 OKTOBAR
Plaški. — U toku čitavog dana vođene su borbe u neposrednoj blizini Plaškog. Nemci navaljuju žestoko iz Ogulina u pravcu Josipdola. Ne zna se tačno da li hoće da prodru u Plaški ili u pravcu Modruša i Jezerana.
Uveče u osam sati otpočelo je drugo zasedanje ZAVNOHA-a. Skupili su se delegati iz svih krajeva Hrvatske, tu su i delegati iz Istre, s kvarnerskih ostrva, tu su Zagorci, tu su Slavonci, Zagrepčani. Prvi put u svojoj istoriji sastaje se sabor zaista slobodne Hrvatske.
Stari Nazor je držao uvodnu reč. Dugo uopšte nije mogao da otpočne da govori, čitava dvorana je pozdravljala starog pesnika koji se posle Četvrte i Pete ofanzive ponovo vratio u Hrvatsku. Nazor se osvrnuo na izbegličku vladu:
— Ima pak još jedna sila, sila više umišljena nego realna, koja u svojoj nemoći rabi za sada više lisičiju nego lavsku ili vučju taktiku.
Ona, prije na obali maglovite reke Temze, a sada na obali muljevite rijeke Nila, zavarava strani svijet kiteći se tuđim perjem!
Govorio je dalje Nazor kako toj vladi nema mesta u našoj zemlji, jer je radila protiv svog naroda, jer je pomagala okupatora da uništava našu borbu, da guši naš ustanak.
— Sami, bez ičije pomoći, svojom vlastitom krvlju i patnjama izvojštićemo sebi slobodu — i, uz narod koga mi nismo drugo no jednostavni aktivni borci, uredit ćemo u novoj Jugoslaviji novu Hrvatsku onako kako budemo mi, to jest narod, htjeli. Rekao sam »kako budemo htjeli«, a mogao sam možda reći »kako već hoćemo«, jer držim da smo svi mi ovdje, pa i narod koji u tom Ustanku sve življe, sam i dobrovoljno sudjeluje, već izrazili, bez puno riječi, snagom gotova čina, što želimo i što hoćemo!
Govorili su posle drug Ribar u ime AVNOJ-a, pop Vlado u ime Srbije, Karlo Mrazović u ime CK KPH, general Ivo Gošnjak u ime Glavnog štaba Hrvatske, govorili su pretstavnici omladine, žena.
Digao se Vicko Krstulović sa znacima našeg oficira i govorio o tome kako je Dalmacija izvojevala slobodu, govorio je Vicko o Splitu, o desetinama hiljada boraca koje je Dalmacija dala našoj vojsci samo u toku poslednjih nedelja, a mene je samo jedna misao zaokupljala, samo jedna slika bila pred očima — slika onog srušenog mosta na Neretvi uz koji se pužu Dalmatinci, slika boraca Pete dalmatinske kako preko obronaka Prenja nose ranjenike.
Izginulo je mnogo Dalmatinaca u dolini Neretve, mnogi je gladan, žedan, ostao pokošen tifusom duž našeg puta, a, eto, danas beremo plodove te borbe, danas na mesto jednog palog borca došle su stotine novih.
Tražio je reč Svetozar Ritig, župnik zagrebačke crkve svetog Marka:
»Već nekoliko godina nisam stupio pred politički forum, kako to danas činim. Ja ne znam da li znate za mene, ali znate da sam vaš, jer da nisam vaš, ne bih bio među vama. Ja sam u javnom radu ostario i kako sam ostario tako sam i oslabio, ali vam mogu reći, da nikad nisam bio ni na jednoj skupštini koja je iznijela ovako zdrave misli, ovako velike političke ideje, kao ova naša današnja skupština.
Stojim pod dojmom vaših govora, sviju vas, koji ste govorili i ne mogu drugo da kažem, nego da je za moju dušu ovaj čas svijetli uskrs i jasno viđenje, kako ćemo uistinu ostvariti ubrzo sve ono za čim vi težite i za čim smo se mi stariji od mladosti borili, ali nismo mogli uspjeti, a nismo mogli uspjeti jer nismo bili ovako složni, odlučni kao vi.
Nikada nije bilo nijednog hrvatskog sabora, nijedne narodne skupštine koja je bila ovako složna kao što je ova, ovako požrtvovana kao što je vaša. U našim saborima i u našim skupštinama vazda su stranke i partije nastojale više o svojim partiskim nego zajedničkim i narodnim interesima. Ovu prednost naročito vama priznajem, dragi komunisti.
Vi ste upoznali jednu veliku potrebu, ne samo upoznali, nego je i proglasili čitavom narodu kao najveću dužnost. Ne samo proglasili, nego je i ostvarili, da se jedino slogom i odanomslužbom i žrtvom za narod može izvojevati potpuna pobjeda. Zato je cio narod pristao uz vas.
Vi ste pokazali narodu pravi put narodnog političkog rada. Pod dojmom ove velike istoriske činjenice, mogu slobodno ovdje naglasiti da je samo ova sloga omogućila vaše velike vojničke i političke uspjehe.
Vaši vojnički uspjesi su po svojim rezultatima i po svojoj vrijednosti daleko nad uspjesima drugih i većih vojski. Vaša je vojska bila mala i goloruka, pa ipak ste svojim divnim junaštvom kroz ove dvije i po godine izvojevali veće uspjehe nego mnoge druge velike vojske.
Malobrojni i nenaoružani u početku svoje borbe, vi ste se neviđenim elanom othrvali dušmaninu, odbranili rođenu grudu, spasili čast i obraz svoga naroda, suzbili teške ofanzive neprijatelja i do danas oslobodili velike dijelove Jugoslavije.
Kad se vojska jugoslovenska razbjegla vi ste preuzeli njezinu dužnost i odbranili
zemlju, narod i domovinu. Naš narod nije se poklonio neprijatelju. Francuska je podlegla, Belgija je podlegla, druge jače države su podlegle. Jugoslavija nije podlegla.
Vi ste je odbranili svojim mišicama i svojim šumama.
Koji narod može se iskazati ovakvim djelima?
To je najveća slava našega naroda. Za ovo hiljadu dvije sto do hiljadu trista godina što smo ovdje. Ali to je najjače jamstvo za opstanak i budućnost našeg naroda.
Vi ste, drugovi, izvršili još drugo veliko djelo.
Vi ste uspostavili i uskrsnuli bratstvo i slogu između srpskog i hrvatskog naroda.
I time ste pokazali budućim pokoljenjima kako je ovo naša zajednička domovina, koju jednako ljubimo, pa zato za nju jednako i umiremo.
Vi ste se sastali da položite temelje novom i boljem uređenju države Jugoslavije. Već ovo što ste dosad, u vrijeme ovog rata učinili, znači temeljni preokret nabolje.
Vi ste od svojih vođa netom čuli velikih riječi. Usadite ih duboko u svoju dušu. Kako ste veliki vojnici i junaci, tako budite i veliki učitelji novih, zdravih, narodnih i političkih misli
i načela što ste ih ovdje čuli.
Moram vam reći još nekoliko riječi kao svećenik.
Mi, svećenici, bili smo uvijek narodni ljudi. Veliki hrvatski svećenik Juraj Križanić probavio je svoj život u Rusiji prije tristo godina, učeći da je Rusija matica i zaštitnica svih slovenskih naroda.
U vrijeme borbe s osmanlijama kako su Srbi imali svoje velike narodne borce i svoje svećenike, tako su i Hrvati imali svoga Ibrišimovića, koji je Slavoniju oslobodio od đušmana, a ovdje imali ste u Lici svoga popa Mesića. Godine 1848, poveo je ban Jelačić borbu za pogrješnu ideju i sabrao širom banovine Hrvatske 40.000 ljudi i tom vojskom potjerao Mađare preko Drave.
Utom su ga poslu i u borbi jednako pomagali Srbi kao i Hrvati, hrvatski svećenici kao i srpski patrijarh Rajačić. Hrvatski svećenik Štos, veliki naš pjesnik, bio je onaj čovjek, koji je banu Jelačiću predložio da ukine kmetstvo u čitavoj Hrvatskoj.
Narod se onda borio za Austriju i bio prevaren. Danas se to više neće dogoditi. Poznat vam je naš veliki biskup Štrosmajer, koji nas je učio slozi i ljubavi hrvatskog i srpskog naroda.
Na žalost u poslednje vrijeme mnogi su, naročito mlađi svećenici, zaboravili na ovu svoju narodnu i kršćansku dužnost. Ovo što su mlađi svećenici sada učinili jeste izdaja narodnih ideala.
To je peta kolona koja je izdala osjećaje svoga naroda. Tako ja završavam i to vam kao čovjek iskreno kažem. Došao sam i oduševio sam se mnogo.
Vjerujem, da uskrs našeg naroda nije daleko. Bog će nam ga dati.«
Digao se posle Milivoj Jambrišek, član Jugoslovenskog odbora u Londonu tokom prošlog svetskog rata, govorio je i istarski javni radnik Antun Mandić o velikim danima koje je doživeo narod Istre, govorila su oba starca toplo, sa suzama u očima. ZAVNOH je još 20 septembra doneo odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva
Hrvatske. Ta istoriska odluka glasi:
»Narod Istre, Hrvatskog Primorja, Dalmacije i svih jadranskih otoka u zajednici s junačkom Narodnooslobodilačkom vojskom Hrvatske oslobodio je svoje krajeve ispod jarma italijanskih tlačitelja. Vlast u tim krajevima prešla je u ruke narodnooslobodilačkih odbora, jedinih organa demokratske narodne vlasti koju naš narod priznaje.
Na osnovu tih činjenica, kao i na osnovu načela o samoodređenju naroda, što su ga proklamirali naši veliki saveznici, Sovjetski Savez, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske donijelo je slijedeće zaključke:
1) Proglašuju se neštetnim svi ugovori, paktovi i konvencije koje su razne velikosrpske vlade sklopile s Italijom, s kojima su hrvatski krajevi Istra, Rijeka, Zadar, Lošinj, Cres, Lastovo i ostali kvarnerski otoci predani Italiji.
2) Proglašuju se neštetnim svi ugovori, paktovi i konvencije, sklopljene između izdajnika hrvatskog naroda Pavelića i italijanske vlade, kojima su dijelovi Gorskog Kotara, Hrvatskog Primorja, Dalmacije i dalmatinski otoci predani Italiji.
3) Svi pomenuti krajevi, to jest Istra, Rijeka, Zadar, anektirani dijelovi Hrvatskog Primorja, Gorskog Kotara, Dalmacije i svi jadranski otoci (uklju čivši ovamo i Lastovo, Cres, Lošinj i druge) priključuju se matici zemlji— Hrvatskoj, a preko nje novoj demokratskoj bratskoj zajednici narodi Jugoslavije, za koju se naši narodi bore.
4) Talijanskoj nacionalnoj manjini, koja obitava u ovim krajevima, zajamčuje se autonomija.
5) O gornjoj odluci obavještavaju se vlade savezničkih zemalja: Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika, Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država, kao i čitava svjetska javnost.«
Kad smo u ponoć izišli iz dvorane, iz daljine, od Josipdola, dopirala je potmula tutnjava topova. Nase brigade i danas su odbile sve napade Nemaca.
SREDA, 13 OKTOBAR
Otočac. — Vratio sam se jutros u Otočac, jer su mi drugovi poručili da treba da se vratim u Bosnu. Ali kad sam stigao u Glavni štab, pokazalo se da se ta poruka nije odnosila na mene.
Nemačka ofanziva u Gorskom Kotaru i dalje traje. Odbijeni su svi pokušaji Nemaca da prodru ka Jasenku i Drežnici. Nemačka kolona, koja je bila prodrla u Gospić, sada se povukla ka Gračacu.
Rekoše mi drugovi da je u »Biltenu« Vrhovnog štaba izišao ukaz o proizvodstvu pokojne Olge u čin majora.
Tito je napisao članak o Petoj ofanzivi:
»Peta neprijateljska ofanziva u proleće i ljeto 1943 protiv naše oslobođene teritorije u Crnoj Gori i Sandžaku ući će u historiju kao najslavnija epopeja naše Narodnooslobodilačke borbe. Analizu naše strategije i taktike, kao i neprijateljske daće Vrhovni štab na drugom mjestu iscrpno. Zadatak ovog uvodnika jeste: da se dotakne samo ukratko nekih najhitnijih stvari iz ove najteže i najkrvavije borbe, u kojoj su se slavom ovjenčale naše četiri divizije Narodnooslobodilačke vojske — Prva i Druga proleterska, Treća i Sedma udarna divizija i brigade — Šesta istočno – bosanska i Prva majevička.
Peta neprijateljska ofanziva samo je bila nastavak Četvrte ofanzive, koja je počela u januaru mjesecu 1943, a koja se, pod kraj marta svršila porazno po neprijatelja u dolini Neretve i na gornjem toku rijeke Vrbasa, na gori Raduši, Makljenu i kod Gornjeg Vakufa.
Zato je potrebno osvrnuti se sa nekoliko riječi i na tok Četvrte neprijateljske ofanzive na oslobođenu teritoriju Bosanske Krajine, Like i Banije i na ulogu koju su u toj ofanzivi odigrale, pored Prvog bosanskog i Prvog hrvatskog korpusa, i naprijed navedene jedinice.
Te su jedinice primile kasnije na sebe sav teret Pete neprijateljske ofanzive. Ove su jedinice za vrijeme Četvrte ofanzive bile raspoređene na ogromnom prostoru od 300 km. Prva i Treća divizija u Centralnoj Bosni do rijeke Save, Druga divizija u Dalmaciji na Dinari i oko Knina, Sedma banijska bila je kod Petrinje i nosila je na svojim leđima sav teret one neprijateljske grupe koja je nastupala od Petrinje kasnije i divizije »Princ Eugen«, koja je nastupala kod Slunja, prema Bihaću.
Neprijatelj je načinio krupnu grešku što je Četvrtu ofanzivu započeo liniskim potiskivanjem naših jedinica, Prvog bosanskog i Prvog hrvatskog korpusa, sa zapada prema istoku, prije nego što je završio strategijsko opkoljavanje čitave naše oslobođene teritorije.
Vrhovni štab je znao da je to opkoljavanje u toku. Dobiveni su podaci da je Draža Mihailović načinio sporazum sa Nijemcima još u decembru mjesecu za zajedničku akciju; da Italijani pripremaju svoje baze u dolini Neretve i Prozora.
Ali je Vrhovni štab imao toliko vremena da skoncentriše Prvu, Drugu i Treću diviziju na tome terenu i da preduzme ofanzivne operacije prije nego što neprijatelj završi opkoljavanje i preduzme svoju ofanzivu sa toga sektora.
Prva i Treća divizija izvršile su sjajno svoj marš iz centralne Bosne i stigle za rekordno vrijeme na određeni prostor kod Gornjeg Vakufa, Prozora i Ivan-Sedla. Druga divizija zauzela je u naletu Imotski i sva okolna mjesta i brzo stigla na željezničku prugu kod Drežnice blizu Mostara.
Italijanska divizija »Murđe« našla se u kotlu, odrezana sa svih strana sa ogromnim ratnim materijalom. Ona je bila uništena, a sav materijal i naoružanje palo je u naše ruke. Zauzeta su utvrđena mjesta: Prozor, Rama, Jablanica, Ostrožac, Bradina, Ivan-Sedlo i druge stanice.
Konjic je bio opkoljen i naše su trupe već zauzele dio grada na lijevoj obali Neretve. Svi uslovi za brzo napredovanje naših jedinica i izbjegavanje frontalnih borbi sa neprijateljem bili su stvoreni, ali je jedna druga stvar, i to presudna, ukočila sposobnost manevrisanja naših jedinica — ranjenici.
Tri hiljade ranjenika iz Bosanske Krajine, Like, Dalmacije itd. preuzela je ova naša udarna grupa na svoja leđa i njih je trebalo spasti da ne padnu u ruke okrutnog neprijatelja.
Evakuacija ranjenika preko 200 kilometara do Prozora i Neretve išla je sporo.
Neprijatelj je dobio u vremenu i privukao kod Bugojna i Konjica tri njemačke divizije, nekoliko domobranskih i ustaških pukova i oko 12.000 četnika Draže Mihailovića.
Zametnula se najveća bitka za ranjene, koja je trajala 40 dana. Visoka svijest i besprimjerna hrabrost boraca spasila je naše ranjenike. Nijemci, Italijani, ustaše bili su razbijeni. Ranjenici su prebačeni na lijevu obalu Neretve i dalje, pod okolnostima kakvih je bilo malo u historiji ratova.
Nastupila je druga faza ove velike borbe. Nijemci i ustaše obustavili su daljnu borbu zbog velikih gubitaka i potrebe pregrupacije. Četnici izdajnika Mihailovića bili su strahovito razbijeni i naše jedinice nastavile su ih nemilosrdno goniti prema Crnoj Gori.
U borbi na Neretvi palo je u naše ruke mnogo raznih četničkih dokumenata i u njima je bila potpuno otkrivena jedna od najpodlijih izdaja Draže Mihailovića. Iz tih se dokumenata također vidjelo neposredno učešće londonske izbjegličke vlade u toj izdaji. Cilj je bio: uz pomoć Nijemaca, Italijana i ustaša uništiti našu Narodnooslobodilačku vojsku i osigurati sebi, uz pomoć okupatora, ubuduće vladavinu žandarma i kundaka nad narodima Jugoslavije.
Imajući u svojim rukama sve dokaze ove odvratne izdaje, Vrhovni štab je donio riješenje: uništiti brzim nastupanjem prema Crnoj Gori četničke bande Draže Mihailovića i na taj način ih likvidirati kao neku značajnu snagu politički i vojnički. Taj zadatak su naše slavne divizije odlično izvršile.
U nekoliko velikih okršaja, kao kod Kalinovika, kod Foče, kod Nevesinja, kod Mojkovca, na Sinjajevini četničke bande Draže Mihailovića bile su razbijene i razbježale se demoralizirane, po svojim selima. Crna Gora, Sandžak, veliki dio Hercegovine i Bosne bili su očišćeni i oslobođeni od četnika i njihovog terora, a sam Draža Mihailović pobjegao je sa 100 svojih žandarma u Srbiju.
Planovi Vrhovnog štaba bili su ostvareni. Četvrta ofanziva je propala.
Opkoljavanje naše slobodne teritorije i uništavanje naših snaga nije uspjelo, zahvaljujući kontramanevru naše udarne grupe kod Neretve i Gornjeg Vakufa. Ranjenici su bili spaseni.
Draža Mihailović je bio likvidiran baš u onim krajevima gde je bio najjače zasio, kao na primjer u Crnoj Gori, Sandžaku i Hercegovini. Otada on više ne pretstavlja ništa u vojničkom pogledu, a politički se potpuno raskrinkao. Rezultat toga bio je dolazak engleskih misija u naš štab i početak slanja pomoći našoj Narodnooslobodilačkoj vojsci od
strane saveznika.
Peta neprijateljska ofanziva protiv naših jedinica u Crnoj Gori i Sandžaku bila je pripremana mnogo pametnije, u dalekoj pozadini, potpunim strateškim opkoljavanjem s ciljem kasnijeg taktičkog stezanja obruča oko naših jedinica u Crnoj Gori.
Takvo strategijsko opkoljavanje odmah u početku urodilo je tim uspjehom za neprijatelja što nam je bio osujećen naš plan za daljnje ofanzivne operacije prema Metohiji i Kosovu, i prisililo nas da primimo odbranbene bojeve na vrlo nepovoljnom terenu za nas.
Mnogi bi mislio da terenske teškoće i prirodne prepreke imaju uvijek prvenstvenu važnost u odbranbenim bojevima za našu Narodnooslobodilačku vojsku. Ali to nije tačno, naročito to nije bio slučaj u Crnoj Gori.
Terenske teškoće i prirodne prepreke ovdje su se pokazale kao minus za nas, a plus za neprijatelja. Zbog tih prirodnih prepreka silno je bilo onemogućavano manevriranje naših jedinica i baš te prirodne prepreke bile su velika opasnost za našu čitavu udarnu grupu u Crnoj Gori pri našem probijanju neprijateljskog obruča.
Velika tehnička nadmoćnost: dalekometni topovi, mnogobrojna avijacija i specijalno izvježbane jedinice za brdsko ratovanje na strani neprijatelja dali su mu veliku prednost u borbi protiv nas i u savlađivanju tih prepreka.
Dalje treba imati na umu faktore koji kod običnih vojski, koje posjeduju sve što je potrebno za ratovanje, imaju drugostepenu, pa dapače i trećestepenu važnost, u našoj armiji imaju prvostepenu važnost. Na primjer, za našu Narodnooslobodilačku vojsku od prvostepene je važnosti ekonomsko stanje naroda na onom prostoru gdje se vode operacije.
Mi u dubokoj pozadini nemamo magazina s hranom i fabrika za preradu hrane, kao što to ima neprijatelj, i zato smo često prisiljeni da stvaramo svoje strateške planove prvenstveno uzimajući u obzir taj faktor.
Drugo, mi nemamo fabrika oružja i municije, i zato smo često prisiljeni udešavati svoju operativnu taktiku u vezi sa tim faktorom, bilo da se brane ili ne brane neki položaji ili teritorija, već prema tome koliko ima municije, ili da se napadne neko mjesto ili grad bez neke strateške važnosti za nas, samo da se osvoji oružje i municija.
Treće, politički faktor također igra u našoj borbi prvostepenu važnost.
Mi smo narodna vojska i nije nam svejedno kakvo je raspoloženje naroda prema nama na prostoru gdje vodimo operacije.
Mi se ne oslanjamo grubo na našu vojnu silu, već u prvom redu na sam narod, pa onda na vojnu silu.
Evo, svi ti i još mnogi drugi faktori uvjetuju našu strategiju i taktiku. Ovo sam ovdje pomenuo radi toga da naš komandni kadar i borci lakše shvate sve ono što se zbivalo za vrijeme Četvrte, a naročito Pete neprijateljske ofanzive.
Kao što sam već naprijed spomenuo, naš položaj u Crnoj Gori i Sandžaku nimalo nije bio zavidan. Neprijatelj je izvršio sve svoje pripreme dok su bile u toku naše borbe sa četnicima Draže Mihailovića.
Osim toga, naše su operacije bile vezane, kao na primjer kod Foče, za naše ranjenike, kojih je bilo još uvijek veliki broj i zbog toga se ranije nije moglo izbjeći opkoIjavanje, iako je Vrhovni štab već znao šta neprijatelj smjera.
Neprijatelj je ovaj put, osim velike tehničke nadmoćnosti, imao i veliku brojčanu nadmoćnost. Protiv naših 20.000 boraca bilo je skoncentrisano 120.000 Nijemaca, ustaša, Italijana i Bugara. Ali je i ovog puta neprijatelj načinio jednu grešku, a ta je: on je svoje glavne snage skoncentrisao na pravcu našega nastupanja i na bokove, tj. kod Kolašina, Nikšića i Pljevalja, a kod Gacka, Foče i Kalinovika imao je iz početka slabije snage.
Na takav raspored ga je navelo to što su i naše snage bile skoncentrisane na pravcu tih tačaka i što smo mi sve naše snage prebacili preko Drine i Pive, a na lijevoj obali tih rijeka nije ostala ni jedna naša jedinica.
Ali, predvidjevši mogućnost toga da neprijatelj zaposjedne i lijevu obalu tih rijeka, odnosno planinu Maglić, Vučevo i Volujak i na taj način potpuno onemogući probijanje tim pravcem, mi smo odlučili prebaciti odmah jednu manju jedinicu na Vučevo kao mostobran za slučaj potrebe.
U ovom predviđanju mi se nismo prevarili: u isto vrijeme kada je stigao jedan bataljon Druge proleterske brigade na Vučevo, stigla je s druge strane jedna njemačka jedinica, koja je u oštroj borbi bila zbačena s brda u dolinu. Sada je sva ozbiljnost položaja bila nama potpuno jasna, a neprijatelj je shvatio da mi namjeravamo da se probijemo u tome pravcu.
Mi smo sada prebacivali na to brdo sve nove i nove snage sa zadatkom ofanzivnih operacija i izbacivanja neprijatelja sa položaja u dolinu rijeke Sutjeske.
S druge strane, preduzeli smo ofanzivne operacije prema Gacku i uputili brzim maršem Drugu dalmatinsku brigadu na jednu od najvažnijih tačaka, tj. na Gornje Bare, brdo u trouglu gornjeg toka rijeke Sutjeske i Neretve. Ova je brigada kasnije odigrala presudnu ulogu u povlačenju naše glavnine preko tjesnaca rijeke Sutjeske i pokazala divne primjere upornosti i herojstva.
Ali je i neprijatelj brzo uvidio svoj propust. On je sada hitno dovlačio velika pojačanja i zaposjedao, utvrđivao sva brda i istaknute tačke u pravcu našeg namjeravanog povlačenja. U dolini rijeke Sutjeske razvila se ogorčena i dugotrajna bitka između neprijatelja i naših jedinica, koje su probijale obruč njemačkih trupa.
No glavni momenat je neprijatelj propustio. Najopasnije, tj. zaposjedavanje Maglića, Volujka i Vučeva bilo je osujećeno. Mogućnost probijanja naše glavnine bila je stvorena.
Dok je naša Treća divizija kao zaštitnica vodila krvave borbe još uvijek i kod Šavnika i na rijeci Komamici dotle su Prva i Druga divizija razbijale neprijateljski obruč na rijeci Sutjesci, a njihove prethodnice uporno prodirale sve dalje naprijed, preko Zelengore, u pravcu glavnog druma Foča — Kalinovik.
Te su jedinice stvarale u teškim borbama jedan koridor kroz dubinski neprijateljski raspored, kroz koji se povlačila naša glavnina. Tri neprijateljska obruča, na rijeci Sutjesci, na drumu Foča — Kalinovik i na pruzi Sarajevo — Višegrad bila su probijena, a neprijateljski plan o potpunom uništenju naše herojske udarne grupe propao je.
I kod Četvrte i kod Pete neprijateljske ofanzive neprijatelj je učinio krupne propuste, koje smo mi u punoj meri iskoristili. Da je nemačka grupa Anaker, koja je prodirala od Gacka i prema gornjem toku Neretve, kada naših snaga uopće još nije bilo na lijevoj strani rijeke Pive i Drine, brzo zaposjela naprijed navedene planine, bio bi, vjerovatno, makar djelimično, uspio neprijateljski plan.
Besprimjerno herojstvo naših boraca i snalažljivost našeg komandnog kadra savladali su skoro nemoguće zapreke. Peta neprijateljska ofanziva i njezin krah digao je pred čitavim svijetom ugled naše slavne Narodnooslobodilačke vojske na visoki stepen.
Borci, komandiri, komandanti i politički komesari Prve, Druge, Treće i Sedme divizije ispunili su sjajno svoju dužnost prema narodu i u šestomjesečnim neprekidnim bojevima pokazali sve one osobine koje moraju da posjeduju vojnici i komandni kadar Narodnooslobodilačke vojske.
Moje priznanje i zahvalnost borcima, komandirima, komandantima i politkomesarima Prve, Druge, Treće i Sedme divizije i Prve majevičke i Šeste bosanske brigade.
Slava herojima palim u toj velikoj i slavnoj borbi!«
ČETVRTAK, 14 OKTOBAR
Otočac. — Veljko Kovačević je jutros javio da su Nemci obustavili svoje napade iz pravca Mrkoplja i Vrbovskog u južnom pravcu, ali da su sada otpočeli napade iz Ogulina preko Josipdola ka Jezeranama i Brinju. Na ovom putu nemamo dovoljno prepreka, pa Nemci mogu vrlo duboko prodreti.
U podne stiže izveštaj od šeste ličke divizije da Nemci u Bihaću vrše velike koncentracije. Oko Bihaća nalazi se jedna kolona duga preko šest kilometara, sve kamion do kamiona. Izgleda da hoće da se probije preko Lapca ka Kninu i Splitu.
PETAK, 15 OKTOBAR
Otočac. — Jutros rano stigao je Andrija Hebrang iz Plaškog. Juče je završeno drugo zasedanje ZAVNOH-a. Andrija mi je dao rezoluciju koju je ZAVNOH juče usvojio. Ima nekoliko važnih formulacija:
»Izbeglička vlada nema prava da govori u ime našeg naroda. Opravdani zahtijev SSSR-a i potlačenih evropskih naroda za otvaranjem druge fronte, to jest koja bi privukla veće snage zajedničkog neprijatelja, nailazi na otpor međunarodne reakcije, koja nalazi podršku i u nekim krugovima britanske i američke vlade. Međunarodna reakcija nastoji da se rat što više produži.
Špekulacija reakcije dobiva svoj izraz i u podržavanju protunarodnih emigrantskih vlada, koje nailaze na podršku u Londonu i Vašingtonu. To je slučaj s novom Badoljovom vladom u Italiji u kojoj sjede dva generala poznata po zločinima izvedenim nad našim narodom. Isti je slučaj s poljskom vladom, koja već pune dvije godine podupire fašističke okupatore i na najbesramniji način vodi otvorenu borbu protiv narodnooslobodilačkog pokreta.
U ovo sudbonosno vrijeme, kada naši narodi vode besprimjernu borbu za svoje oslobođenje, za svoj opstanak i svoju nacionalnu nezavisnost, šaka izdajica i izbjeglica, koji su sebe prozvali vladom, pokušavaju na sve načine iskoristiti tekovine narodnooslobodilačke borbe u svoje prljave, klikaške interese.
Izbjeglička velikosrpska klika povezala se s okupatorom i pune ga dvije godine pomagala u borbi protiv naših naroda. Povezavši se s reak cionarnim grupama u Londonu i Vašingtonu, ovi izdajnici žele narodima Jugoslavije nametnuti svoj protivnarodni tiranski režim i povratiti im ponovno velikosrpsku hegemoniju.
Oni su se čak spremili za slučaj da im plan ne uspije, pa su u posljednje vrijeme počeli kovati planove o razbijanju Jugoslavije i o stvaranju Velike Srbije, u kojoj bi četnici Draže Mihailovića vodili glavnu riječ.
U ime hrvatskog naroda, u ime svih Srba u Hrvatskoj i nacionalnih manjina Hrvatske, ponovo ističemo, da izbjeglička vlada, ma kakva ona bila, ili „činovnička” ili „privremena” ili ma kakva druga, nema nikakvog prava da govori u ime našeg naroda.
Za novu demokratsku Jugoslaviju. Isto tako ponovo podvlačimo da izdajnik Pavelić nema nikakvog prava da govori u ime hrvatskog naroda. On je izvršio najprljaviju izdaju i najogavnije zločine nad srpskim i hrvatskim narodom. Pobivši na stotine hiljada Srba i Hrvata i stavivši se u službu tuđinca, ovaj zlikovac je pokušao od Hrvatske stvoriti instrument fašističke politike na Balkanu.
No hrvatski je narod ujedno razbio klevete četničkih razbojnika, koji su pokušavali identificirati slobodoljubivi hrvatski narod s Pavelićevim ustaškim zlotvorima.
Hrvatski i srpski narod, u zajednici s ostalim narodima Jugoslavije, bore se za novu demokratsku Jugoslaviju, slobodnih i ravnopravnih naroda, u kojoj će — na bazi samoodređenja — biti izgrađena i slobodna i demokratska Hrvatska.
Srbi u Hrvatskoj dali su u dosadašnjim borbama neviđene žrtve i dokaze o svojoj velikoj ljubavi prema zajedničkoj domovini, pa kao što su se zajedno s Hrvatima borili protiv zajedničkog neprijatelja, tako će zajedno uživati i plodove pobjede i slobode! Nema, ne smije i neće biti Hrvatske, u kojoj Srbima ne bi bila zajemčena puna ravnopravnost i jednakost.
Ova nova zajednica slavenskih naroda na Jugu — nova demokratska Jugoslavija — stvara se odozdo, u zajedničkoj borbi svih njezinih naroda, a ne nametanjem protunarodnih režima odozgo, od strane onih, koji s narodom nemaju veze. To je najbolje jamstvo da će naši narodi živjeti u istinskom bratstvu, jednakosti i slobodi. U novoj zajednici naroda Jugoslavije ostvariće se i vjekovne socijalne težnje radništva i seljaštva.«
★
Današnji izveštaji s frontova govore o sve jačim prodorima Nemaca. U 16 časova Veljko Kovačević javlja da su nemački tenkovi prodrli u neposrednu blizinu Jezerana.
Uveče sam razgovarao s Vladom Bakarićem i Gošnjakom. U 22.00 javlja se ponovo Veljko Kovačević.
— Nemci su prošli Jezerane, jednim krakom idu ka Drežnici, a drugim ka Brinju! Četvrta brigada se izvukla iz obruča koji Nemci hoće da stvore. Prva i Treća brigada idu da se zabace neprijatelju za leđa preko komunikacije Sušak — Ogulin. Druga brigada se povukla i nalazi se kod Drežnice.
Veli Gošnjak:
— Kriza u neprijateljskim ofanzivama traje sve dokle god ne vidiš tačan pravac njihovog nadiranja i dok im ne počneš da se zabacuješ za leđa!
Govori Vlado o patnjama našeg naroda u Gorskom Kotaru, gde su sada Nemci ponovo prodrli, o patnjama naroda na Kordunu, Lici:
— Procentualno ovolike gubitke u ovom ratu imao je samo Sovjetski Savez sem nas. Kako je teško ići kroz Gorski Kotar, Kordun, Liku. Ideš satima i satima, pa samo vidiš spaljena i porušena sela. Od Korduna pa sve do Korenice nema ni jedne jedine čitave kuće. Sve je popaljeno.
Punih šest sati na konju ide se od Korduna, od Močila i Zbijega, pa preko Plitvica, Prijeboja, Rudanovaca, sve do Korenice, i sve pusto … Ali, ipak, narod ovih krajeva pomaže vojsku svim silama, i da nam nije te pomoći naroda, ne bismo se mogli održati.
Pred ponoć je stigao telefonski izveštaj od šeste ličke divizije:
— Prva brigada šeste divizije na Zuleševici je dočekala, zajedno s Kordunašima, jednu nemačku kolonu od pet stotina kamiona koja se probijala u pravcu Gračaca. U jurišu na tu kolonu zapaljeno je dvadeset i pet kamiona, zahvaćen je bogat plen. Ima i zarobljenika. Nemci su žestoko reagirali. Tenkovi su bili u koloni, a avijacija je pratila svaki pokret naših jedinica. Ipak je zadatak izvršen.
U 0.30 stiže izveštaj da su nemački tenkovi izbili pred Drežnicu. Naleteli su na jedan naš kamion i pobili oko dvadesetak drugova. Palili su neke kuće oko Drežnice. Sada nadiru dalje kroz Gorski Kotar.
— Da li ćemo doživeti i šestu ofanzivu? — rekoh Vladi.
Vlado Bakarić i Gošnjak doneli su odluku da u tri sata izjutra pređemo iz Otočca u jedan zaselak između Trnavca i Crne Vlasti kod Vrhovina. Čekali smo kraj telefona izveštaje naših jedinica i razgovaiali. Pričao nam je Gošnjak o tome kako je pobegao iz koncentracionog logora u Francuskoj i stigao preko Nemačke u partizane. Po povlačenju iz španije
Gošnjak se nalazio s ostalim drugovima u logoru Verne na jugu Francuske. Oni su stalno pokušavali da se na legalan način izvuku iz logora, ali kad su svi planovi propali, partiska organizacija donela je odluku dasvi oni drugovi, koji imaju dovoljno snage, što pre pobegnu iz ovog logora.
Prvi je iz ovog logora uspeo da pobegne Peko Dapčević. U ovom bekstvu pomogla mu je partiska organizacija. Napravljen je vrlo vešt plan i Peko se izvukao iz logora noseći neke kante, kao da je intendant.
Posle je zamakao preko železničke pruge i dohvatio se šipražja. Uslovi u logoru sve su se više pogoršavali. Francuski stražari davali su hranu naj gore vrste, tako da su drugovi došli na ivicu snaga. S jeseni 1941 godine drug Gošnjak se počeo da sprema za bekstvo uz pomoć ostalih drugova.
On se prvo, zajedno s drugom Kalafatićem, dobrovoljno javio za rad, kako bi stekao poverenje čuvara. Puna dva meseca je radio kao grobar, pa je kasnije prešao u stolarsku radionicu u logoru, ulagao velike napore i, najzad, čuvari su mu dozvolili da radi i izvan logora. Plan za bekstvo bio je potpuno pripremljen.
Drugovi su bili nabavili jednu geografsku kartu okolnog terena, čak i jedan kompas. Gošnjak je sam krenuo jer se Kalafatić razboleo od tifusa.
I dok je jedan stražar brbljao s nekim ženama ispred vrata, Gošnjak je iskočio kroz prozor kuće u kojoj je radio, preskočio železničku prugu i dohvatio se polja. Gošnjak je bio nevero vatno oslabio u logoru i teško se kretao. Posle pola sata zavukao se u jednu šikaru i tu čekao da se smrkne. Njegovo bekstvo već je bilo primećeno. Patrole francuskih žandarma na biciklima jurile su na sve strane. Čuvari logora imali su specijalan sistem za hvatanje begunaca. Držali su straže u pripravnosti na desetine kilometara oko logora.
Kad je mrak pao Gošnjak se izvukao iz šumarka i maršovao je čitavu noć, prešavši četrdeset i pet kilometara, dok nije seo na jedan voz i stigao u Tuluzu. Tu je imao već javku za francusku Partiju. U Tuluzi je ostao punih deset dana pa je prešao u Marselj. Odatle se, sve preko partiske veze, prebacio u Pariz.
Imao je priličnih teškoća prilikom prelaza preko demarkacione linije između dveju zona u Francuskoj. U Parizu drug Gošnjak dvaputa bio je hapšen, ali je uspeo da se izvuče iz ruku
policije. Posle se uz pomoć partiske organizacije prebacio u Nemačku, tu se prijavio kao radnik, legalizovao se pod tuđim imenom, pa je prvu priliku iskoristio, seo na voz i došao u Jugoslaviju.
U julu 1942 godine Gošnjak je stigao u Zagreb, pustio je brkove, nosio je crne naočare. Iz Zagreba je došao u svoje rodno mesto Sisak. Usput je sreo starog agenta Biroša, ali ga ovaj nije prepoznao. Svratio je do jednog suseda, pa ga ni on nije prepoznao. Pitao ga šta je s njegovom porodicom.
Doznao je da mu je majka živa, pa je ušao u kuću, prvi put posle sedam godina. Majka ga je prepoznala i odmah mu rekla:
— Ubiće te, sine, ubiće te, sine!
Majka druga Gošnjaka imala je vezu s našom partiskom organizacijom u Sisku i već nekoliko dana kasnije on je stigao u Novo Pračno, tri kilometra od Siska, gde su se već nalazili partizani.
SUBOTA, 16 OKTOBAR
Zaselak Trnavca. — Izgleda da će se zasedanje AVNOJ-a uskoro održati. Svi članovi AVNOJ-a dobili su nalog da budu spremni za put. AVNOJ će se sastati u Jajcu. Samo ima vesti o počecima nemačke ofanzive na Sloveniju, pa se ne zna kako će slovenački delegati stići na zasedanje.
NEDELJA, 17 OKTOBAR
Zaselak Trnavca. — Razgovarao sam danas s omladincem Slavkom Komarom o borbama Zagreba u leto 1941 godine. On je s jednom grupom od dvanaest omladinaca 4 avgusta usred dana, tačno u podne, napao bombama i revolverima jednu četu ustaša, takozvanu »Sveučilišnu satniju«, koja je išla da smeni stražu pred Pavelićevim dvorcem.
Naši omladinci su došli s bombom pred ustašku kasarnu kod »Đačkog doma«, odmah prekoputa Botaničke bašte, u najužem centru Zagreba. Slavko s četiri druga uzeo je zaklon iza zida, a ostali drugovi su bili raspoređeni naokolo, čuvajući otstupnicu. »Sveučilišna satnija« nastupala je u četvororedu i, tek što je izišla iz kasarne, prve bombe su pale.
Naši drugovi nisu znali da se na prvom spratu nalazi mitraljez, pa nisu mogli da upotrebe revolvere kad su bacili bombe, jer je ustaški mitraljez počeo da dejstvuje pravo na njih. Ipak, od bombi je ubijeno i ranjeno 28 ustaša.
Ova akcija imala je silnog odjeka u čitavoj Hrvatskoj. Ustaše su kasnije uspele da uhvate nekoliko omladinaca koji su učestvovali u akciji.
Radnika Ingesa ustaše su sedam dana mučile dok nije izdahnuo, ali nije hteo da oda organizatora akcije. Junački se držao i omladinac Vidaković, radnik. I on je izdahnuo pod batinama.
U leto 1941 godine u Zagrebu je izvršen čitav niz uspelih akcija. Zapaljen je stadion, dignuta je glavna telefonska centrala u vazduh. U ovoj poslednjoj akciji učestvovala je jedna grupa poštanskih činovnika u kojoj su se nalazili i drugovi Galjer i njegova drugarica, Jožo Čuljat, Markon i drugi. Oni su uspeli da postave paklene mašine u centralu i Nemcima je posle bilo potrebno sedam meseci da u potpunosti uspo stave telefonski saobraćaj.
Morali su da donesu iz Nemačke novu centralu. Galjer i drugovi su prešli na oslobođenu teritoriju na Kordun.
Galjer je kasnije poginuo u partizanima, a njegova drugarica sada je sekretar sreskog komiteta Slunj. Ovih dana jedna četnička grupa prodrla je u sedište sreskog komiteta.
Jednog druga su ubili, jednu drugaricu ranili, Galjerku ranili u grudi i u nogu, ali ona je ubila jednog četnika, dvojicu ranila, tako da su ostali pobegli.
PONEDELJAK, 18 OKTOBAR
Zaselak Trnavca. — Treća krajiška brigada izvršila je jednu od najznačajnijih akcija poslednjih meseci. Prodrla je u Zenicu, najvažniji industriski objekat u Bosni. Nanesena je velika šteta raznim postrojenjima, tako da će rad biti prekinut za prilično dugo vremena. U isti mah uništeno je i nekoliko mostova, pa je saobraćaj između Sarajeva i Broda ponovo obustavljen.
★
Rusi uspešno napreduju na desnoj obali Dnjepra. Jugozapadno od Kremenčuga za dva dana borbi prodrli su dvadeset i pet kilometara na frontu širokom četrdeset kilometara. Napravili su jedan prodor i severno od Kijeva, kod Gomelja. Tako su stvorene čvrste baze za opkoljavanje Kijeva.
★
Povodom predaje četiri bombardera tipa »Liberator« izbegličkoj vladi, Vrhovni štab i AVNOJ objavili su sledeću protestnu izjavu:
»U Jugoslaviji postoji samo jedna oružana snaga koja vodi već dve godine borbu protiv okupatora, a to je Narodnooslobodilačka vojska. S druge strane, ministar jugoslovenske vlade Draža Mihailović zauzima neprijateljski stav prema
Narodnooslobodilačkoj vojsci i sarađuje s okupatorom, i do danas nije praktično pokazao da je on na čelu svojih četnika pružio ma kakvu pomoć saveznicima u borbi protiv okupatora. On to nije do danas pokazao, a i danas s njima otvoreno sarađuje.
Pošto je Amerika predala aparate pretstavnicima vlade, koja nema nikakve veze s našom oslobodilačkom borbom, nama je taj čin nerazumljiv i smatramo da se ovaj akt protivi principima izraženim u Atlantskoj povelji.«
U ovoj izjavi isto tako se pokreće pitanje našeg oružja i mornarice koje je Italija zaplenila posle pada Jugoslavije 1941, pa se traži da se sve to preda našoj vojsci, »koja je jedini pravni naslednik jugoslovenske vojske i koja se bori protiv zajedničkog neprijatelja svih slobodoljubivih naroda…
Nastavak na:
