Hercegovačke partizanke koje su

zajedno otisle u smrt

( Prica o Emini,Ljubici i Zdenki )

 

Udarne brigade Dvadeset devete divizije, nakon što su oslobodile dolinu Neretve od Mostara do Konjica, prvih martovskih dana stigle su na planinski prelom između Hercegovine i Bosne, da na tom dijelu jugoslovenskog fronta okupatorskim i kvislinškim snagama nanesu posljednji, odlučni udar.

Taj žestoki sudar na Ivan-planini samo je mali dio širokog borbenog luka koji se početkom 1945. godine protezao od Drave i Srema do istočne Bosne i Jadrana, kao čvrst i snažan dio opšteg evropskog ratišta savezničkih armija zemalja Antihitlerovske koalicije, gdje se protiv uveliko načete Grupe armija “E” i drugih trupa njemačkog komandanta Jugoistoka uspješno borila, zajedno sa desetinama naših krupnih udarnih i proleterskih jedinica, i Dvadeset deveta hercegovačka udarna divizija.

 

Hercegovacke zvijezde stajacice

Izvještaji koji su u njen štab stizali sa položaja i dopisi boraca koji su objavljivani u brigadnim glasilima i u divizijskom listu “Hercegovački udarnik” vjerna i škrta su kazivanja ratnika o gorčinama i surovostima tog posljednjeg ratnog sudara na našem jugoslavenskom podneblju, svjedočanstvo o životu kojim se živjelo i borilo.

“Staze i putevi zatrpani su snijegom, a vjetar duva svom žestinom. Ivan planina se zamaglila pa ćuti, a kroz opustjelo granje drveća suklja vjetrom nošeni snijeg i lijepi se za mokre grane, a one se pod njegovom težinom savijaju kao kičma u ostarjelog čovjeka”, stoji u prilogu “Život na Ivan-sedlu” koji je objavio divizijski list. “Borci zavejani oblacima mećave čuvaju položaje. Naslonjeni na drvo i držeći karabine čvrsto u svojim rukama netremice osmatraju neprijateljske položaje. Snježne pahuljice padaju na ramena, na kapu i na lice, lede se na obrvama i sprečavaju vidik, ali oči budno paze i pogled je neprestano uperen prema neprijatelju. Iza samog položaja, skoro uz svaku bukvu, rasplamsala se po jedna vatra, pa kad dođu oni sa smjene, da se mogu odmah ogrijati. Dim se polagano
izvija uz drvo, pri vrhu se rasplinjuje i opada snijeg sa grana… S vremena na vrijeme
neprijateljska kugla cijukne negdje visoko iznad naših glava. Iza bukava je odmaranje. Drug se naslonio na druga, zatvorio oči i kao da spava, ali pri svakom fijuku kugle se prene, protare oči, dobro razgleda oko sebe, pa ponovo nasloni glavu na druga i produži dremanje. A drugovi s osmatračnice budno paze na neprijateljske položaje.”

I pisac priloga “Pod vrhom Ivan-planine” teško da će zaboraviti te ratne noći i jutra:

“I dok se kolona primiče, sa uzdignute Ivan planine doljeću neprijateljski kuršumi. Tamo na planini više naš neprijatelj se pripremio na otpor. Čete se raspoređuju i u raznim pravcima kreću prema neprijatelju. Juriš za jurišom se ponavlja. Jedna desetina u kojoj je delegat Ljubo Janić juriša na neprijatelja i približuje mu se na svega pet metara. Neprijateljski mitraljez stalno štekće na njih. Ljubo se zaklanja za jednu bukvu… Mirno nišani dok oko njega po snijegu pršte meci neprijateljskog šarca. Mušica je u prorezu nišana, prst pritiska obarač i jedan neprijateljski vojnik se svali. Ubacuje ponovo metak u cijev i nišani. Mišići na
licu zategnuti, oči kroz nišan gledaju pravo kroz neprijateljsku glavu… Ali ni puška
desetara Mirka ne miruje.”

Ali i neprijatelj nije mirovao. Pomoćnik političkog komesara Drugog bataljona Trinaeste hercegovačke brigade Lutvo Džubur, jedinice koja je na Ivansedlu za samo 48 časova imala 73 mrtva i ranjena borca, zapamtio je događaj koji ga je do srca ganuo – herojsku pogibiju nekoliko boraca, među kojima su bile i tri bolničarke – Zdenka Karačić, Hrvatica iz Mostara, Emina Merdan, Muslimanka iz Počitelja na Neretvi, i Ljubica Remetić, Srpkinja iz sela Biograda kod Nevesinja.

U članku “Njih tri” (objavljenom u brigadnom listu “Hercegovački borac” broj 2/3) komesar piše: “… U koloni su bile i njih tri. Zdenka i Emina u četi Drugog bataljona, a Ljubica u četi Četvrtog. Ove dvije čete su imale za zadatak da likvidiraju čuku Dragalj, jako neprijateljsko uporište sa 40 bunkera ukopanih duboko u snijeg… Cilj je blizu… Kolona se poče postepeno pretvarati u streljački stroj i lagano puziti uz čuku, gazeći duboko snijeg a skrivajući se od jele do jele. Svi su na svom mjestu, te su i tri hrabra bolničara zauzela svoja mjesta, u streljačkom stroju. Obruč oko čuke se sve više steže. Borba otpoče.

Sa obadvije strane počeše se bacati bombe, a zatim drugi rafali raznih vrsta mitraljeza. Nastade urnebesna vatra. Ređali su se juriši jedan za drugim. Bunkeri su prelazili iz ruke u ruku po nekoliko puta. Ustaški zlikovci i pored svojih mnogobrojnih žrtava bili su uporni na čuki. Nedaleko od bunkera u kome su bile ustaše ležao je teško ranjen drug Zvono. Nikola, Zdenka, Ljubica i Emina znali su šta im je zadatak. Nije to prvi put da izvlače ranjenog druga iz borbe, pod neprijateljskom vatrom.

Pred očima komesara Džubura i njegovih drugova odvijala se potresna ratna drama, o kojoj komesar dalje piše:

“Prva je pošla Ljubica. Došla je do ranjenog druga i povukla ga. Baš u tom času kad je mislila da je zadatak izvršen, da je drug spašen, klonula je Ljubica na snijeg pogođena hicem u stomak. Zdenka i Emina, koje su budno posmatrale pokušaj Ljubičin iz zaklona, znale su sad šta je njihova dužnost. Naređenje nije potrebno. Svijest je jača od svega.

Jurnule su obje u pravcu Ljubice i ranjenog druga ne misleći na opasnost i ne obazirući se na neprijateljske kuršume koji su oko njih parali snijeg. Ali… zlikovačko oko je dobro sastavilo nišan. Pala je Zdenka pogođena u glavu, a odmah pored nje Emina, pogođena u prsa. Tri mlade Hercegovke ležale su nepomično jedna pored druge. Jaki mlazevi krvi natapali su snijeg i na suncu bojile ga divnim rumenilom. A tri mlada života su se postepeno gasila na prvoj čuki u Bosni.”

Tu, među poginulim borcima, drugi su vidjeli – ostao je smrtno pogođen i Emir Pašić, vodni delegat iz Drugog bataljona, srednjoškolac iz Mostara i pasionirani foto-reporter, i puškomitraljezac Drugog bataljona Tomo Krajišnik.

Mensur Seferović
Zapisi o djevokama i ženama iz rata 1941-45