Damir Nikšić: Jugoslavija je odumrla, živjelo jugoslovensko društvo!

To “jugoslovensko društvo” nije “bivše”, već sadašnje. Ono ima i svoju kulturu. Ta kultura je urbana, progresivna i kosmopolitska.

Damir Niksic
Damir Niksic

Pitaju me za Pernara i šta mislim o njemu, naročito sada u toku njegove, da je tako nazovem, “srednjoškolske ekskurzije”. Pokazaše mi fotografiju sa njegovog profila na kojoj je sa djecom iz Ljubuškog. Pored zastave Republike Hrvatske tu je i zastava Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. I ja bih kao trebao reagovati.

Pernar je mlad političar. Saborski je zastupnik. Nastoji privući pažnju da bi ljudi čuli ono što govori, da bi do što većeg broja ljudi došle određene ideje do kojih drži. Pri tome se služi raznim sredstvima. Između ostalog provocira pažnju tako što koketira sa stvarima koje su često na granici političkog ukusa. On to čini posve liberalno, da se tako izrazim: ruši određene barijere, povezuje nepovezivo.

To je sve tako ultraliberalno, neoliberalno, libartarijansko (u današnjem američkom smislu te ideje). No ne mora značiti i da je progresivno.

Danas, u vrijeme povratka fašizma na velika vrata i to upravo pod krinkom gorenavedenih slobodarskih ideja, takva vrsta liberalizma je (da se izrazim uličnim žargonom grada u kojem me trpe) “provaljena”. Ipak, to mu ne smeta da se iz njega izrodi najnoviji  desničarski pristup Jugoslovenskoj ideji. Jugonacionalistička retorika ne mora nužno biti ljevičarska i progresivna.


Pan-Jugoslovenski identitarijanizam

Konzervativne sile regije, naime, mogu se vrlo lako udružiti u nekakav identitarijanski pan-Jugoslovenski pokret kao što to čine ovih dana francuski i njemački desničari. I u njihovom slučaju takođe se radi o dojučerašnjim neprijateljima: Nijemcima i Francuzima  čiji okorijeli nacionalisti i ultradesničarske partije danas ustaju u odbranu identiteta Evrope i sl.

Ovakav Jugoslovenski put se čini sulud i nemoć put, ali zapravo jeste  lakši put. Oportunističke i populističke desničarske partije bi zaista mogle vidjeti taj put kao jedinu šansu za njih da u svojim državama dođu na vlast. Jedna Jugoslovenska alijansa takvih partija bi mogla da pobudi nadu i maštu mnogih koji bi mogli biti zavedeni tom idejom. Vjerovatno bi ekonomski argumenti bili u prvom planu. No identitarijanska pan-Jugoslovenska ideja teško da ima budućnost jednostavno zato što ona zapravo nije ništa novo i revolucionarno.

I prva Jugoslavija je nastajala na nacionalističkim idejama njenih naroda i kroz njihovu zajedničku antiimperijalnu borbu za nacionalno oslobođenje od Turske i Austrougarske imperije. Sve Jugoslavije su nastajale na sličnim interesima i sa sličnim entuzijazmom, no kako su brzo nastajale – tako su jednako brzo sebe trošile i dovodile u ćorsokak ili vodile u sunovrat.

Ne trebaju ni nama, ni svijetu “Jugoslavije” koje će nastajati na ideji Jugoslovenskog nacionalizma koja se naslanja na južnoslavenski rasizam i u najboljem slučaju proizvodi konglomerat raznih identiteta, splet narodnih kola, multi-kulti folklor, itd, itd… (Nemojmo zaboraviti da nije samo Kraljevina Jugoslavija, već je i SFRJ bila temeljena na identitarijanizmu njenih naroda pod okriljem tzv. “nacional-komunizma”.) Ja se ne slažem sa takvom “Jugoslovenskom idejom” iako sam veliki poklonik onoga što ja nazivam “jugoslavenskim društvom”.


Jugoslovensko društvo

Kosmopolitsko jugoslovensko društvo i dalje je živo. Njega ne trebamo graditi i izgrađivati politički, tj. partijski. Ono postoji ne samo na području današnjih država (koje postoje na području bivše Jugoslavije), već globalno, samo što svi ulažemo velike napore da ga ne vidimo.

Za to depolitizirano globalno jugoslovensko društvo, kako vidimo, uopšte nije potrebna država: ni savezna, ni federacija, ni konfederacija. Nije potreban nacionalni medij. Potrebna je samo komunikacija. A nju imamo ovim putem: putem interneta. To je neka vrsta “komunikacijske internetionale”.

To “jugoslovensko društvo” nije “bivše”, već sadašnje. Ono ima i svoju kulturu. Ta kultura je urbana, progresivna i kosmopolitska.

Radi se o miroljubivim, vrijednim, ne samo starijim, već i mladim, obrazovanim ljudima koji se na mnoge načine uvode u to novo “staro društvo” nastojeći i želeći živjeti od svoga rada, talenta, znanja i umijeća, vodeći se zdravim razumom, rezonom bez predrasuda, “antipartijskim antinacionalizmom”, tj. internacionalizmom, kao depolitizirani, politički nezavisni i slobodni građani prije svega svijeta, a zatim i onog prostora koji se nekada zvao Jugoslavijom (Ilirijom, Dinarikom, kako goj hoj), pa tek onda država u kojima trenutno žive, rade i plaćaju porez.

Ja namjerno to ne nazivam zajednicom već društvom.

Iako se ono lokalno manifestuje kroz izvjesni “Jugoslovenski građanski/proleterski komunalizam”, kroz “jugonostalgiju”, iako naizgled preživljava kao raštrkana manjina “Jugoslovenskih urbanih plemena” bivših proletera, “posljednjih Mohikanaca” koji nestaju pod naletom renoviranih neoliberalnih/etnonacionalnih identiteta i njihovih tranzicijsko-režimskih uprava, moramo malo odzumirati i primijetiti da zahvaljujući otvorenoj komunikaciji  putem interneta, globalnom, internacionalnom povezivanju prije svega kroz svoj individualni poziv, struku, profesiju i afinitete vezane za njih, dakle kroz “radnički” interes (ali ne kao kolektivni već lični, individualni) i zajednički jezik (koji negiraju teoretičari današnjih nacionalnih država) jugoslovensko društvo u praksi i dalje pulsira i živi u domovini i dijaspori možda prisnije nego ikada prije.

Ono možda nije toliko masovno, ali je konsolidovano i jače nego kada je bilo rezultat  zvanične politike režima.

Ono je danas decentralizovano i postoji nezavisno od države i partije.

Bivša država je odumrla, ali jugoslovensko društvo je preživjelo da tako kažem: u virtualnom svijetu i održava se dvije decenije ne pokazujući znakove zamora i dezintegracije, već naprotiv: ono ne samo da se nije pokazalo i dokazalo kao “vještačka tvorevina” već trenutno ne duguje svoje postojanje niti jednoj političkoj organizaciji, zajednici, instituciji, ideologiji, ničemu izvan sebe. Njegovo postojanje se zasniva na slobodnoj volji pojedinaca koji mu pripadaju i kojima pripada.

To ga čini “organskim”, mnogo prirodnijim, stvarnijim i perspektivnijim od društava u novonastalim, prilično disfunkcionalnim, državama koje mladi masovno napuštaju.

Damir Nikšić za BUKU

Izvor: