Podvig devetorice

 

Poslije proboja naših jedinica iz neprijateljskog obruča u dolini Sutjeske bilo je dosta boraca koji su iz ovih ili onih razloga izgubili vezu sa svojim jedinicama i ostali otsječeni. Takav je bio slučaj i sa našom grupom od 9 boraca Pete crnogorske brigade. Iz tog vremena u sjećanju mi je jedna topla junska noć, tiha i vedra, puna mjesečine. Umorni i gladni, jer više dana ništa nijesmo jeli, išli smo ka jednom brdu iznad Sutjeske. Znali smo: neprijatelj je na njemu — treba ga likvidirati. I još nešto. Čuli smo, neki i vidjeli, da je poginuo drug Sava. Prožimao nas je bol za izgubljenim drugom i hrabrim komandantom, ali i mržnja, i želja za osvetom. Zato možda nijesmo ni oklijevali. Riješili smo da utvrđenje
napadnemo bombama — svi.

Podijelili smo se u tri grupe. Stevo Boljević, politički komesar 2-gog bataljona naše brigade, sa još dva druga

— jedna,Petruša Raičević, Danica Tomašević delegat voda i jedan drug
— druga, Velizar Škerović, Miloš Lalević i još jedan drug
— treća grupa.

Približavali smo se vrhu ćutke, kroz noć, okićeni »kragujevčankama« i »bredama«. Nije lako ići uzbrdo. Onako umornim i izgladnjelim, noge su nam klecale. »Lakše, primijetiće
nas!« začu se glas jednog druga. Išli smo još pažljivije. Ipak,ispod Daničine noge kamen polete nizbrdo. Ona se trže i čitavim tijelom baci na njega. Znala je šta će biti ako nas,
prije vremena, osjeti neprijateljska straža. »Povrijedi li ruku«, upitah je, jer je bila ranjena u lijevu.

»Ne. Ništa mi nije. Zdrava je desna. Moći ću baciti bombe…«

Ruka joj je krvarila, ali ona to nije htjela reći. Zna da je ovdje svaki minut dragocjen.
Još smo podaleko od utvrđenja. »Petruša«, šapnu Danica. Okrenuh se, misleći da joj treba previti ruku. Ali ona upita:

»Koje ćemo prvo baciti?«
»Sta? . .. bombe? .. . je li?«
»Da, meni je lakše »brede«, jer me lijeva ruka boli, a nekako se i brže mogu bacati«, reče ona.
»Ne, Danice, prvo treba »kragujevčanku«, ona ima veće razorno dejstvo«.
Što smo se više približavali utvrđenju, išli smo sporije, da nas Njemci ne bi osjetili.
»Tišina, stanite malo«, prenosimo jedno drugom riječi komesara Boljevića.

Dogovorili smo se da Stevo sa svojom grupom zaobiđe utvrđenje. Kada čujemo njihove bombe i mi ostali izvršićemo juriš. Nastavili smo, puzeći, da se primičemo utvrđenju. S vremena na vrijeme primjećivali smo stražara. Seta. Čas se pojavi, čas nestane pa se ponovo vrati. Mislila sam:

»Setaj, šetaj zlikovče, nećeš dugo!«

Već smo se približili. Bombe su razvidane. Nestrpljivo očekujemo kada će Stevova grupa ubaciti bombe u neprijateljske bunkere. Najzad, u dubokoj tišini, odjeknuše eksplozije ručnih bombi, praćene snažnim muškim »Ura-a-a!« izmiješanim sa glasovima Velizara Skerovića i Miloša Lalevića:

»Naprijed Peta proleterska!«

Jurišali smo svi. Bombe su eksplodirale. Zemlja i kamenje obasuše nas sa svih strana. Iz bunkera, a bilo ih je više, razlijegoše se krici ranjenih neprijateljskih vojnika. Mada smo ih iznenadili, dočekali su nas žestokom vatrom. Rafali iz njihovih mitraljeza neprekidno šibaju. Ali za kratko. Uskoro počeše da otstupaju. Bez reda. Ne znaju koliko nas ima. Napuštaju bunkere, ostavljaju mrtve i ranjene, mitraljeze, bacače i municiju. Negdje daleko, mnogo daleko, čuje se grmljavina topova. I mi smo imali žrtava. Poginula su dva neustrašiva borca, politički komesar Stevo Boljević i drugarica Tomašević.

Kasnije su slijedile nove borbe. Trebalo je još mnogo čemu odoljeti i istrajati dok smo izašli iz neprijateljskog obruča i povezali se sa našim jedinicama.

Petruša RAlCEVIĆ

Sjecanja

Sutjeska vol 1

Obrada :

Yu nostalgija