” Juriši i proboj Mostarskog bataljona ”
(Dio raporta Envera Čemaloviča komandira Mostarskog bataljona
5. oktobra 1943. godine Vrhovnom stabu)
Dok su Prva dalmatinska, Peta crnogorska i Treća sandžačka, Mostarski bataljon i Centralna bolnica, nakon prebacivanja preko Pive na Vučevo i sporog kretanja ka Sutjesci, tučeni avijacijom, očekivali da će, uz prihvat naših snaga, ipak uspjeti da se dokopaju obronaka Zelengore, neprijateljeve jedinice su ih sa svih strana, s desne obale Pive, s Maglića i iz doline Sutjeske okovale u čvrst zagrljaj svojih ojačanih položaja.
Samo na lijevoj obali Sutjeske od Suhe do njenog ušća u Drinu čekalo ih je devet njemačkih bataljona, u rovovima izgrađenim nekoliko stotina metara više rijeke, na grebenu, maskirani, načičkani automatskim oružjem, uvjereni da će tu satrti Treću diviziju i kolone ranjenika.
Ako im to i nije uspjelo 11. juna, kad je Prva dalmatinska, bez jednog bataljona ocjenjujući da če otkrivena, biti uništena na obali Sutjeske, prije opšteg napada svih jedinica – izvršila juriš i pronašla puteve svoga spasa, za to im se pružila mogućnost u zoru 13. juna kad su maskirani u bunkerima i rovovima, ćuteći sačekujući na samo nekoliko desetina metara Crnogorce, Sandžaklije, bataljon Mostaraca i bataljon Dalmatinaca, iznenada osuli gustu vatru najavljujući tragičan dan Treće divizije i ranjenika.
Na takav zastor čelika naišao je i Mostarski bataljon, koji je svojom mladošću naletio na spletove rafala i bombi na nekoj čistini ispod linije Krekovi – Ozren, kad sve što se dotad događalo otkad je bataljon bio pod neposrednom komandom štaba Treće divizije, zatvarajući pravce od sela Boričja i Plužina i samoinicijativno napadajući s položaja na Krstaču njemačke bokove na desnoj obali Pive i oko sela Miloševa Dola, ma kakve se vodile borbe – teško da se može upoređivati s paklenim trinaestojunskim danom.
»Gdje da zastanem, šta da kažem? Možda o prvom naletu i onima koji ostadoše pokošeni ispod Košura, o trenucima iščekivanja, tad kad je cio sat poslije prelaska Sutjeske bila grobna tišina, kad su grenadiri pritajeni pratili naš razvoj preko njivica, pašnjaka i šumaraka, kad je taj dio Košura bio obasut mrtvim borcima i nacistima, kad je gotovo svaki treći borac imao šarac, municije i bombi koliko smo htjeli?«, govorio je politički komesar bataljona Enver Cemalović sjećajući se svojih saboraca i gorkog junskog dana.
»Njih dvojicu, vodnika Predraga Škrobića i komesara Druge čete Šefika Obada, učitelja i narodnog heroja, pamtim kroz upečatiljive pojedinsoti: Predraga iz 1941. kako iz jednog kraja Mostara u drugi, od Zahuma do Bjelušina, u vreći koju je zametnuo preko leđa nosi
tri puške, deset bombi i četiri stotine metaka za odred koji se spremao za partizane, tužan što i on ne ide s njim uz Velež-planinu, i dvije godine kasnije kako iznad Tjentišta ulijeće među njemačke vojnike i kako, kad je jednog pogodio dva koraka od sebe, viče:
‘Gle, skače kao zec’.
Tako ga u sebi nosim. A komesara Obada kako s prvim mrakom i sa četvoricom drugova puzi ka samom vrhu kose i mitraljeskom gnijezdu koje nam nije dalo da kročimo dalje, kako u jednom skoku svojim tijelom poklopi Nijemca na straži obavijena u šatorsko krilo, i koji od Obadova noža ne probudi zaspale mitraljesce petnaestak metara dalje, gdje su ubrzo granule bombe hrabre četvorke, koja nam donose mitraljez sa municijom«.
O palim mladićima i djevojkama na Sutjesci, među kojima je bio i narodni heroj Rifat Frenjo, i o onima koji nađoše puteve spasa a koji se opet razdvojiše i rastočiše, o devedesetorici koji se ponovo okupiše s drage strane obruča i ponovo razdvojiše, o onima
koji stigoše i do okupiranog grada i onima koji ostadoše na putevima uzmicanja, komesar je kasnije, 5. oktobra 1943, tad već na čelu novog Mostarskog bataljona u sjevernoj Hercegovini, pisao drugu Titu, generalnom sekretara KPJ, ostavljajući dragocjen raport o
Trećem bataljonu Desete hercegovačke i njenim širokim krugovima.
O tome da su »stalno bili u zaštitnici Centralne bolnice«, i uz put »sretali mnoge ranjene i iznemogle drugove koji su izostajali«, kako je bombardovanje odnosilo nove žrtve i kako je »na mnogim mjestima bila masa ljudskih i konjskih leševa izmješanih«, kako su ih ranjeni i bolesni prizivali i molili:
»Ne ostavljajte me, drugovi, ubijte me! Zar sad, nakon dvije godine borbe da me ostavite!«
Da im je »poslije spuštanja cijele divizije i Centralne bolnice u dolinu Sutjeske naređeno« da se prebace u prethodnicu, kad su u prvom sudara ubili petnaest Nijemaca, a u dragom 25 u četiri bunkera, zaplijenivši tri šarca. O tome daje »jedan bunker ostao na lijevom krilu«, dok su Nijemci postepeno odstupali, da je toga dana oko deset sati s Mladenom Balordom, zamjenikom komandanta, narodnim herojem, koji je ubijen mjesec dana kasnije, krenuo u štab divizije ne bi li saznao šta dalje da se radi »pošto se bio pronio glas da su se naši probili«.
A nisu se bili probili i nisu našli štab divizije, naime, pogođeni viješću da je Sava Kovačević poginuo i da su pojedini dijelovi Pete i Treće brigade uspjeli da se samoinicijativno probiju, vratili su se svojima, što su u međuvre- menu imali »deset mrtvih i teško ranjenih koji su ostali na bojištu«.
Bataljon se, ipak, prikupio i uz Sutjesku krenuo ka Barama, pa opet preko Sutjeske ka Vučevu. Tad ih je u koloni bilo pet stotina, sto pedeset iz Mostarskog bataljona i tri stotine pedeset iz drugih jedinica, mahom ranjenika; ali, kad su Nijemci ošinuli rafalima, kolona je prekinuta i tad ih je ostalo samo 180- Mostarci i 30 Crnogoraca.
Predanili su u šumi pred samim njemačkim položajima, a od rezerve hrane svaki borac je imao jednu ili dvije šake žita i po neki nešto živog mesa. Kad su se predveče pomjerili naprijed, dočekani su mitraljeskom vatrom i ručnim bombama, »nastala je opšta trka
i zavladala prava panika«, ali su se ipak ponovo prikupili i tri bombaške grupe, pretežno članovi komandi četa, krenule su naprijed, da bi opet naišle na čeličnu zavjesu, a zatim:
»Nakon ovoga na čelo je prešao štab bataljona i tada sam rekao borcima da se nećemo ni na koga osvrtati za slučaj ako nas Nijemci napadnu, već ćemo ići naprijed pa ko ostane – šta mu mi možemo… Krenuli smo pravo uz kosu i Nijemci su nas ponovo dočekali, na što se nismo obazirali, već počeli da se prebacujemo preko kose. Sa prebacivanjem otpočeli su mnogi borci i, spustivši se u potok koji utječe kod sela Suhe u Sutjesku, vidjeli smo da nas nema više od 70, od čega je bilo 15 Crnogoraca koji su se od nas odvojili.
Izjutra oko deset sati krenuli smo prema Volujaku i pred zoru spustili smo se u Veliko jezero maršujući cijelu noć. U putu nam je ostao jedan drug ranjen u nogu. Odmah po dolasku održali smo partijsko savjetovanje o tome šta da preduzmemo. Drug komandant predložio je da krenemo svak na svoj teren i da se stavimo na raspolaganje organizaciji, jer nam je nemoguće probijati se dalje, ovako izgladnjeli i iscrpljeni, nemajući ni sa kim nikakve veze.
Ovaj prijedlog primljen je od svih nas. Tada sam rekao da nam je dužnost da, čim se povežemo sa orgnaizacijom, formiramo odrede ili da se priključimo prvim našim jedinicama, što sam poslije prenio na sve borce. Na savjetovanju bilo je prisutno 20 partijaca…«
Podijeljeni u tri grupe – trideset i troje za Mostar i Dubravu, petnaest za Konjic, Ostrožac, Prozor i Jablanicu, troje za Trebinje i »trojica se odvojili sami«. Pojeli su nešto zelja i koprive i krenuli »svak u svom pravcu«.
O tome šta se sve dalje s grupama i pojedincima na ovim putevima uzmicanja događalo valjda je dovoljno reći samo o sudbini najveće, »mostarske grupe«: umjesto vodiča iz sela Dramešine kojeg su čekali savladani snom i raskomoćeni, stigli su četnici i bez pucnja ih razoružali, a zatim poveli Miloradu Popoviću, komandantu četničke brigade, koji im je ponudio »blagonaklono« utočište i vodiče da ih prevedu na drugu stranu ceste Gacko-Nevesinje i predaju načelniku njegove brigade.
Sreća ih je poslužila da u mrkloj noći izbjegnu desetorici četnika koji su ih očekivali pored puta… Rasuli su se na sve četiri strane na nepozantom terenu, a kad su se ipak nekako okupili, bilo ih je oko dvadeset, bez trinaestorice. Njih jedanaestorica, među kojima je bio i komesar, krenuli su duž lijeve strane ceste i za dva dana i dvije noći stigli u Dobrč, na planinu Velež iznad Mostara, hraneči se uz put ljutikom. Petorica su grabila desno od puta, trojica pravo cestom, a dvojica su krenula svojim stazama.
»U Dobrču smo saznali da su već neki naši sišli u grad, a pošto nismo imali oružja, izgladnjeli i iscrpljeni do krajnjih granica odlučili smo da se i sami spustimo na večer. Iza nas spustilo se još sedam drugova…«, zapisao je politički komesar Mostarskog bataljona Desete hercegovačke Enver Ćemalović u prvom dijelu svog raporta Vrhovnom komandantu i generalnom sekretaru Partije.
