Juriši i proboj Mostarskog bataljona 

(Dio raporta Envera Čemaloviča komandira Mostarskog bataljona

5. oktobra 1943. godine Vrhovnom stabu)

Dok su Prva dalmatinska, Peta crnogorska i Treća sandžačka, Mostarski bataljon i Centralna bolnica, nakon prebacivanja preko Pive na Vučevo i sporog kretanja ka Sutjesci, tučeni avijacijom, očekivali da će, uz prihvat naših snaga, ipak uspjeti da se dokopaju obronaka Zelengore, neprijateljeve jedinice su ih sa svih strana, s desne obale Pive, s Maglića i iz doline Sutjeske okovale u čvrst zagrljaj svojih ojačanih položaja. Samo na lijevoj obali Sutjeske od Suhe do njenog ušća u Drinu čekalo ih je devet njemačkih bataljona, u rovovima izgrađenim nekoliko stotina metara više rijeke, na grebenu, maskirani, načičkani automatskim oružjem, uvjereni da će tu satrti Treću diviziju i kolone ranjenika.

Ako im to i nije uspjelo 11. juna, kad je Prva dalmatinska, bez jednog bataljona ocjenjujući da če otkrivena, biti uništena na obali Sutjeske, prije opšteg napada svih jedinica – izvršila juriš i pronašla puteve svoga spasa, za to im se pružila mogućnost u zoru 13. juna kad su maskirani u bunkerima i rovovima, ćuteći sačekujući na samo nekoliko desetina metara Crnogorce, Sandžaklije, bataljon Mostaraca i bataljon Dalmatinaca, iznenada osuli gustu vatru najavljujući tragičan dan Treće divizije i ranjenika.

Mostarski bataljon - 1941. godina -Hercegovina
Mostarski bataljon – 1941. godina -Hercegovina

Na takav zastor čelika naišao je i Mostarski bataljon, koji je svojom mladošću naletio na spletove rafala i bombi na nekoj čistini ispod linije Krekovi – Ozren, kad sve što se dotad događalo otkad je bataljon bio pod neposrednom komandom štaba Treće divizije, zatvarajući pravce od sela Boričja i Plužina i samoinicijativno napadajući s položaja na Krstaču njemačke bokove na desnoj obali Pive i oko sela Miloševa Dola, ma kakve se vodile borbe – teško da se može upoređivati s paklenim trinaestojunskim danom.

»Gdje da zastanem, šta da kažem? Možda o prvom naletu i onima koji ostadoše pokošeni ispod Košura, o trenucima iščekivanja, tad kad je cio sat poslije prelaska Sutjeske bila grobna tišina, kad su grenadiri pritajeni pratili naš razvoj preko njivica, pašnjaka i šumaraka, kad je taj dio Košura bio obasut mrtvim borcima i nacistima, kad je gotovo svaki treći borac imao šarac, municije i bombi koliko smo htjeli?«, govorio je politički komesar bataljona Enver Cemalović sjećajući se svojih saboraca i gorkog junskog dana.

»Njih dvojicu, vodnika Predraga Škrobića i komesara Druge čete Šefika Obada, učitelja i narodnog heroja, pamtim kroz upečatiljive pojedinsoti: Predraga iz 1941. kako iz jednog kraja Mostara u drugi, od Zahuma do Bjelušina, u vreći koju je zametnuo preko leđa nosi
tri puške, deset bombi i četiri stotine metaka za odred koji se spremao za partizane, tužan što i on ne ide s njim uz Velež-planinu, i dvije godine kasnije kako iznad Tjentišta ulijeće među njemačke vojnike i kako, kad je jednog pogodio dva koraka od sebe, viče:

‘Gle, skače kao zec’.

Tako ga u sebi nosim. A komesara Obada kako s prvim mrakom i sa četvoricom drugova puzi ka samom vrhu kose i mitraljeskom gnijezdu koje nam nije dalo da kročimo dalje, kako u jednom skoku svojim tijelom poklopi Nijemca na straži obavijena u šatorsko krilo, i koji od Obadova noža ne probudi zaspale mitraljesce petnaestak metara dalje, gdje su ubrzo granule bombe hrabre četvorke, koja nam donose mitraljez sa municijom«.

O palim mladićima i djevojkama na Sutjesci, među kojima je bio i narodni heroj Rifat Frenjo, i o onima koji nađoše puteve spasa a koji se opet razdvojiše i rastočiše, o devedesetorici koji se ponovo okupiše s drage strane obruča i ponovo razdvojiše, o onima
koji stigoše i do okupiranog grada i onima koji ostadoše na putevima uzmicanja, komesar je kasnije, 5. oktobra 1943, tad već na čelu novog Mostarskog bataljona u sjevernoj Hercegovini, pisao drugu Titu, generalnom sekretara KPJ, ostavljajući dragocjen raport o
Trećem bataljonu Desete hercegovačke i njenim širokim krugovima. O tome da su »stalno bili u zaštitnici Centralne bolnice«, i uz put »sretali mnoge ranjene i iznemogle drugove koji su izostajali«, kako je bombardovanje odnosilo nove žrtve i kako je »na mnogim mjestima bila masa ljudskih i konjskih leševa izmješanih«, kako su ih ranjeni i bolesni prizivali i molili:

»Ne ostavljajte me, drugovi, ubijte me! Zar sad, nakon dvije godine borbe da me ostavite!«

Da im je »poslije spuštanja cijele divizije i Centralne bolnice u dolinu Sutjeske naređeno« da se prebace u prethodnicu, kad su u prvom sudara ubili petnaest Nijemaca, a u dragom 25 u četiri bunkera, zaplijenivši tri šarca. O tome daje »jedan bunker ostao na lijevom krilu«, dok su Nijemci postepeno odstupali, da je toga dana oko deset sati s Mladenom Balordom, zamjenikom komandanta, narodnim herojem, koji je ubijen mjesec dana kasnije, krenuo u štab divizije ne bi li saznao šta dalje da se radi »pošto se bio pronio glas da su se naši probili«. A nisu se bili probili i nisu našli štab divizije, naime, pogođeni
viješću da je Sava Kovačević poginuo i da su pojedini dijelovi Pete i Treće brigade uspjeli da se samoinicijativno probiju, vratili su se svojima, što su u međuvre- menu imali »deset mrtvih i teško ranjenih koji su ostali na bojištu«.

Bataljon se, ipak, prikupio i uz Sutjesku krenuo ka Barama, pa opet preko Sutjeske ka Vučevu. Tad ih je u koloni bilo pet stotina, sto pedeset iz Mostarskog bataljona i tri stotine pedeset iz drugih jedinica, mahom ranjenika; ali, kad su Nijemci ošinuli rafalima, kolona je prekinuta i tad ih je ostalo samo 180- Mostarci i 30 Crnogoraca.

Predanili su u šumi pred samim njemačkim položajima, a od rezerve hrane svaki borac je imao jednu ili dvije šake žita i po neki nešto živog mesa. Kad su se predveče pomjerili naprijed, dočekani su mitraljeskom vatrom i ručnim bombama, »nastala je opšta trka
i zavladala prava panika«, ali su se ipak ponovo prikupili i tri bombaške grupe, pretežno članovi komandi četa, krenule su naprijed, da bi opet naišle na čeličnu zavjesu, a zatim:

»Nakon ovoga na čelo je prešao štab bataljona i tada sam rekao borcima da se nećemo ni na koga osvrtati za slučaj ako nas Nijemci napadnu, već ćemo ići naprijed pa ko ostane – šta mu mi možemo… Krenuli smo pravo uz kosu i Nijemci su nas ponovo dočekali, na što se nismo obazirali, već počeli da se prebacujemo preko kose. Sa prebacivanjem otpočeli su mnogi borci i, spustivši se u potok koji utječe kod sela Suhe u Sutjesku, vidjeli smo da nas nema više od 70, od čega je bilo 15 Crnogoraca koji su se od nas odvojili.

Izjutra oko deset sati krenuli smo prema Volujaku i pred zoru spustili smo se u Veliko jezero maršujući cijelu noć. U putu nam je ostao jedan drug ranjen u nogu. Odmah po dolasku održali smo partijsko savjetovanje o tome šta da preduzmemo. Drug komandant predložio je da krenemo svak na svoj teren i da se stavimo na raspolaganje organizaciji, jer nam je nemoguće probijati se dalje, ovako izgladnjeli i iscrpljeni, nemajući ni sa kim nikakve veze. Ovaj prijedlog primljen je od svih nas. Tada sam rekao da nam je dužnost da, čim se povežemo sa orgnaizacijom, formira- mo odrede ili da se priključimo prvim našim jedinicama, što sam poslije prenio na sve borce. Na savjetovanju bilo je prisutno 20 partijaca…«

Podijeljeni u tri grupe – trideset i troje za Mostar i Dubravu, petnaest za Konjic, Ostrožac, Prozor i Jablanicu, troje za Trebinje i »trojica se odvojili sami«. Pojeli su nešto zelja i koprive i krenuli »svak u svom pravcu«.

O tome šta se sve dalje s grupama i pojedincima na ovim putevima uzmicanja događalo valjda je dovoljno reći samo o sudbini najveće, »mostarske grupe«: umjesto vodiča iz sela Dramešine kojeg su čekali savladani snom i raskomoćeni, stigli su četnici i bez pucnja ih razoružali, a zatim poveli Miloradu Popoviću, komandantu četničke brigade, koji im je ponudio »blagonaklono« utočište i vodiče da ih prevedu na drugu stranu ceste Gacko-Nevesinje i predaju načelniku njegove brigade. Sreća ih je poslužila da u mrkloj noći izbjegnu desetorici četnika koji su ih očekivali pored puta… Rasuli su se na sve četiri strane na nepozantom terenu, a kad su se ipak nekako okupili, bilo ih je oko dvadeset, bez trinaestorice. Njih jedanaestorica, među kojima je bio i komesar, krenuli su duž lijeve strane ceste i za dva dana i dvije noći stigli u Dobrč, na planinu Velež iznad Mostara, hraneči se uz put ljutikom. Petorica su grabila desno od puta, trojica pravo cestom, a dvojica su krenula svojim stazama.

»U Dobrču smo saznali da su već neki naši sišli u grad, a pošto nismo imali oružja, izgladnjeli i iscrpljeni do krajnjih granica odlučili smo da se i sami spustimo na večer. Iza nas spustilo se još sedam drugova…«, zapisao je politički komesar Mostarskog bataljona Desete hercegovačke Enver Ćemalović u prvom dijelu svog  raporta Vrhovnom komandantu i generalnom sekretaru Partije.