DESETA PORED TITA

Tri hercegovačka bataljona – koja je poslije smrti Vlada Tomanovića, pored komandanta Vlada Šegrta, vodio i njegov novi zamjenik Vojin Popović, borcima poznat kao Petar Božović iz politodjela, uz komesara i njegovog zamjenika Čeda Kapora i Vasa Miskina Crnog i načelnika štaba Rada Hamovića – užurbano su grabila ka Prijevorcu ne bi li spriječila prodor SS-ovaca od Volujaka, pri tom ne obraćajući osobitu pažnju na brdski top koji ih je svojim granatama pratio s vrha Maglića.

Iza njih ka Suhoj na Sutjesci spuštali su se brigadna bolnica s oko stotinu ranjenih i bolesnih, prištabski dijelovi i bojna komora, praćeni neizvjesnošću, kišom i pomrčinom, dočekivani šumskim raskršćima bez putokaza.

»Nikada neću zaboraviti ovu noć 8. juna!«, sjećao se svoje ratne nevolje i te ranjeničke kolone inž. Fazlija Alikalfić, mrkle noći kad je iz džepa izvukao svijeću nošenu od Glamoča da bi osvijetlio srušenog konja i prepreku pred kojom je stala kolona. »Konji polegli po zemlji pod teškim tovarima bacačke municije. Nisu mogli da pređu jednu krševitu uzbrdicu kojom se staza lomi kroz šumu, pa Lazar Kovačević, komandir bojne komore, Košta Bjelogrlić, (narodni heroj, umro 1946. u Mostaru, prim. M.S.), Halid Čomić, Dušan Ćaćić i ostali muče se da prenesu sanduke municije preko tog mjesta, odakle se može nesmetano nastaviti dalje. Bato im svijetli fenjerom… Spuštamo se strahovito strmom stazom u kanjon Sutjeske… Kako se razdanilo, ide se brže… Prelazimo preko mostića kod Suhe… Nastavljamo put prema Tjentištu stazom što usko vijuga pored Sutjeske… Prenu nas plotun bacača što planu pred očima, svega stotinak metara pred nama. Pokosi upravo one konjanike što su projahali pored nas… Otpoće i avijacija… Ječi dolina Sutjeske od neprekidnih eksplozija. Ovo je pravi pakleni kotao… Koliko je dug ovaj junski dan!… Tjentište je ostalo pod nama i približavamo se polako Milinkladi. Neko pronese glas da je ranjen drug Tito…«

I upravo tih dana, 9. i 10. juna, kad su brigade i divizije bile razvučene i podijeljene u nekoliko grupa duž 35 kilometara koridora od Pive do Balinovca, na spasonosnoj stazi koju su rafalima, granatama i avionskim bombama zasipale njemačke snage, sve oči bile su uprte u Vrhovnog komandanta.

Svoju najtežu dilemu u ratu trebalo je da prelomi, ali kako: krenuti odmah s Prvom i Drugom divizijom u proboj sa Zelengore »značilo bi ostaviti jedinice Druge operativne grupe da se same bore za svoj spas, bez mnogo izgleda na uspjeh«, čekati ih na Zelengori radi zajedničkog prodora preko Zelengore značilo je izgubiti dragocjeno vrijeme »i time dovesti u pitanje opstanak čitave grupacije«… Tražeći izlaz, bio je »stavljen pred svršen čin«. Za Prvom divizijom, koja je već krčila puteve preko Balinovca, krenuće sve snage Prve operativne grupe, a Četvrta crnogorska (jedan bataljon) i Deseta hercegovačka na Ljubinom grobu sačekaće i prihvatiti Sedmu banijsku diviziju.

Na Ljubin grobu, gdje je Četvrta crnogorska herojskom odbranom spriječila sve napade neprijatelja da prekine spasonosnu stazu izlaza iz obruča, Deseta je stigla pred noć 10. juna i smijenila prorijeđene Crnogorce.

To su ujedno bili dani kad je komandant Vlado Šegrt preuzeo komandu nad svim jedinicama koje su bile u neposrednoj blizini druga Tita. Tad je Deseta postala prateća brigada Vrhovnog štaba.

»Za vrijeme našeg razgovora, na koti Ozrenu, udaljenoj svega 150 metara vazdušnom linijom od mjesta gdje sam stajao sa ranjenim Titom, iznenada su se pojavili Nijemci, koji su zauzeli Donje Bare i izbili na Ozren, odakle su počeli da sipaju rafalima i oko nas dvojice«, prisjećao se Šegrt trenutaka kad mu je Tito smireno, bez žurbe, rekao da njegova brigada osigurava Vrhovni štab do novog naređenja. »Pošto sam saslušao naređenje, pohitao sam u brigadu i svim borcima saopštio da je među njima Vrhovni komandant s ostalim članovima štaba i članovima engleske vojne misije i da od toga časa po svaku cijenu moramo da obezbijedimo Vrhovni štab. Dalje nije potrebno ništa da govorim. Nikakva snaga nije više mogla da slomi nezadrživi juriš i nevjerovatni borbeni polet brigade«.

Tu su već sutradan sva tri bataljona s članovima štaba brigade gustom mitraljeskom i puščanom vatrom zapriječila svaki pokret njemačkih snaga i težnju da prekinu kolonu Banijaca i ranjenika koji su se vukli iza njih i s kojima je i Deseta, na začelju kolone, krenula ka Vrbničkim kolibama i Balinovcu, ostavljajući na tim putevima povlačenja i grobove nekoliko drugova, među kojima i političkog komesara Četvrtog bataljona Voja Gušića, čiji je brat Mirko ranije poginuo.

I kad je brigada kod sela Rataja 13. juna očekivala da se odvoji od Operativne grupe Vrhovnog štaba i krene ka gornjem toku Neretve i u Hercegovinu, gdje ju je poslao drug Tito da bi svojim samostalhim akcijama i političkom aktivnošću ponovo osnažila svoje
bataljone i organizovala nove, eskadrile njemačkih aviona sručile su svoj teret na kolonu, i novi otkosi smrti odnesoše dvadesetak drugova, među njima i narodnog heroja Borišu Kovačevića, rukovodioca politodjela Desete brigade, komandanta bataljona Ratka Stanišića, komandanta Sedme banijske brigade Nina Marakovića…

Bomba je smrtno pogodila i profesora Danila Vukajlovića i njegovog đaka Hamdiju Brkića, sekretara srednjoškolske partijske ćelije u Mostaru, koji je u partizanima izgubio tri brata i u logoru sestru Fatimu. Pored njih je ležao smrtno pogođeni i Nijaz Šarić, metalski radnik i komunist, osuđen na robiju 1929. godine, komesaru Mostarskom bataljonu, koji je već dotad izgubio brata Džemšida, profesora francuskog jezika i književnosti, kojeg ubiše ustaše , radnika Ismeta i gimnazijalca Hidajeta, partizane i komuniste.

Iako je Danilu bomba razmrskala obje noge a krv šikljala ispod šinjela, kad mu je iznenada prišao i uzeo mu ruku drug Tito, koji je veoma uzbuđen tražio hiruršku ekipu, Danilo je, mada je bila noć, prepoznao svog Vrhovnog komandanta i posljednjim naporom pozdravio ga s jednom jedinom riječi:

»Živio!«

»On je znao da umire, ali je bio svjestan da umire za jednu veliku stvar. Mene je to duboko kosnulo«, zapisao je kasnije drug Tito, koji je te noći od komesara brigade zahtijevao da se hitno pomogne ranjenom borcu, ne znajući daje čovjek, koji je u njemu, Titu, gledao simbol bolje budućnosti naših naroda, profesor filozofije, dijete učiteljice patriotkinje koja je svog sina učila da sve patnje treba podnositi bez suza i malodušnosti, da će se samo neprekidnim radom, učenjem i borbom za humanizam dočekati vrijeme bez očaja i gladnih usta. Tako je sa svojim đacima stigao i do posljednjeg ispita, do sela Rataja i svoje smrti u trećem obruču pete ofanzive.