ZAJEDNIČKO ISTRAJAVANJE

Sve ono što ostade u životopisima bataljona, koji se okupiše u brigadnu kolonu, sve ono što njihovi nenapisani ratni dnevnici čuvaju i svjedoče, o čemu nastoji da govori i ovaj zapis o brigadi, upečatljivi su rezultati bitke za opstanak i zajedničko istrajavanje i borenja svih naroda i narodnosti, grčevitih napora komunista i drugih patriota da se u toj istorijskoj bici ostane kako se i počelo ljeta četrdeset prve. Jer tad kad je izgledalo da će, pored Srba, Jevreja, Roma, komunista, i svi drugi pošteni ljudi biti potrpani u jame, da će nestati u koncentracionim logorima i zatvorima, zaiskrila je nada – pod vodstvom komunista od pasivnog otpora prešlo se na široko organizovanu akciju. Riječi nade i ohrabrenja pretvorile su se u borbene pokliče – s prvim pogromom srpskog stanovništva i otporom rodoljubivih građana na ustaničkim položajima u istočnoj Hercegovini našle su se hiljade boraca. Tog gorkog ljeta, u dane leleka po hercegovačkim stranama, ugašena su mnoga kućna ognjišta. Izbezumljeni narod je bježao u zbjegove, u bezvodne i puste vrleti, u brda koja su pružala utočišta. Tu je bila i većina komunista, skojevaca i njihovih simpatizera, nevelika jezgra koja su izbezumljenom narodu otkrila jedino moguće puteve opstanka: put oružanog otpora, konsolidovanja zbjegova i formiranja prvih oružanih odreda vojske narodnog otpora.

Borci 10 hercegovačke brigade ,Prozor 1942- stoje Dušan Simić, Muhidin Bašagić Hido (poginuo kod Ostrošca 1943), Šefik Obad (narodni heroj, poginuo na Sutjesci 13. VI sjede - Enver Ćemalović,Aco Babić i Salko Pezo (poginuo na Sutjesci 1943)
Borci 10 hercegovačke brigade ,Prozor 1942- stoje Dušan Simić, Muhidin Bašagić Hido (poginuo kod Ostrošca 1943), Šefik Obad (narodni heroj, poginuo na Sutjesci 13. VI sjede – Enver Ćemalović,Aco Babić i Salko Pezo (poginuo na Sutjesci 1943)

Ali ubrzo su se oglasili oni kojima nije bilo do jedinstvene opštenarodne borbe, do zajedničkog življenja uopšte, pa otud i njihovo razaranje vojske koja je u to vrijeme, kao i danas, jedina mogla pod jednu zastavu okupiti najbolje predstavnike svih naroda i narodnosti. Zbog podrivačke djelatnosti šovinista u ustaničkoj narodnoj vojsci sa slobodne teritorije u istočnoj Hercegovini moralo se tog ljeta u gradove vratiti nekoliko Muslimana i Hrvata, komunista, koji su se s puškom u ruci borili u toj vojsci, odnosno trebalo je da komunisti i drugi pošteni rodoljubi istočne Hercegovine, pripeme uslove za njihov ponovni povratak i učešće u borbi za slobodu, to jest da se brzo i beskompromisno obračunaju sa šovinistima i drugim kontrarevolucionarnim snagama koje su prigušile sve akcije pokušavajući da ustaničke mase povedu u bratoubilačku borbu. Na to nije trebalo dugo čekati, i borba naroda Hercegovine poprimila je uistinu karakter zajedničkog, monolitnog borbenog fronta protiv okupatora i njihovih saradnika.

Takva odlučnost i brzina kojom su komunisti u nekim dijelovima narodne vojske razotkrili i uništili »svoje« šoviniste upečatljivo je svjedočanstvo o kaljenju bratstva među narodima Hercegovine i to u vrijeme kada su se samo u istočnoj Hercegovini vodile ustaničke borbe i kada su hrvatska i muslimanska ustaška reakcija nastojale da u svoje redove uvuku što šire slojeve naroda, odnosno sve se to događa kad »među muslimanskim i hrvatskim stanovništvom na ovom području već sazrijevaju ideje o zajedničkoj borbi sa srpskim masama protiv fašističkih okupatora i svih onih koji su pošli da ubijaju za njihov račun«, to jest kad »zahvaljujući komunistima, među muslimanskim i hrvatskim stanovništvom raste saznanje o tome daj e fašistički okupator zajednički neprijatelj i muslimanskog i hrvatskog i srpskog naroda u Hercegovini« (kako su zabilježili Todo Kurtović i Neđo Parežanin u
svojoj knjizi »U borbi za slobodu«).

Na takvim osnovama međusobnog povjerenja sva tri naroda Hercegovine borila su se punim srcem, niko nikome nije donosio na tanjiru slobodu i odmjeravao njegovo mjesto i doprinos u toj borbi. Njihovo »dogovaranje« šta da se radi pečaćeno je zajedničkim jurišima na neprijateljske bunkere, potvrđujući svoje životno opredjeljenje i svakodnevnu samopožrtvovanost mnogim grobovima. To potvrđuje i 187 grobova palih boraca Prvog udarnog hercegovačko-crnogorskog bataljona (a bilo ih je 382), koliko ih je poginulo
u bataljonu i u drugim jedinicama kasnije formiranim! Bio je to bataljon koji je prve ustaničke zime, bez prethodnica i pobočnica, grabio prtinom pravo u neprijateljske  osinjake (jer je njegov komandant Vlado Šegrt znao da je »drskost prema neprijatelju često moćno oružje, moćnije od pušaka«), gdje je vođen dijalog o borbi i izdaji, o sluganstvu okupatoru i slobodarstvu, o Srbima i »Turcima«, o tome da bi oni, četničke vođe, rado sklopili sporazum s partizanima ukoliko bi im Šegrt predao »Turke« iz svog bataljona, a oni bi njega ustoličili za komandanta Nevesinja.

»To me naljutilo, pa sam planuo. Kako i ne bih«,

prisjećao se tih događaja Vlado Šegrt, koji se zatim obratio četničkom majoru:

»Slušaj me, Todoroviću!… U mom bataljonu nema Turaka, ali ima Muslimana, koji
se, isto kao i mi, Srbi, i ostali naši narodi, bore protiv fašizma za slobodu naših naroda i za bratstvo i jedinstvo među nama… Evo, Todoroviću. Ovo je ovdje Asim Zubčević iz Trebinja, Musliman, politički komesar čete. Pogledaj ga, on je takav junak da ti ga ne bih dao za svu tvoju četničku vojsku. Ako ne vjeruješ u njegovo junaštvo i odanost stvari borbe za slobodu i za bratstvo i jedinstvo, a ti pođi s nama pa pogledaj kako se Asim bori protiv fašista ma koje oni nacionalnosti bili. I nije Asim jedini. Bataljon ih ima još dosta takvih. ..«

Vlado i Asim, komandant brigade i komesar čete, narodni heroji, Ivan Krešić i dr Isidor Papo, Husa Orman i Milan Grk, Milan Papić i narodni heroji Mladen Balorda, Karlo Batko, Nikola Bjelica Breda, Nikola Ljubibratić, Jagoda i Kova, Vasilija i Sava, njih 584 u tri
prva udarna bataljona, među njima i 61 djevojka i majka, i dalje su bdjeli u brigadnoj koloni ispisujući svojim djelom povelju o bratstvu i novom životu.

Narod Hercegovine je sasvim sigurno znao da vojska koja ima takve borce i komandante mora istrajati, da će pod svoje zastave okupiti sve što je pošteno i borbeno. I okupila je! Samo u bici na Sutjesci – u koju je ušla sa svojih šest bataljona – iz Desete hercegovačke
proleterske brigade poginulo je 115 Srba, 94. Muslimana, 93 Hrvata, 2 Crnogorca i 1 Jevrej! Tako su se borili i drugi bataljoni i brigade širom zemlje. Recimo, samo je u borbama s četnicima na Gatu i Živnju, u području Gacka u istočnoj Hercegovini, za tri junska dana četr- deset druge, iz Druge i Prve proleterske brigade poginulo 46 drugova i 6 drugarica, među njima 17 članova KPJ i 20 članova Skoja, tri narodna heroja! Samo u tri
avgustovska dana četrdeset druge u utvrđenim ustaškim uporištima u Kupresu otkosi smrti odnesoše 97 drugova i drugarica (pored 141 ranjenog) iz Četvrte i Druge proleterske, Prve krajiške i Desete hercegovačke, jednog bataljona Treće sandžačke brigade i dijelova Trećeg krajiškog odreda! Među njima i sedam narodnih heroja! Samo Četvrta crnogorska proleterska brigada je u toj borbi imala »poginula 64, ranjenog 51, članova KPJ – poginula 22, ranjenih 10«! Izvještaji o masovnom, kolektivnom (i pojedinačnom) junaštvu stizali su u Vrhovni štab iz svih krajeva zemlje. Zapravo, lična junaštva su se stapala u junštva cijelih kolektiva, od voda do divizije. Tako se kroz muke i zajednička istrajavanja začela i borila revolucionarna, kadrovska i patriotska vojska Hercegovine i drugih krajeva Jugoslavije, hercegovačka proleterska brigada. Bila je to NOVJ koju je tokom rata, njenih tri stotine šezdeseti i pet brigada, prožimao isti borbeni duh i ista vjera u pobjedu.