DJEVOJKE S PUŠKOM O RAMENU
Drapšin je sjeo među ratnike, okupljene oko razgorjele vatre, nastojeći da među njima zapazi poznata lica komandanta i komandira, političkih komesara i partijskih sekretara, odbornika i terenskih radnika, očeva i njihove tek stasale djece s kojima je punim grudima ratovao po hercegovačkom kamenjaru ili u njihovim kućama ručavao ili boravio.
Ako je tog kasnog junskog popodneva nekog i prepoznao, kao partizana kojem je kao predsjednik vojnog revolucionarnog suda odmjerio tešku kaznu, ovog puta je mogao sagledati svu dubinu krize koji su doživjeli i on i njegova vojska.Pored njega su sjedeli mnogi komandiri četa, partijski i vojni rukovodioci koji su na kraju prve ustaničke godine svoje starješinske obaveze ponovo pretočili u svakodnevne zadatke boraca u četnoj koloni, na straži, u zasjedi, kroz nove okršaje.
Tu, pored kažnjenog komandanta, na prostranom planinskom zborištu svilo se, zajedno sa svojom djecom, više Gaćana, Nevesinjaca i drugih veterana iz ranijih ratova i ordenonosaca , mahom zemljoradnici, rodoljubi i borci, rođeni krajem devetnaestog vijeka – Risto Ždrale i Lazar Perišić, koji su poginuli na svom ogoljelom kršu četrdeset treće, Lazar Kovačević, nosilac Ordena Karađorđeve zvezde, koji je sa borbenog položaja otišao u Jajce kao delegat Drugog zasjedanja Avnoja, Novica Milošević, Mihajlo i Mirko Šuković, koji je poslije dva mjeseca poginuo u bici na Kupresu, obućar Branko Kojović, Jakša Rebić, Četko Aškrabić,
Milutin Jeftenić, Tomo i Špiro Ivković, Bojko Glogovac, Dušan Gaćinović Šargan, kafedžija Muhamed Momić, što ostavi kosti kod Kalinovika 1943…
S njima su u šumama Zelengore i na daljem putu prema Bosni bili braća i sestre iz partizanskih porodica Starović, Okiljević, Popadić, Babić, Ivković, Milošević, Papić, Vukoje… I desetine boraca rođenih u prvoj deceniji ovoga vijeka, od kojih poginuše smrću hrabrih Mitar Šarović i Boško Bajat, Aleksa Kovačević i Ivan Starović, Ilija Čolović i Jefto Radulović, Rajko Milošević i Lazar Uljarević, Damjan Popara i Marko Tolo, Velija Arslanagić i Mehmed Husković, Hamdo Hrnjica i Drago Vuković Kostriješ, Krsto Lučić, Gavro Mirković…
I komandant odreda i njegov zamenjik, narodni heroji Vlado Šegrt i Vlado Tomanović, i komandant Prvog bataljona i njegov zamjenik, Kosto Bjelogrlić i Dušan Grk, narodni heroji, komesar Obren Starović i pomoćnik intendanta Boriša Mastilović, zamjenik komandira Prve čete Obren Šupić, narodni heroj, španski borac Sava Medan, Maksim Brenjo i više drugih boraca Prvog i Drugog bataljona rođeni su u prvoj deceniji ovog vijeka.
Bila je to neobična smotra nekoliko generacija postojanih i časnih Hercegovaca i onih koji se među njima zatekoše na partizanskim položajima prve ustaničke godine i na gladnim predaništima Zelengore, a zatim na maršu prema zapadnim stranama naše zemlje. S njima, sa svojim očevima, braćom, suborcima partizanima, tog ljeta oglasila se, snažnije nego ikad dotad, zametnuta puškom i bombom, šezdeset jedna omladinka i žena u partizanskoj koloni, u dva bataljona na Zelengori i u Konjičkom (Mostarskom) bataljonu, koji je trebalo da kao Treći bataljon uđe u odred i, kasnije, u brigadu, a koji je tog juna, nekoliko desetina kilometara zapadno od njih, bio na Prenju, iznad Neretve.
Djevojke s puškom o ramenu, s bombom na opasaču!Svoju mladost i odlučnost da se istraje na putu kojim se pošlo, da se ne ustukne pred protivnikom bez obzira na njegovu snagu i zločine koji ga prate, žena partizanka je vlastitim primjerom i žrtvovanjem na
najbolji mogući način stalno potvrđivala, snažno i bez kolebanja pečatila borbeno bratstvo među narodima, među četama, ma gdje se zatekla. Njihove žrtve to gorko svjedoče.
Već u prvim julskim borbama četrdeset druge s četnicima na Zelengori i s njemačkom vojskom i ustaškom Crnom legijom na maršu prema Bosni iz Prvog bataljona poginuše omladinke Aleksandra Milošević, Stoja Rebić i Brena Vuković, a druge zadobiše nove
rane…
Svoje partizanske moći odmjeravala je i Tinka Romano, učenica, koja će poginuti kod Olova 1943, studentkinja Jelena Durbešić i domaćice Jela Rupar, Ruma Drakić (kao i njen muž Vidak, vjerski referent u brigadi), omladinke Dragica Grčić.koja će poginuti u bici na Sutjesci, Darinka Subotić (sa starim ocem Gligorom i bratom Boškom, iznad čijeg će groba njegov otac ubrzo održati potresan govor), Paulina Sudarski-Đuričić, akademski slikar, koja ostavi život na Sutjesci, kao i omladinka Danica Zelenović, što pogibe na Kupresu nepuna dva mjeseca kasnije, učenica Brana Milošević, domaćice Soka i Danica Slijepčević, koja će okončati život u Centralnoj bolnici, učiteljica Olga Starović, djevojke Ljubica Svorcan i Darinka Krivokapić, Ruža Gobović, koja će ostaviti kosti na Sutjesci, zamjenik komesara Prve čete Prvog bataljona učiteljica Ljubica Mihić, nekadašnji đak Učiteljske škole u Mostaru, u prvoj ustaničkoj godini partijski rukovodilac u partizanskim jedinicama istočne Hercegovine, žena borac koja je u svom intimnom i neobjavljenom zapisu veoma upečatljivo progovorila o svojim profesorima marksistima i patriotima, posebno o Danilu Vukajloviću, koji je zajedno s njom koračao u koloni, čiju moralnu postojanost nije mogao zaboraviti ni Vrhovni komandant kad je s njim razgovarao neposredno uoči Danilove smrti iznad Sujteske i o kojem je, svojevremeno, Ljubica pisala:
»Najizrazitija ličnost, ideološki i politički vezana za marksizam, bio je Danilo Vukajlović, profesor pedagoške grupe predmeta – filozofije, psihologije, pedagogije. Njegova nastava bila je sva materijalistička, proces opažanja, mišljenja i saznanja dijalektički je objašnjavan.
Sve nas je napravio ateistima prije nego što smo postali komunisti, upoznao nas sa razvitkom filozofske misli od antike do Marksa, na nekoliko seminara izlagao Marksov dijalektički i istorijski materijalizam kao filozofiju modernog, naučnog
socijalizma. Od njega smo saznali da borba savremenog proletarijata nije samo politička borba protiv kapitalizma nego da ima i naučnu teoriju, svoju filozofiju.«
Sadje Ljubica sa svojim profesorom Danilom bila na njihovom posljednjem ispitu.
U četama Drugog bataljona svojom borbom su upečatljivo obilježile svoje ime tri sestre Ivković – Štaka, radnica rođena u Sjedinjenim Američkim Državama, kao i učiteljice Sava i Zora, koje su takođe bile u Prvoj četi, a uz druge Ivkoviće iz nevesinjskih ustaničkih sela Drežnja, Odžaka i Zaloma – Tomu, Veljka i Vlada, komandira i zamjenika komesara čete, Danila i Doka, što pogiboše tokom rata, Marka, Tripa, Špira i Obrena, komandanta bataljona i narodnog heroja.
Uz sestre Ivković i druge Ivkoviće koračala je učenica Milica Čovilo, koja će sa ocem Lazarom pasti u ruke okupatora i od njegovog rafala na Mostarskom blatu ostaviti kosti i ona i otac, domaćica Draginja Glogovac i Vasilija Gušić, Radojka Vujović, koja će izgubiti život u mostarskoj operaciji početkom 1945, Zora Vujović, Razija Alajbegović, omladinke Njegosava Šiljegović i Jovanka Vuković, Ljubica i Smiljana Milošević, radnice Kova Kokotović, Ljubica Damjanović i Hilda Lerer, Pava Miletić, koja pogibe na Sutjesci i o kojoj će u ovom zapisu, kao i o drugima, ponovo biti riječi, omladinka Vasilija Đurasović…
Među 238 boraca Mostarskog bataljona, koliko ih se zateklo u vrijeme formiranja Hercegovačke brigade, s puškom i sanitetskom torbom o ramenu već od četrdeset prve borile su se mnoge hrabre žene, a njih trideset i nekoliko nastavilo je da ratuje i s druge strane Neretve, na bosanskim stranama.
Učenice Rada Lozo, koja je umrla u slobodi, Štaka Mićković i Berta Albahari, koje će poginuti iduće godine u borbama oko Gacka, sindikalna radnica Šamija Bubić i Ešrefa Bilić, koja će takođe poginuti kod Ljubinja iduće godine, učiteljica Zora Dragić, koja je kao pomoćnik komesara Treće čete Četvrtog bataljona poginula na Ozrenu braneći Vrhovni štab i druga Tita, zubotehničarka Zehra Džilitović, koje neće preživjeti Sutjesku, radnica Rosa Gabrić, učenica Hana Kulukčija, koja je u neobičnim okolnostima stigla u partizane i koja će krajem godine biti zarobljena i strijeljana u Jasenovcu, domaćica Olga Prebišić, koju će četnici zajedno s mužem i borcem iz čete Vinkom strijeljati u Grušči kod Konjica s tridesetak drugih ranjenika i bolesnika Mostarskog partizanskog odreda, studentkinja medicine Bisera Pužić, koja je marta 1940. sa Azizom Koluderom, komandirom čete, bila član Mjesnog komiteta Skoja u Mostaru, radnica Zulejha Sefić i Lenka Sikima, što pogibe na Sutjesci, učenica Ljubica Belša (čija dva brata borca poginuše tokom rata), radnica Fatima Bijavica i učiteljica Zora Delić, koja pade u čuvenoin jurišu na Po rima iznad Mostara s proljeća 1943, radnica Radojka Gnjatić, čije junaštvo – potvrđeno još jednom u njemačkom logoru pred očima hiljadu i po Mostaraca i na strijeljanju ljeta 1943. – snažno simbolizira beskompromisnost i samopožrtvovanje boraca revolucije, žena Hercegovine.
Pored Radojke Gnjatić koračala je i Radojk a Vuković, kćerka jednog od najistaknutijih hercegovački h komunista i političkih robijaša Gojka Vukovića, člana CK KP J, čija je žena Zlatka, držeći u svojoj kući odstupnicu grupi komunista, bacila prvu bombu na ustaš e u
okupiranom Mostaru i čija su djeca, njih četvoro – Radojka, Slobodan, Mladen i Rade, kao i ona, majka hrabrost, položili živote za slobodu…
U Trećoj četi je, pored šestorice narodnih heroja Lea Bruka, Mustafe Cemalovića Cimbe, Mehmeda Trbonje Mehe, Hasana Zahirovića Lace, Rifata Frenje Rife i Ahmeta Pintula, od kojih je samo Meha Trbonja dočekao kraj rata, koračala i učenica Nada Bajat, omladinka koja nije imala sreću da se vrati u svoju prorijeđenu, borbenu porodicu, u čvrsto spleteni ilegalni punkt i sastajalište mostarske srednjoškolske partijske ćelije. S njom su u koloni ljeta četrdeset druge bile i radnica Malvina Altkron i učenica Mubera Arpadžić , domaćica iz Konjica Slavka Draganić, koja će nekoliko mjeseci kasnije poginuti nedaleko od svoga grada, učenica Emina Haćam, čiji je neobilježeni grob na Sutjesci oglasio još jednu smrt u porodici odlučnih ilegalaca, radnica Fatima Hanić, što pogibe u Dubravama kod Stoca, Mira Hrvić i profesorka Stojanka Todoro- vić, koja će izgubiti život u Livnu iduće godine, radnica Zejna Husković i građevinski tehničar Rabija Ljubunčić…
Iako su samo rijetke među njima znale da je od stotinu žena u Bosni i Hercegovini krajem prve decenije dvadesetog vijeka manje od njih sedam bilo pismeno (a manje od jedne Muslimanke od njih stotinu, što nije smetalo konzervativnim muslimanskim poslanicima da u Bosanskom saboru 1911. godine, glasanjem, izuzmu žensku djecu od obaveznog pohađanja osnovne škole!), da su u nekim bosanskim selima đaci osnovnih škola sjedili u razredima po vjerskoj i staleškoj pripadnosti, ako i mnogo šta drugo nisu čule, znale
i vidjele, jedno su svakako dobro upamtile: na vlastitim ognjištima su odmjeravale i svoj život i svoja nadanja, da bi s prvom ustaničkom godinom krenule i u »rušenje svijeta« koji ih je »držao u potčinjenosti i ropstvu«, a one »revolucijom preko njegovih ruševina
zakoračile u svijet«, u partizansku kolonu u kojoj su svojom borbom osvajale prostore s kojih su, vijekovima, bile prognane.
Otud i njihova hrabrost koju je narod, od jednog do drugog sela, često preuveličavao u pričama o partizanskama koje jurišaju na bunkere i u spletovima svjetlećih rafala tokom mnogih mrklih noći, između eksplozija bombi i granata, svojim glasom i pjesmom najavljuju brzi kraj djecoubica.
Otud i uvjerenje ustaša i četnika da partizanski bataljon koji ima više žena boraca može duže i da istraje, da partizanku nije lako zarobiti, prisiliti na predaju. Uostalom, evo šta o dramatičnom buđenju žena sa bosanskohercegovačkih strana govori generalni sekretar KPJ februara četrdeset druge, evo kako se klesao novi lik žene u narodnooslobodilačkoj borbi, kako su žene borci uzele u sopstvene ruke svoju sudbinu, kako njihovo izrastanje vidi drug Tito:
»Ovdje u Foči razvili smo tako intenzivan politički rad da nadmašuje umnogome rad u Užicu i drugim mjestima gdje smo do sada bili. Naročito po ženskoj liniji ima velikih uspjeha. Ne samo među građankama nego još više među seljakinjama.
Ovdje smo uspjeli da postignemo to da rade zajedno Muslimanke i Srpkinje. U nedjelju smo održali ženski zbor na kome su bile prisutne delegatkinje iz čitave oslobođene teritorije, a najviše seljakinja. Zbor je sjajno uspio jer je bilo preko 500 žena. Tu je stvoren antifašistički savez žena za Bosnu i Hercegovinu. Najinteresantnije je to što se u ovim najzabačenijim bosanskim selima seljakinje masovno oduševljavaju za narodnooslobodilačku borbu. Partizani imaju veliki ugled kod žena i one će nam mnogo pomoći da pobjedimo neprijatelja. U samoj Foči uspjelo nam je odmah prvih dana po dolasku okupiti 90 odsto žena koje dolaze na sastanke.«
