Moja domovina Jugoslavija – ĐORĐE KRAJIŠNIK

Evo sam se drugu godinu zaredom obreo u Leskovcu (ili u Leskovac, što bi rekli Leskovčani) na internacionalnom festivalu filmske režije LIFFE. Nekim čudnim, budibogstobom kanalima pozvali su me dobri ljudi filmskog svijeta prošle godine da i ja malo vidim kako je to filmadžijski živjeti.

I moram priznati, pred ovim mnogo poštovanim auditorijumom, da je sve to mnogo ubavo. Da sam većma poželio da stavim onu rediteljsku francuzicu, da se negdje prikučim iza kamere da i ja malo pripovijedam filmskim jezikom dunjaluku. Ono, jesam ja i ranije putovao, kud i kamo, po festivalima, više literarne prirode, ali ovo je nešto prilično drugačije. Književni se svijet nekako raskravio, pa su me takvi festivali, evo priznajem, na izvjestan način ometuzalemili, pa nit’ dišem, nit’ romorim, a sve manje govorim.

Putujem, kao tradicionalni neletač, satima do Leskovca, sjetim se uvijek Vesne Zmijanac i one njene pjesme kad ide preko zemlje Srbije, jer do juga treba da se proputuje i kroz šljivike i livade, kroz gradove i salaše. Sve da bih koji dan živio nešto što nisam imao priliku u onim godinama, što bi moja baba rekla, kad je bog po zemlji hodao.

To se, je l’, da je bog po zemlji hodao, kaže za vakat jugoslovenski, kad je ono nekako, pričaju tako ljudi, a na nas se tad malodobne ili nepostojeće, nekakvim halo-efektom prenosi, sve bilo rahatnije i komotnije. E sad, ima i onih koji kažu, ma idi, kako to, to je bila jedna tamnica naroda. Pa se okolokole i na mala vrata hoće reći da su sve naše narodnosti i narodi težili samo da se razdruže pa da svakom procvjeta onako samostalno. Kako je procvjetalo, ne moram ovom pametnom narodu objašnjavati.

Sve od Vardara pa do Triglava, a i od Đerdapa do Jadrana, danas pišti, bar ispotiha u noćnoj tišini, da mu je bar malo da diše one slobode. Iako, dakako, nije tad bilo ni dobro, i svi smo se nešto osjećali loše u toj mrskoj zemlji. Jedva je, da se tako kaže, svako dočekao da diše svoju suverenost i nezavisnost. I neka, demokracija se treba poštovati i voljeti, posebno ovako kako je mi ovdje razumijemo. Ali opet, opet, presiječe i najtvrdokornije ono sjećanje neko, pa se u sebi, ispotiha, kaže ustani, Tito dragi.

I sad ja – gledajući oko sebe ovaj šareni svijet, sve te dijalekte i naglaske, ona makedonskaja pletenja jezika, one slovenačke simpatično distancirane vedrine, onu zagrebačku ležernost, istrijansku neobičnost, beogradsku nabrijanost i brzinu, sarajevski šeretluk (kojeg je u Leskovac podosta bilo ovih dana) – razbijam glavu misleći kako je moguće da se u takvoj krvi jedna zemlja raspala, a da smo evo posljednju heftu svi učestvovali u njenoj rekonstrukciji, bar duhovnoj.

Svake godine, gotovo po deset puta, ja sa nekim obnavljam i stvaram nekakvu, bar intimnu ako ništa drugo, Jugoslaviju. I to od Prizrena do Rovinja, uvijek se oko mene nađe neki svijet kome je to nešto, bez obzira na generaciju, toplo oko srca. Tad, ne bez nekakvog fantomskog bola, svaki put pomislim da li je moglo ikako malo drugačije biti.

Dobro, to je već nadrealna istorija, šta bi bilo kad bi bilo, i sad pište oni koji kažu da je osjećati Jugoslaviju kao svoju domovinu danas bolest koja, je l’, narušava našu suverenost. Ali nesumnjiva je istina, to kažu srca ljudi, a ona (kad ih se dobrim uhom osluškuje) ne lažu, bez obzira na rašomonske perspektive, često nepomirljive poglede na prošlost i budućnost, da ta, da prostite, Jugoslavija sve nas nekako pomalo žulja.

Uvijek se zalarma da se nema povratka nazad i istinu zbore. Jugoslavije nema, ali ima regiona. Istina, to region zvuči tako mučno birokratski. Međutim, Vuk Karadžić bi rekao, to ti je isto to, samo malo drugačije. I istinu zbori, pa sve naše premudre političke glave viču iz dana u dan da je ključ za jugozapadni Balkan regionalna saradnja. Pa neka, neka im bude. Ja ću je i dalje zvati Jugoslavijom, a nek’ se i k’o region promeće, samo da je ovako, da susreću se ljudi.

Ne moramo, što se kaže, biti u istoj državi, neka država, propadaju sve svakako, ali njegovanje duhovnog jugoslavizma danas mi dođe kao jedini spas, utočište pred tamom svijeta, ona svjetlost koja para mrkli mrak. Što bi rek’o jedan naš pjesnik, Jugoslavija zveči kao zlatnik u tamnim odajama sjećanja. Pa, ja. Kako drugačije?