Kako je Gigac spasio čast čete

Prljavi obojak, obješen o puščanu cijev — kod domobrana je znak predaje. Jer tko će domobranima dati pravu bijelu zastavu?

Prava bijela zastava, obješena o koplje, svakako bi akt predaje podigla na viši nivo; ispalo bi dostojnije. Ali domobrani, već po svojoj naravi, ne vode računa o tričarijama i ne pate od pretjeranog viteštva i dostojanstva. Posluže se obojkom, gaćama, košuljom ili kakvom starom krpom, već prema tome što se nađe pri ruci. Nisu oni gizdavi. Glavno je zdravlje i dug život, a da bi se poživjelo, treba se predati i bos u gaćama i košulji (a kakve su domobranske gaće i košulja, zna se) odšepati kući. Dešava se, doduše, da se domobrani
i ne predaju. To znači da su zaskočeni pa nisu imali kad da se predaju, ili da su im časnici švapsko-ustaški simpatizeri pa im to nedopuštaju.

Partizan u Slavoniji 1943.g
Partizan u Slavoniji 1943.g

Kad domobranska posada otvori uragansku vatru na napadače, to ne treba ozbiljno uzeti. Jer domobrani pucaju od straha, a ne od borbenosti. I što više pucaju, to se više boje. Osobito noću.Noću pucaju i kad ih nitko ne napada. Oko njihovih utvrda možete
naći ubijene konje, krave i druge domaće životinje. Sušne negdje u kukuruzu i odmah prorade sva oružja kojima raspolažu. Na svu sreću, nekog naročitog oružja i nemaju. Ne daju im. Davati domobranima oružje isto je što i snabdijevati partizane.

Takve je pekmezare u karauli na osiguranju pruge napala noćas naša četa. Napala ih i temeljito se obrukala. Očekivanog obojka na puščanoj cijevi nije bilo. Umjesto njega četu je dočekala tipična domobranska vatra. Gorjelo je nebo, gorjela je zemlja. Nisi
mogao oka otvoriti i četi nije preostalo drugo nego da se zajedno s komandirom i komesarom šćućuri u zaklonu i sluša kako domobrani, pobješnjeli od straha, troše municiju.

Čučeći u zaklonu, karaula se ne može osvojiti. Čak ni onda kad je brane domobrani. Jurišati i ginuti nikom se nije mililo. Dočekati jutro i postati vidljivom metom pri povlačenju, bilo bi glupo.Znači, trebalo se povući, što bi se reklo, pod okriljem mraka, žive glave i čitave kože.

Slab dan! Dešava se u životu svake čete da ima slab dan. Možda su i ovi bosanski domobrani drukčiji od banijskih?

Šta znaš?

Pri povlačenju obasjao nas je požar sa susjedne karaule. Gorjela je. Požar je bio znak da je Druga četa uspjela izvršiti zadatak i sad negdje prebrojava zaplijenjeno oružje i svlači domobrane.

Kako je ponekad teško iskreno se radovati tuđem uspjehu!

Što će reći u štabu bataljona? Da kažemo komandantu da je četa imala slab dan? Teško đa u štabu imaju razumijevanja za psihološke finese. Odgovorit će nam da je četa dobra i da ne može imati slab dan. Reći će da smo slab dan imali komandir i ja, a ne četa. Četa nije kriva nikada, krivi mogu biti samo pojedinci, i to starješine. Najčešće je kriv komesar. Kad akcija uspije, slava i zasluga ide komandiru, a kad ne uspije, obično je kriv komesar. Tako
je to u partizanima!

Onda se pojavio Gigac.’-’ Njega smatraju najboljim borcem čete. Svi su se pomirili s neuspjehom, ali on nije. On je smatrao da se stvar još uvijek može popraviti. Imao je i prijedlog. Zahtijevao je da mu dodijelimo desetak boraca i teški mitraljez… Odvest će
ih nazad do karaule, zauzeti položaj na čuki iznad nje i pucati na domobrane.

Prijedlog zaista nije bio blistav. Gigac se očito želio osvećivati domobranima, a ne zauzeti karaulu. Pa ipak, dali smo mu desetak boraca i teški mitraljez. Neka ide, kad nema mira.

»Tko nema u glavi, ima u nogama.«

Uspeli su se na uzvišicu iznad karaule. Gigac uzme dogled da osmotri što rade domobrani. Oko karaule sve je mirovalo.

»Kao da je napuštena«, pomisli on i, da provjeri, naredi nišandžiji teškog mitraljeza da pusti kraći rafal po krovu karaule. Mitraljez se javi, kuršumi poškrope krov zgrade. Ništa! Domobrani su šutjeli. Gigcu postade jasno:

»Ako domobran ne odgovara na ovakav mitraljeskipozdrav, znači da ga nema.«

Karaula je očito napuštena. Uplašili se sudbine svojih kolega iz susjedne karaule, koja je noćas izgorjela,i odmaglili. To je već sasvim domobranski, ne iznenađuje. Ipak,
za svaki slučaj, đa još bolje provjeri, naredi Gigac dulji rafal po zgradi i okolnim rovovima. Rafal je dugo »štepao« svuda naokolo, obigravao rovove i puškarnice, ali domobranski odgovor opet je izostao.

Gigac je nestrpljiv i plahovit čovjek. Ne govoreći ništa, sjuri nizbrdo i potrči ravno prema karauli. Njegovi borci nisu ga slijedili. Mislili su da želi prići bliže i bolje osmotriti šta je s domobranima.

Prošlo je već pola sata, a Gigac se nije vraćao. Od njihova položaja do karaule bilo je kilometar zračne linije. Borci su se zabrinuli da mu se nije što desilo. I upravo kad su se njih nekolicina spremili da pođu za njim i da ga pronađu, začuo se iz daljine Gigčev
povik:

»Domobrani, predajte se!… Opkoljeni ste… možete me ubiti,
ali onda nijedan od vas neće ostati čitav!… Predajte se!… Ništa
vam nećemo!« …

Borci pogledaju prema karauli u smjeru odakle je dolazio Gigčev glas i ugledaju čudan prizor. Gigac sam samcit stoji, s puškom u jednoj i bombom u drugoj ruci, usred neprijateljskih rovova. Oko njega sve je nepomično. Onda se napokon kroz puškarnicu karaule promoli prljavi obojak obješen o puščanu cijev. Odmah zatim prornole se i iz ostalih puškarnica i rovova bijele krpe. Domobrani su na kraju ipak ostali vjerni svojim ratnim običajima, predavali su se. Gigčevi borci sjure niz brijeg da se svom vodniku nađu pri
ruci, jer šta da započne s tolikim domobranima. Ako primijete da je sam, mogu ga ubiti. Zakasnili su, Gigac je i bez njihove pomoći zarobio cijelu posadu. Pedeset domobrana, naoružanih karabinima i puškomitraljezima. Pedeset pušaka i četiri puškomitraljeza. To
znači jedna nova partizanska četa.

Isti oni domobrani, koji su noću pucali kao ludi, po danu nisubili u stanju ispaliti ni jedan jedini metak i bez otpora su se predali jednom jedinom čovjeku. A mogli su ga sasvim lako i ubiti i zarobiti. Možda ih je impresionirala Gigčeva hrabrost, možda ih je zahvatila panika zbog susjedne karaule! Tko će znati! Uostalom, lakoje žabu natjerati u vodu i domobrana na predaju.

Gigac nam je poslije pričao. Bio je uvjeren da u karauli nemaviše nikoga. Prišao je do rovova i odjednom se našao među domobranima. Bili su ih puni rovovi. Stisli su se i čekali sudbinu. Uzmaći više nije mogao. I tako, odlučio se na blef, inače bi vjerojatno
izgubio glavu. Jer i domobran može postati opasan, ako pokažeš da ga se bojiš.
Sa zarobljenicima i ratnim plijenom Gigac se trijumfalno vratio u bazu. Iza njih vjetar je kovitlao gust i crn dim zapaljene karaule. A mi skeptici? Čuli smo pjesmu Gigčeve desetine i naslutili da se desilo nešto veselo. Poljetjeli smo putem prema njima. U susret nam je žurio Gigac ozarena lica, a za njim, praćeni borcima koji su stavili bajonete na puške, vuklo se pedeset domobrana.

Tako je spašena čast čete. Dobro je što četa ima Gigca…

Ivan ŠIBL