DJEVOJKA BOMBAS
…Milanka se trudi da kroz mrak otkrije neprijateljevo uporište. Oči je bole od naprezanja. Jedan trenutak zastaje na nizbrdici, čeka da pristignu drugovi sa začelja.
Kad i posljednji korak utihnu, kad se ispod zakržljalog hrasta čulo samo ljudsko disanje i šuštanje lišća, djevojka, predvodnik bombaša, jedva čujnim glasom saopšti:
— Drugovi, Volinja nije daleko. Pripremite se! …
Pokreti ruku ne zapažaju se u mraku. Šake polako stežu bombe, prsti naliježu na okidač. Kolonica boraca silazi u dolinu. Zmijoliko teče Una, šumovi se vraćaju od okolnih brežuljaka. Kad se desetina bombaša potrbuške privukla betonskim bunkerima, nestalo
je, samo za nekoliko trenutaka, noćnog nevida. Rakete su zaplamtjele visoko i trepereći prhutale zemlji, među borce koji su zalegli neravnom terenu.
— Neprijatelj nas je osjetio …— prozbori neko.
— Ništa ne mari— hladnokrvno odvrati djevojka
— došli smo da pokažemo šta umijemo.Plamen raketa je još titrao iznad njihovih glava.
— Glave što bliže zemlji— savjetovala je Milanka dok je ispitivala teren.
Rakete se pogasiše jedna za drugom. Borcima je titralo pred
očima, nisu mogli vidjeti predmete ni na metar udaljenosti.
— Polako naprijed. Četvoronoške!— saopštava ženski glas.
Milanka polazi prva. U stisnutoj pesnici drži spremljenu
bombu. Sada je njen pogled upućen samo jednom cilju
— visokom bunkeru Traži otvor. Jedva ga primjećuje. Iz njega se nešto ukosilo. Iskusni bombaš zna da su to cijevi mitraljeza. Iznutra se čuje nerazumljiv razgovor, iskašljavanje.
Onda glas neprijateljevog vojnika postaje jači:
— Mogli bi opet osvijetliti. Iz šume se mogu prikrasti…
Utom je poletjela bomba iz djevojčine ruke.
— Drugovi, složno!
Zaglušne detonacije slile su se u jednu. Teška bunkerska vrata nisu se mogla provaliti ručnim bombama. Neprijatelj se, i pored znatnih gubitaka, počeo sređivati. Hrabrila ga je vatra iz susjednih kuća, nadao se pojačanju.
Te noći u dolini Une vrilo je kao u košnici. Zora je došla, činilo se bombašima, nekako prerano i morali su, po Milankinom naređenju, napustiti bunkere, u kojima je ostao prestravljeni neprijatelj da prebrojava mrtve i ranjene.Zvjezdana noć prekrila Majur u kome bivakujo neprijatelj.Banijci stežu obruč oko naselja.
Počinje paklena paljba. Neprijatelj se brani iz rovova i čvrstih zgrada. Ponegdje već blješti plamen iz zapaljenih zgrada. Na utvrđene linije upućuju se bombaši da otvore breše i prokrče put za nastupanje. Milanka predvodi jednu grupu, upućuje drugove da se, birajući zaklone, što više približe Nijemcima i obaspu ih bombama. A ona nastupa jednom krivudavom ulicom.Jz zaklona se na djevojku ustremio njemački oficir. Nastaje dvoboj između sedamnaestogodišnje partizanke i iskusnog ratnika. Milankaje brža, gađa precizno. Oficir je, čim je zadobio lakšu ranu, pokušao pobjeći. Nije uspio.
Januar se okovao ledom. 7. banijska brigada daje otpor Nijemcima koji navaljuju na oslobođenu teritoriju Like, Banije, Korduna, Bosanske krajine …Počela je četvrta ofanziva.
Banijci ne dopuštaju neprijatelju da prodre preko Jošavice i Metle, da zarobi kolone izbjeglica koje izmiču prema Uni. Položaji nekoliko puta prelaze iz ruku u ruke. Pada komanda za odsudnu bitku. Milanka sa drugovima ide prema najtvrđem uporištu.
Nijemci ne daju da im se priđe, tuku rafalima.
— Moramo izvršiti zadatak — obraća se Milanka bombašima.
U snijegu ostaje krivudav trag. Drugovi je slijede. Tri njemačka puškomitraljeza okreću se na djevojku bombaša… Dejstvuju. U početku bez uspjeha. Milanka se vješto zaklanja za grudve leda. Baca bombe. U vazduh lete pomiješan snijeg i zemlja. U jednom rovu zašuta mitraljez. Nijemci usredsređuju gustu vatru prema Milanki. Njen zaklon je slab, zrna ga raznose. Milanka pada, u krvi, ali još i poslednjom snagom puca na neprijatelja. Ubrzc gubi svijest …
Drugovi je ni mrtvu ne žele prepustiti Nijemcima. Složno kreću da je izvuku. U okršaju su svi, i ranjenici. Ništa ih nije moglo pokolebati. Uz pomoć ostalih boraca oteli su Milankino tijelo i sahranili u slobodnom selu.
Slavko JANEKOVIC
