Zasjeda – Jovo BOROJEVIČ
Kratka je junska noć: kasno se smrkava, a rano sviće. Pa ipak Antunu Kulišiću,junačini banijskoj, činilo se da nikad neće zarudjeti zora. Ležao je pod krošnjom stare kruške iznad sela Panjani i zamišljeno gledao kako na modrom nebu trepere zvijezde.
Uzalud je pokušavao da zaspi — čim bi sklopio oči, misli su mu hrpimice nasrtale u glavu. Prethodnog dana na prijemu zadatka u štabu bataljona komandant Nina Maraković pokazao mu je na karti neprijateljska uporišta: Kostajnicu, Majur, Kukuruzare. Zatim se komandantov prst zaustavio na raskršću cesta koje vode u ta mjesta:
— Tu, Kuliša! Obaviješteni smo da će grupa viših oficira, a vjerovatno i pukovnik Mrak, doći u obilazak domobranskoj bojni u Kukuruzarima. Treba ih sačekati u zasjedi. Biraj ljude i oružje!
Ono komandantovo »tu« za Kulisu je sada, razrađeno u mislima, značilo: »pali«. On se strese i okrenu na bok.
— Ne spavaš, Kuliša? — upita puškomitraljezac Matija Žica.
— Vraški je hladno.
— Ubrzo će zora. Znaš, i meni se ne spava. Razmišljam o pukovniku Mraku. Krupna je to zvjerka. Ne mogu zamisliti da ćemo se tako brzo naći oči u oči s tim zlikovcem.
— Bolje bi ti bilo da malo odrijemaš. Ako nas ostali čuju, pomisliće da smo »udrobili« od straha.
— Misliš da oni spavaju? Ej, Tramvajac, Relja, Dejane.. .
Miško Ikšić, zvani Tramvajac, protežući se reče:
— Stvarno, od ovog sna nema ništa. Bolje bi bilo da ranije izađemo na položaj.
— Ustajte, drugovi, idemo! Pazite da nešto ne zaboravite —začu se Kulišin glas.
Udarna grupa krenu prema Panjanima.Od mjesta gdje su se odmarali pa do položaja nije bilo daleko.Išli su polako jedan za drugim, prikradajući se od grma do grma.
Desno se nalazila željeznička stanica Kostajnica, oko koje su bili betonski bunkeri.
Na groblju, iznad pruge Kostajnica — Majur, samo nekoliko stotina metara od mjesta predviđenog za zasjedu,također su se nalazili bunkeri sa domobranskom posadom. U selu
Kukuruzarima bila je odskora stacionirana jedna bojna Mrakove pukovnije. Kolonica se spustila do živice iznad puta, stotinjak metara od raskrsnice, gdje se put odvaja za Majur. Borci su se odmah rasporedili i maskirali u živici.
Sat poslije dolaska udarne grupe pored položaja se pojaviše krave. Brstile su po živici. Žena koja ih je čuvala šetkala se pored njih. Na sreću, ubrzo je otišla ništa ne primijetivši. Nasuprot položaja, preko puta, kopači su kopali kukuruze. Jedan čovjek je sušio sijeno.
— Tramvajac, eno starog Jurića — prošaputa Nikola Dejanović. — Mogao bi mu se javiti.
— Idi mu pomozi — odgovori Tramvajac smješkajući se.
Sunce je već visoko odskočilo iznad horizonta. Borci su postajali sve nestrpljiviji. Telo im je pretrnulo od nepomičnog ležanja. Putem su prolazila samo poneka kola ili pješaci — nikako da se pojave oficiri koje su čekali. Oko jedanaest sati osmatrač Dragan Pojić, koji se nalazio sa dvogledom na trešnji, javio je da od Kukuruzara dolaze kola sa četvoricom vojnika pod šljemovima.
— Neka prođu! — naredi Kuliša.
Borci su gledali kako ispred cijevi njihovih pušaka promiču ustaše. Jedan plotun i zlikovci bi ostali na zemlji. Ali zadatak je bio jasno preciziran: sačekati i pobiti oficire Mrakovog štaba
Ustaše se provezoše prema Kostajnici. Poslije njihovog prolaska neko predloži da ih zarobe kada se budu vraćali prema Kukuruzarima. Kuliša prihvati prijedlog, s tim da sačekaju još jedan sat,pa ako se za to vrijeme ne pojavi Mrak, da izvrše tu akciju.
Nekoliko minuta poslije dvanaest osmatrač je javio da od Majura dolazi kočija s oficirima. Iza tih kola išla su, u pratnji, još dvoja kola s lotrama, puna vojnika.
— Pripremite se! — naredi Kuliša — Znak za paljbu biće pucanj iz moje puške. Poslije plotuna brzo na put. Mati ja sa puškomitraljezom ostaje u obezbjeđenju. Grupa desno od ment gađa konje,lijeva grupa oficire. Čekati dok ne dam znak!
Kola su se približavala. Sto metara … pedeset… trideset…
Mušica prati cilj, cijevi se pomjeraju kao da ih jedna ruka vodi. ..Oficir na desnom sjedištu se grlato smije i pokazuje nešto rukom.Podoficir, kočijaš, ukočen kao lutka, gleda naprijed. Dvojica oficira na zadnjem sjedištu razgovaraju … Deset metara… Kuliša pregrize travku u ustima.
— Pali!
Plamen liznu. Vrelo olovo prosu se po kolima. Konji zanjištaše propinjući se prema nebu. Podoficir se previ u grču preko sjedišta, zamlatara rukama. Jedan od oficira podiže se i odmah zatim pade, puškomitraljez koji je držao u rukama udari o točak. Drugi oficir
se nagnu prema stranici:
— Ne, gospodo, ja sam vaš!..
Kuliša u trku zari bajonet u njegove grudi i viknu:
— Naprijed, drugovi!
Milan Relić i Dragan Krčmar skočiše za Kulisom, zatim priskočiše i ostali.
— Skidaj bluze i uzimaj dokumente!
Vojnici u kolima iz pratnje, obuhvaćeni panikom od iznenadne vatre, počeše da bježe. Uplašeni konji vuku u galopu kola. Domobrani u bunkerima na majurskom groblju također su zbunjeni. Udarna grupa brzo pokupi plijen iz kola u kojima su se nalazili oficiri i povuče se prema brdu. Tek kada je posljednji borac umakao u vinograd, uraganska vatra odjeknu sa majurskog groblja, od željezničke stanice i od Kukuruzara. Pokošene mladice drveća
sipale su kao kiša.
— Kasno, gospodo! — reče prkosno Kuliša.
Grupa nakon duljeg trčanja zamače za brijeg. Štektanje neprijateljevog oružja još nije prestajalo, ali više nije prijetila neposredna opasnost. Borci popadaše po zemlji, dahćući od umora.
— Ucmekasmo ih — proštenja Tramvajac.
— Vala ucmekasmo — odgovori Relja, brišući oznojeno lice.
Poslije kraćeg predaha hrabri udarnici krenuše za Mečenčane.U putu ih susrete jedna četa koju je štab bataljona uputio da im obezbijedi izvlačenje. Susret se pretvorio u veselje, ali prava radost je nastala tek kada su stigli u Mečenčane. Komandant Nina, komesar Branko, borci bataljona i narod izašli su im daleke u susret. Nina je poskakivao od radosti. Bacio se Kulisi oko vrata, ljubeći ga u obraze i čelo, a zatim se izljubi s ostalim borcima
Radost nije pomućena ni kada je utvrđeno da među bluzama ustaških oficira nema ni jedne sa činom pukovnika. Ipak, Mrakov štab je bio znatno okrnjen, a važni planovi o napadu na slobodnu teritoriju Banije dospjeli su u štab Banijskog odreda.
Jovo BOROJEVIČ
“Antun Kulišič rođen u selu Donje Velešnje, jedan od najhrabrijih boraca 3. bataljona Banijskog odreda. Istakao se u napadu na ustaše u Maji, a poslije likvidacije žandarma u Mečenčanima o njemu priča cijela Banija. Priključio se borcima u napadu na ustaše u Majuru — iako mu je, zbog bolesti, to bilo zabranjeno — i zarobio ih desetak. Hvatao ih je i u Cuntiću, najgorem ustaškom leglu, i u Budičini. U akciji na Kuljane jula 1942. teško je ranjen u glavu, ali iz bolnice izlazi prije vremena. Postao je komandant 3. bataljona NOP — odreda Banije. Mada mu savjetuju da se bar malo čuva, to ne uvažava — ostalo mu je u navici da svugdje bude prvi. Poginuo je u felu Borojevićima kad je sam, ne javivši
nikome, sa pištoljem u ruci napao iz zasjede grupu žandarma.”
