Sekula – Branko BOROJEVIC
Ako ste bili na Baniji, sigurno ste čuli za Sekulu. Bio je visok, snažne građe, ali vitak. Kretao se dugim, malo lijenim korakom; često bi razvukao usta i smijao se otegnutim glasom. Uvijek je bio vedar, iako je teško živio, jer je služio kod škrtih seoskih
gazda. Oca je imao, a majke se ne sjeća i ne spominje… Sekula nema toplih uspomena iz djetinjstva.
Na lijevoj ruci spaljeno mu je meso, pa se preko modrih žila prevukla tanka, papirnata kožica. To mu je uspomena na oca, koji ga je, pijan i razdražen, kao malog od pet godina, izudarao i bacio u vatru kućnog ognjišta. U školu nije išao, nego u službu. Čuvao je tuđe krave i konje, vječito bos i dronjav. Nosio je veliki opušteni šešir, na vrhu prodrt.
U osamnaestoj godini dogovori se sa vršnjacima iz sela da kupe sebi »muzike« kako bi u prelu svirali djevojkama. Pošto nisu imali novaca, uzimali su tuđe voće, a neki je zgrabio i tuđu kokoš. Žanđarmi su ih uhvatili, protjerali kroz selo sa zavezanim kokošima
cko vrata i na mrtvo ih istukli. Sekulu su najviše tukli.
Nije Sekula bio kradljivac, ali… tako, desilo se. Htio je on radosti i igre, ali mu nisu dopustili. Sve teži poslovi svaljivali su se na njega. Vukao je bukve iz Šamarice, cijepao drva po najvećoj zimi i, slabo obučen, vozio ih u Sisak da ih proda i sve u dinar izbroji gazdi… Bio je vjeran i pošten. Svi su ga seljaci voljeli.

U vrijeme kapitulacije Jugoslavije vratio se razočaran s mađarske granice. Vidio je izdaju vlastodržaca i generala Pavelićevi »oružnici« ščepali su ga kao nepokornog i »opasna«; osjećali su da se neće pokoriti novoj državi ustaških koljača. Opet je bio strašno
mučen. Koža ispod koljena bila je sva zguljena, a na tabane nije mogao stati mjesec dana.
Majskih dana 1941. Sekula se krije po šumarcima oko sela, a poslije prvi naoružan odlazi u šumu. Gonila ga je srdžba, vukla ga je želja za osvetom…
Nastaje priprema za oružani ustanak. Sekula svuda ide sa drugovima koji organiziraju narod i tumači im potrebu borbe protivNijemaca i ustaša. Neku noć bio je na dvije stotine metara od sunjske stanice i ubio ustašu. Drugi dan čekao je u zasjedi mečenčanske
žandarme da ih napadne. Partizanske letke nosio je do samog grada i lijepio po stubovima. Narod je već tada pričao kako je Sekula usred bijela dana prilijepio letak na ustaški stan u Kostajnici…Kao najhrabrijem partizanu, prvi puškomitraljez mu je krasio ramena. Skroman je i disciplinovan.
Jednog dana našao sam ga u Gradusi gdje stoji u seoskom dućanu, opkoljen masom seljana koji su došli da ga vide. Sekula im priča o fašizmu i njegovim zlodjelima, o potrebi ustanka, o borbi u Srbiji, o Komunističkoj partiji. Začudio sam se kako mu glatko
izviru riječi! Pred nama je vječito ćutao i izgledalo je da ga »politika« i ne zanima. Lice mu se ozarilo — bio je raspoložen. Malo se lecnu kad me ugleda …
Sekula sa drugovima hvata prve žandarme u Komogovini koncem septembra 1941. On im se osvećuje za ono što su ga mučili, za onog druga iz Pastuše kome su zabili nož u leđa i koji je jedva živ utekao. Njegov mitraljez je tada štektao bijesno i pomamno…Proviruje narod iz šumaraka. Ljudi se značajno gurkaju i zadovoljno namiguju jedan drugome:
— Vidi Sekule, ala »šiša« !…
U napadu na žandarmerijsku stanicu u Malom Gracu Sekula je prvi pod prozorom, baca bombe, upućuje drugove kako da se privuku. Za prvim palim drugovima, a naročito za Milanom Kajganom, borbenim i divnim drugom, plakao je dugo i iskreno. Usred dana pod nosom žandarma Sekula je izvukao drugove, iako smo svi vjerovali da taj zadatak neće izvršiti i ostati živ.
Već je spalo šumsko lišće, a sniježni oblaci češljali su vrhove šamaričkih bukava. Brda su postala siva. Cesta se prolokala i napunila ljepljivim blatom. Kroz gustu noć kasne decembarske jeseni čuju se dugački koraci prvoborca Sekule. On ide sam, zaturen karabinom i s pištoljem u džepu, gaca pokraj malih seoskih kućica kroz
čije prozore se jedva probijaju u tijesto pomrčine svjetla žmigavih lampi.
Neki put i ne opaze ga svi seljani, jer spavaju u svojim zagušljivim odajama. Znaju oni da je Sekula budan i zato mirno spavaju.
Znaju i za njegov prodoran zvižduk, zov nekom saputniku koji čeka da Sekula izvidi i osigura prolaz. To Sekula s noći na noć, preko blata i lokava, kroz šumu i grmove, od željezničke stanice Blinjski Kut sprovodi drugove iz Zagreba koji dolaze da pomognu banijskim partizanima u borbi protiv ustaških koljača.
Pao je velik snijeg. Mrakova bojna koljača i najgoreg ološa, navalila je da popali Joševicu. Trideset naših drugova, prvih junaka — Kalinaša, upelo se pred trideset puta jačim neprijateljem.
Sekula je junak dana. Na Metli i Vinodolu svojim brncem triput odbija luđački nasrtaj ustaša, koji kreću sa svih strana. Sekula se okreće, puca na jedne, oni nabijaju noseve u snijeg, raspali po drugima, proredu je kolonu koja ide s boka; tuče čas stojeći, čas preko ramena svog pomoćnika. Pomoćnik Miočinović pada mrtav. Sekula ga nosi kroz duboki snijeg, i tuče iz brnca. Nekoliko koraka pa opet rafali…
Mrakove ustaše našle se u nedoumici. Da li to puca pet mitraljeza, ili? Ne, to bije pet Sekulinih srdaca, punih mržnje i bijesa za ustaše, punih ljubavi za narod koji treba spasiti od pokolja. Od jutra do mraka bori se Sekula sa svojim drugovima, često sam i opkoljen, jer se uvijek zadnji povlači.
Narod okolnih sela izašao je na Kaline, knezovljanski Ravnovac, kod građuskih Trešanja, načičkao se na čuke i prati neravnu borbu na život i smrt Svi znaju da to Sekula tuče. Svi se boje da ne pogine.
Bilo je još mnogo bitaka: kod Bijelnika, u opsadi Zrinja… Ali, Sekula je bio teško ranjen i ostao suhe ruke. U avgustovskoj ofanzivi na Baniju odlazi s ostalim borcima
na Kordun. Napadamo Vrginmost. Sekula se javlja za bombaša —mi mu ne damo. Kad je počela borba, čujemo plotune bombi koje trešte oko Šumarije. U jedan glas svi uzvikuju:
— To Sekula tuče!… Ko mu je dozvolio?!…
U svanuće čujemo njegov široki, otegnuti smijeh. Veseli smo, jer je živ.
Pao je jedne tople septembarske noći u napadu na ustašku posadu u selu Jabukovcu. Borili smo se da oslobodimo trista seljaka koji su tu bili zatočeni. Bio je junak i herojski je pao…
Nosili smo ga, plakali, i prisluškivali na njegovim grudima da li je zaista prestalo da kuca srce našeg Sekule…
Na groblju kod porušene crkve u Tremušnjaku, pod krošnjastom lipom, strši čvornjavi partizanski krst. Neko je ugarkom napisao: »Ovdje je Sekula«.
Milan Sekulić SEKULA, poginuo 14. 9. 1942. godine
Branko BOROJEVIC