Čovjek koji je bio Jugoslavija

Jači od života

Kad je objavljena vjest da je umro Marijan Beneš, pomislio sam da su, konačno, prestale sve njegove borbe. Da se kutarisao, što bi rekli moji u Hercegovini, jer su prepreke koje je taj čovjek prolazio, i koje su mu život, a ponekad i on sam sebi, zadavali, fakat veći od jednog ljudskog života. Taman, u onoj mjeri u kojoj je Marjan izgledao jači od života, u trenutku kad je bio prvo amaterski evropski prvak u boksu, a onda i profesionalni.

Došao je i do svjetskog trona: to je, u tom vremenu, uspjelo još samo Mati Parlovu, kojeg je s Marijanom osim plemenite vještine, vezivala ona, valjda, najplemenitija vještina. Poezija. Oni koji znaju, svakako znaju, a oni koji ne, možda će se iznenaditi da je Mate Parlov, jedan od najvećih sportista koje je Balkan imao, znao napamet većinu najboljih pjesama napisanih u 20. vijeku: naizgled turoban i mučaljiv, iznenađivao bi ljude recitiranjem Ujevića, Krleže, Matoša ili Miljkovića. Uporedo s njim, Marijan (ili je to Marjan, kao planina pa je “i” uletjelo da bi se lakše izgovaralo!?), rođen u Beogradu, u porodici Josipa i Marije (kao Tito i Isus), jeste boksovao u lakšoj kategoriji, ali je izgledalo da se bavi težim sportom.

Marijan je bio pjesnik, otac i majka su bili muzički nadareni, i melodija riječi je zarana ušla u uho i dušu dječaka koji je rastao u Tuzli, i sa deset godina ušao u ring osamnaestogodišnjem mladiću. I pobijedio. I, vjerovatno je krijući se između teških treninga i zadimljenih dvorana sa švedskim ljestvama i ispucalim strunjačama, zapisivao stihove. Od dvojice najvećih boksera, Mate je, eto, znao poeziju, a Mar(i)jan ju je pisao. I živio.

Tragički osjećaj svijeta o kojem se pjeva, bokseri i, općenito, borci u arenama, nose od pamtivijeka. Gladijatorska je sudbina skoro savršena tema za pjesme i drame – kolike su o tome napisane – baš kao je Marijan Beneš bio savršen model za film o Jugoslaviji. Više, naravno, Ragging bull nego Rocky, Beneš se u ringu tukao kao da je na ulici. Daleko od toga da nije imao tehniku i znao boks, i u poeziji je često tako da su najbolji oni koji znaju sve, ali ne pokazuju puno, nego puste da pjesma govori.

Heroj zemlje

Vjerovatno najatraktivniji bokser u historiji SFRJ (poznavaoci će kao moguću alternativu, ali slabiju, spomenuti samo Bratislava Ristića), bio je idealan za naslovnice novina, ili učestvovanje u zabavno-muzičkim emisijama. Heroj zemlje koja djeluje da će živjeti vječno, dok su joj temelji duboko potkopani.

Originalno polu-velteraš, imao je neočekivano jak, razoran udarac i to mu je dozvoljavalo malo lagodniji odnos prema protivniku. Odnosno, tako je izgledalo. Publika voli takve, samoubice, koji sve svoje daju za show. Spuštenih ruku, plesom,  koji je vjerovatno “izmislio” Ray Sugar Robinson, igrao je oko protivnika, pomalo ga i ponižavajući. Hja, Bosna: nisi pobijedio dok nekog nisi ponizio, i dok nisi nasmijao svjetinu. Parlov, koji je dao možda i najviše udaraca protivnicima, uvijek je čuvao glavu. Marijan je išao srcem. Otvoreno. Plućima. Pa šta bude.

I bilo je blistavo, titula u nečemu što se zvalo EBU, evropska, potom i svjetska, i zatim teški porazi od kojih je stradalo oko. Neopreznost protiv boksera sasvim sličnog sebi, Portorikanca Sandyja Torresa, stajat će ga prvog poraza u profesionalnoj karijeri u Zenici 1979., bilo je to, neka ostane zabilježeno, 28. avgusta. I ne samo to: iz srca čelika koje nije izdržalo, najvjerovatnije je krenula i povreda oka, koja će Beneša udaljiti iz ringa ranije nego što je trebalo, i onesposobiti za dalji život, u kojem će biti, praktično, poluslijep. Ali, i takav, i poslije karijere, a uvijek i van ringa bio je spreman potegnuti pesnicu. Jer, bio je zanimljiv raznim lolama i barabama, raznim volovima u ljudskom obliku, koji su u Benešov kafić u Banjoj Luci zalazili, ne bi li ih bivši svjetskih prvak samo išamarao.

Udarač bosanskog srca

Samo dva mjeseca nakon zeničkog poraza, u Splitu, Beneš je “vratio” Torresu batine koje je primio, ali otad ništa više nije bilo isto. Zamislite samo scenu u kojoj mu kliču Marjane, Marjane, dok se diže jugoslovenska trobojnica s petokrakom, a njemu se te tri boje razlijevaju, dok u uši ulazi neka nerazgovijetna melodija, koja bi trebala biti “Hej, Sloveni.”

Ničija sudbina nije više odgovarala Jugoslaviji, i niko više nije bio ta zemlja od Marijana Beneša. Bio je, kako je zapisano u njegovoj biografiji “Bio jednom jedan šampion”, koju je objavio banjolučki publicist  Tomo Marić – “sretan čovjek u sretnom, i nesretan u zlom vremenu.” Češkog prezimena, marijanskog imena, udarač bosanskog srca.

Njegov stil nije mogao biti puno drukčiji od njegove sudbine.

Put kroz zadimljene ringove i oznojene teretane Banje Luke, Beograda, Niša, Tuzle, Rijeke, predgrađa Kopenhagena, Pariza i Berlina, zaslužio je veliki spomenik. Ali, neće ga biti. Ostaće samo himna “Hej, Sloveni”, koja je odsvirana na baljolučkom groblju, zadnji put kad je Marijan krenuo na put. Na kovčegu je stajala trobojnica s petokrakom. Samo tako je mogao biti sahranjen čovjek koji je bio Jugoslavija.

U ovoj zemlji se može desiti da se rodi neki novi veliki košarkaš, ili veliki fudbaler, nekakav nasljednik Mirze Delibasica  ili Safeta Sušića. Ali, ovoj se zemlji nikada više se neće dogoditi bokser kakav je bio Marijan Beneš. Za to se treba potrefiti baš sve. I zemlja, i mentalitet, i iluzija. I poezija. Čak i to da je bio “manjinac” u sredinama u kojem nisu živjeli pripadnici njegovog “plemena”. On je bio simbol drugog vremena. I drugog plemena. Pjesnik – gladijator.

Udarač zlatnoga srca.