Kako je raspad SFRJ promijenio međusobne odnose privredne moći i životnog standarda među bivšim republikama?

 

Jugoslavija je početkom 1980. godine bila država sa ubjedljivo najvećom vrijednošću BDP-a među balkanskim zemljama.

Prema podacima Svjetske banke, MMF-a i drugih međunarodnih finansijskih institucija, tada je bivša SFRJ imala privredu vrijednu više od 70 milijardi dolara (70,143)

Sljedeće na Balkanu bile su Grčka, sa nešto manje od 57 milijardi te Rumunija sa 46 milijardi dolara bruto društvenog proizvoda.Daleko iza, na četvrtom mjestu našla se Bugarska, sa 19,84 milijardi dolara.

Grčka je 1987. godine dostigla, a zatim i prestigla Jugoslaviju po vrijednosti BDP-a, da bi 1989. krenuo nagli pad privrede SFRJ. Već 1990. na listi se pojavljuje prva bivša jugoslovenska republika – Slovenija, sa vrijednošću BDP-a od 17 milijardi dolara, na četvrtom mjestu.

Osim Grčke, sve ostale balkanske privrede su u narednom periodu uglavnom stagnirale, a Rumunija se izdvojila na drugom mjestu, znatno iznad Bugarske, Albanije i država nastalih raspadom SFRJ.

Od 2016. godine Rumuni su na prvom mjestu po vrijednosti BDP-a među balkanskim državama.

Kada se pogledaju različiti statistički podaci o privrednoj razvijenosti jugoslovenskih republika, mogu se vidjeti neke podudarnosti s današnjim stanjem, ali i neke bitne razlike.

Slovenija je bila najrazvijeniji dio Jugoslavije, a i danas je najrazvijenija država nastala raspadom bivše Jugoslavije. Kosovo je uvijek bilo najslabije razvijeno, a BiH i Makedonija su bili nešto razvijeniji. U odnosu na prosječni BDP cijele Jugoslavije vidljiva je velika divergencija između relativno bogatih republika Slovenije, Hrvatske i autonomne pokrajine Vojvodine te sve veće nazadovanje BiH, Crne Gore, Makedonije i Kosova. Uža Srbija (bez Kosova i Vojvodine) je stagnirala od 1952. do 1989. u odnosu na prosječni BDP po glavi stanovnika na razini cijele Jugoslavije.

Jasno je da je uprkos centralnom planiranju razvoj Jugoslavije bio neujednačen i sve podijeljeniji na relativno uspješne (u okvirima Jugoslavije) republike : Sloveniju, Hrvatsku i a.p. Vojvodinu te na neuspješne republike BiH, Makedoniju i a.p. Kosovo. Uža Srbija se održavala oko prosjeka iako je i ona polako zaostajala za Hrvatskom i Slovenijom.

Neujednačeni razvoj je bio problem za državnu vlast koja je htjela stvoriti sliku da se podjednako brine za sve dijelove Jugoslavije. U pitanju je bila i stabilnost same države jer velike razlike u razvijenosti unutar multinacionalne države mogu vrlo lako biti iskra koja će zapaliti druge društvene probleme. Da bi se to spriječilo, stvoren je fond za pomoć nerazvijenim republikama u koji su uplaćivale sve republike, ali su neto primatelji bili BiH, Kosovo, Makedonija i Crna Gora dok su Slovenija, Hrvatska, Srbija i Vojvodina bile neto uplatitelji.

No, ni takvo rješenje nije bilo zadovoljavajuće, bar za one republike koje su bile neto uplatitelji u fond te su često ogranci partije iz Hrvatske i Slovenije prigovarali središnjici da njihove republike previše izdvajaju za pomoć nerazvijenima. Duži period je Slovenija bila najveći uplatitelj u fond relativno njenom stanovništvu i to je stvaralo nezadovoljstva u ograncima Komunističke partije Slovenije. Posebni problem je stvarala činjenica da Hrvatska uplaćuje više od uže Srbije (u većem razdoblju), iako je imala daleko manji broj stanovnika, a ne toliko veći stepen privrednog razvoja. To je stvaralo tenzije na relaciji Zagreb-Beograd, posebno u vrijeme krize 80-ih godina.

Iako su namijenjena sredstva rasla iz godine u godinu, ipak su Kosovo, Makedonija, BiH i Crna Gora sve više zaostajale, što se nastavilo i raspadom Jugoslavije. Raspad Jugoslavije je samo intenzivirao već započeti proces privredne divergencije među republikama bivše Jugoslavije. Trenutno prosječna plata u Sloveniji iznosi oko 1.100 eura, Hrvatskoj 866 eura, Crnoj Gori 511 eura, BiH 450 eura, Makedoniji 399 eura i Kosovu 374 eura. Ta razlika je veća nego u Jugoslaviji, ali nije nekakav novi trend nego nastavak ekonomskog udaljavanja Hrvatske i Slovenije od ostatka bivše Jugoslavije.

Velika razlika između trenutnog stanja i onog u Jugoslaviji je veliko nazadovanje Srbije, koja u Jugoslaviji nije puno zaostajala za Hrvatskom a danas s prosječnom neto plaćom od 424 eura građani Srbije imaju manje od 50% plaće građana Hrvatske. Očigledno je raspad Jugoslavije relativno najviše naštetio Srbiji. Dva su glavna razloga. Prvi je puno veći pad BDP-a u prvih nekoliko godine 90-ih, kada je Srbija (tada još uvijek Jugoslavija) imala velike probleme s hiperinflacijom i nagomilanim viškovima radne snage. Te probleme iz Jugoslavije su naslijedile Hrvatska i Slovenija, ali su puno brže stabilizirale svoje privrede.

Sve države i pokrajine bivše Jugoslavije su u novo socio-ekonomsko uređenje ušle s teretom starih problema iz Jugoslavije i sve su neiskreno ušle u proces tranzicije iz planske u tržišnu ekonomiju. I dan-danas postoje brojni ostaci Jugoslavije u političkom i ekonomskom životu te se sile koje fetišiziraju Jugoslaviju grčevito bore da zadrže stare socijalističke zablude. To se ne ogleda samo u formalnom institucionalnom uređenju, nego možda još i više u opštem društvenom socijalističkom mentalitetu koji je ostao isti, a samo je promijenio predznak iz “jugoslovenski” u nacionalni.

Nacionalni socijalizmi u narodima bivše Jugoslavije su razlog dostizanja, i kasnije prestizanja, od strane država nastalih raspadom SSSR-a. Primjeri za to su brojni, od bacanja 30 milijardi kuna za “spas” brodogradilišta u Hrvatskoj do institucija kao što je “Federalni zavod za programiranje razvoja” u BiH. Nažalost, takvih primjera je jako puno u državama nastalim raspadom Jugoslavije, a bez oštrog prekida s takvim društvenim, pravnim, političkim i gospodarskim praksama sve će države nastaviti zaostajati za ostalim državama u okruženju. Situacija je posebno loša u Srbiji, koja relativno najbrže zaostaje.

Nastavak vjerovanja u stare zablude od prostora bivše Jugoslavije stvara crnu rupu Europe.

Iako su namijenjena sredstva rasla iz godine u godinu, ipak su Kosovo, Makedonija, BiH i Crna Gora sve više zaostajale, što se nastavilo i raspadom Jugoslavije. Raspad Jugoslavije je samo intenzivirao već započeti proces privredne divergencije među republikama bivše Jugoslavije. Trenutno prosječna plata u Sloveniji iznosi oko 1.100 eura, Hrvatskoj 866 eura, Crnoj Gori 511 eura, BiH 450 eura, Makedoniji 399 eura i Kosovu 374 eura. Ta razlika je veća nego u Jugoslaviji, ali nije nekakav novi trend nego nastavak ekonomskog udaljavanja Hrvatske i Slovenije od ostatka bivše Jugoslavije.

Velika razlika između trenutnog stanja i onog u Jugoslaviji je veliko nazadovanje Srbije, koja u Jugoslaviji nije puno zaostajala za Hrvatskom a danas s prosječnom neto plaćom od 424 eura građani Srbije imaju manje od 50% plaće građana Hrvatske. Očigledno je raspad Jugoslavije relativno najviše naštetio Srbiji. Dva su glavna razloga. Prvi je puno veći pad BDP-a u prvih nekoliko godine 90-ih, kada je Srbija (tada još uvijek Jugoslavija) imala velike probleme s hiperinflacijom i nagomilanim viškovima radne snage. Te probleme iz Jugoslavije su naslijedile Hrvatska i Slovenija, ali su puno brže stabilizirale svoje privrede.

Sve države i pokrajine bivše Jugoslavije su u novo socio-ekonomsko uređenje ušle s teretom starih problema iz Jugoslavije i sve su neiskreno ušle u proces tranzicije iz planske u tržišnu ekonomiju. I dan-danas postoje brojni ostaci Jugoslavije u političkom i ekonomskom životu te se sile koje fetišiziraju Jugoslaviju grčevito bore da zadrže stare socijalističke zablude. To se ne ogleda samo u formalnom institucionalnom uređenju, nego možda još i više u opštem društvenom socijalističkom mentalitetu koji je ostao isti, a samo je promijenio predznak iz “jugoslovenski” u nacionalni.

Nacionalni socijalizmi u narodima bivše Jugoslavije su razlog dostizanja, i kasnije prestizanja, od strane država nastalih raspadom SSSR-a. Primjeri za to su brojni, od bacanja 30 milijardi kuna za “spas” brodogradilišta u Hrvatskoj do institucija kao što je “Federalni zavod za programiranje razvoja” u BiH. Nažalost, takvih primjera je jako puno u državama nastalim raspadom Jugoslavije, a bez oštrog prekida s takvim društvenim, pravnim, političkim i ekonomskim praksama sve će države nastaviti zaostajati za ostalim državama u okruženju.