KOLONA U NOĆI
Što li to blješti za tamnom stijenom
Ko li to maršuje tvrdim drumom
U snježnu maglu noći?
Kad šumi Vrbas, pjenom zasipa
I voz krvavo bdije s nasipa
Ko bi to htio proći?
Ko da pokida te puste pruge
Ko da raznese te lance druge
Iskida tijelo druma?
Ima li srca da mržnjom gori
Bdiju li oči, puška ii zbori
Iz mraka ovih šuma?
U mladom oku zažari iskra
I ova noć biće baš ista
Pucaju lomotom šinje!
A za leđima lavež ostaje
I teška strava mukle postaje
Ko onda kraj naše Blinje.
Tri noći marša, tri dana hoda
Tri brda mećave, voda bez broda
I jezu studeni britke.
Al ko da stane? Ko ruke sklopi?
Ko da zadrhti? Ko da se strpi
U buktavom žaru bitke?
Noć. Topot konja. Kolona vije.
U njedra mlađa buktinje krije:
Za poljem gorjeće most
Straže su mrtve, bunkeri ćute,
Tek sa zgarišta postaje ljute
nenadni stiže im gost.
I sad kroz tamu požar se bljeska
Gle, odjekuju vali od treska
I lokomotiva cvili.
Još će nas selo zagrlit bjelo
Još ćemo proći, još ćemo doći
Gdje nismo nikad bili.
Dušan KOSTIČ
