IZ BITKE ZA RANJENIKE – Dr Ivo BRODARAC

 

Iznad Pidriša dižu se visoke stijene. Oko sela kraške vrtače, ljuti kamen, mjestimično pokriven grmljem i šikarom. Naokolo planinski vijenci pokriveni šumom i snijegom. Selo je kao u kotlu. Komore i sanitet 7. brigade ostaju ovdje. Jedinice su zauzele položaj.

Sniježi. U daljini se čuje tutnjava topova, a na momente zastekće mitraljez. Partizani nagađaju odakle dolazi grmljavina topova, koji tip mitraljeza puca.

»Breda«, -‘šarac«? … Da li je naš,talijanski ili njemački?

Selo pusto. Same žene i djeca. Ništa ne govore gdje su muškarci. Partizani u sastavu komore i saniteta sjede u kućama i pričaju. Neka starica sjedi kraj vatre i loži. Kraj nje snaha prede vunu, a djeca se griju. Starica digne glavu i pogleda partizanku.

— Jel’, odakle si? Ne izgledaš kao da si sa sela.
— Iz Zagreba sam, bako.

Baka začuđeno pogleda, snaha prestane presti. Obje gledaju
partizanku.

— Iz Zagreba? A ima li vas više? Jeste li Hrvati? — nastavi stara.
— Da, bako, ima nas više. Ovdje su zajedno Srbi i Hrvati. Iz Zagreba, sa Banije, iz Siska.
— O bože, moj bože — čudi se starica i klima glavom. Sve ne vjeruje pa ponovo pita je li istina, baš iz Zagreba, ima li zaista i Hrvata.

Zatim zamišljeno pogleda u zemlju i reče

— Dijete moje, rane naše teške. Nama su fratri i ustaše govorili da ste vi svi četnici i da idete protiv nas katolika. Odveli su nam muževe da brane sela. Nismo ni znali tko ste vi …

I dok se razgovor otegao do duboko u noć, najednom se prolomi žestoka vatra. Iz topova, mitraljeza, minobacača… Svi se pogledasmo. Netko reče da Švabe napadaju. Drugi dobaci da će noćas biti vruće. Valja pritegnuti opanke …

Neretva 1943 godine - borci II proleterske brigade prelaze preko porušenog mosta na Neretvi, početkom marta.
Neretva 1943 godine – borci II proleterske brigade prelaze preko porušenog mosta na Neretvi, početkom marta.

Rano u zoru 718. njemačka divizija ponovo je krenula u napad. Artiljerija tuče… U daljini se čuje šum aviona. To su »štuke«.U borbenom redu spušta se jato zloglasnih aviona iznad partizanskihpoložaja, da se iza paklenog zavijanja sirena sunovrate u napad.Tuku iz svih oružja. Na položaju kao u paklu.Srećom, pada noć.

Partizani donose ranjenike. Puna ih je prostrana soba. Lakši i ne dolaze, bolničari im pružaju prvu pomoć, a zatim se bore dalje.Ovdje su samo teški ranjenici. Polomljene ruke i noge, mnogi imaju teške razderotine od krhotina bombi. Stalno pristižu novi. Nijemci
ne popuštaju. Bolničari i bolničarke rade bez predaha cijelu noć.

Teško je održavati red. Jedni čiste sobe i previjaju nove ranjenike. Drugi pripremaju hranu da ranjenici pojedu nešto toplo.Ranjenici su izgubili mnogo krvi, padaju u nesvijest. Bolničari ih zamotavaju u tople deke. Nema sanitetskog materijala. Bolničari
su na kraju snage.

Sviće. Radi se bez predaha. Nad selom su »štuke«. Ne daju mira ni ranjenicima. Buka avionskih motora i urlanje sirena prolama se na sve strane. Bombe pljušte. Od eksplozija se trese zemlja.U sobi svi šute.

Bomba pade na staju kraj kuće. Zgrada se trese iz temelja,a krov odletje. Vani vrisak. Starica jauče i zapomaže, nestalo je njezine štale s dvije krave.

Tek što su avioni iščezli, osu teška artiljerijska paljba. Selo je pretvoreno u ruševine. Sve je jedno zgarište. Nekoliko porodica je nestalo u ruševinama kuća. Mrtve žene i djeca. Komora je stradala. Ispod ruševina se vuku preživjeli i izvlače ranjenici. U previjalište donose ranjene žene i djecu.

Podne je. U kotlini nad selom mrak. Sve je potamnjelo i pocrnjelo od dima.Za cestu se vodi borba. Teške ranjenike trebalo je odmah prebaciti u bolnicu kod Prozora. Preko teško prohodnih klanaca,bez puteva i staza, penjući se po snijegu uzbrdo, partizani su prenosili ranjenike. Tolikog drugarstva, požrtvovanosti, prezira muka,boli i teškoća, nisam vidio. Stotine ranjenika prelazilo je preko naših ruku. Mnogi su kod nas umirali. Često mi je ponestalo riječi,ali njima nikad. Ni riječi, ni vedrine. Ti likovi vječno žive u sjećanju.

Na nosilima su donijeli Stevu — lugara iz Momčilović-Kose. Mladić čvrsto građen, crne puti i rumenih obraza. Zove me. Znao sam da mu nema pomoći. I on je to znao.

— Znam, druže doktore, da mi nema pomoći — reče. Mina mi je poderala pluća. Noćas sam osvetio sebe i svoju braću. Nije mi teško umrijeti…

Stevin život se gasio. Njegove crne oči gledale su nekim čudnim sjajem. Ja sam stajao bez riječi. Bespomoćan.

Tako je bilo danima i noćima. Gruba je ova zemlja, gruba prema svojoj vlastitoj djeci, a nemilosrdna prema neprijatelju.

Novi ranjenici stalno pristižu. Nijemci jurišaju kao izbezumljeni. Banovci drže svoje položaje, ne popuštaju. Oni znaju da od njih zavisi sudbina nekoliko hiljada ranjenika.
Na visovima bosanskih planina vihori snježnih oluja su strašni. Hladniji nego drugdje. Šikare i grmlje neprijatno grebu i deru obuću i odjeću, a ljuti kras je oštar i hladan.

Banovci su teška srca napustili svoja sela. Nisu naviknuti na ovu klimu. Kamen im je poderao cipele i opanke, drvo odjeću. Iscrpljeni od borbe i gladi oni su danima i noćima držaJi svoje položaje i vodili borbu od Banije do Pidriša. Često su od iscrpenosti padali mrtvi na položajima. Kao zaštitnica svim jedinicama nisuimali vremena za san i odmor, a kamoli da se peru i presvlače.

Nijemci se nisu probili. Tito i Vrhovni štab znaju za teške borbe Banovaca i visoko ih cijene. Oni znaju da je posljednjih dana divizija izgubila nekoliko stotina najboljih boraca.

U štabu 7. brigade komandant Nina Maraković, komesar Uroš Krunić, komandanti i komesari bataljona čekaju kurira iz štaba divizije. Čekaju naređenje i pravac pokreta.

Stiže kurir. Donosi vijesti. Komandant i komesar hitno u štab divizije. U štabu brigade sve je napeto i pomalo uzbuđeno. Kasno u noć vraćaju se Nina i Uroš. Obojica ozbiljni i zabrinuti. Nina pogleda starješine bataljona i reče:

— Drugovi, četnici napadaju kolone ranjenika. Proleteri vode s njima borbu. Vrhovni štab je donio odluku da do daljnjega zadržimo položaj. Drug Tito nam poručuje da do zadnjega čovjeka branimo prilaz Prozoru. Od nas zavisi sudbina ranjenika ..

Rano ujutro neprijatelj obnavlja napad. Snage 7. divizije koncentriraju se da spriječe prodor. Sve što može stajat! na nogama ide u borbu. Tu je i kuhinja. Nema mnogo vremena zu jelo. Partizani se sakupljaju oko kotla da uhvate malo tople juhe. Neprijatelj tuče žestoko mitraljezima i bacačima.

Odjednom, prasak. Mina je eksplodirala u kotlu. Nekoliko partizana pada — ima mrtvih i ranjenih.

Nijemci napadaju. Naši se bore kao lavovi. Tu je sav komandni kadar: komandant i komesar divizije, komandanti i komesari 7. i 8. brigade, njihovi zamjenici. Komandanti, komesari, komandiri —- u prvim borbenim redovima svojih jedinica. Sve je u borbi. Ranjenici se previjaju za vrijeme borbe i zaklanjaju za kamene stijene. Partizani se grčevito drže. Borba na život i smrt.

Neprijatelj prodire. Naši se povlače. Treba hitno sahraniti mrtve i otpremiti ranjene. Grupa partizana kopa raku da sahrani 9 poginulih drugova. Netko upita:

— Drugovi, jel’ dosta duboka?

Sedam drugova što su došli da sahrane mrtve gledaju. Tras!

— eksplodira topovska granata. Iza toga žestoka artiljerijska vatra.

Sva sedmorica skaču u jamu. Jedan reče:

— Ima je dosta za nas sedam živih, bit će i za devet mrtvih .. .

Spušta se mrak. Nijemci napadaju nesmanjenom žestinom. Hoće po svaku cijenu da bace Banovce s položaja. Te noći naša »bosoleteća četa« (nazvana tako od boraca, jer je s Banije došla bosa), natečenih, crvenih nogu zavijenih u kojekakve krpe i obojke,
jurišala je zajedno s ostalim borcima. Pred četom je bio u čarapama radnik iz Zagreba. U prekidu borbe, »bosoleteći – bi uletjeli u kuću da zagriju smrzle noge i — ponovo na položaj. Iza njih su na kamenu ostajali tragovi krvavih stopala.

Kad je odstojanje u borbi postajalo tako malo da puške više nisu pomagale, hvatalo se za noževe, za prsa i grkljan. Sveopći, krvavi metež…

Odjednom, tenk! Svi su začuđeni kako se uspio ovamo popeti. Stojan Vrhovac pušta ga na samo nekoliko koraka i gađa iz protivtenkovske puške, zaplijenjene od Nijemaca. Tenk je onesposobljen.

Te noći položaji su bili nekoliko puta naizmjenično preotimani. Najzad su ih partizani zadržali. Poprište noćnih borbi bilo je pokriveno mrtvim tijelima, i naših boraca i Nijemaca.

Ali, Nijemci nisu prošli!

Stigli su proleteri. Susret između boraca bio je nadasve srdačan. Proleteri su čili o hrabroj borbi Banijaca.

Iz Vrhovnog štaba stiglo je naređenje: 7. banijska divizija povlači se s položaja. Odlazi na nove zadatke.

Dr Ivo BRODARAC