Od Glamoca do Prenja – Slavko BOROJEVIC
17. februar 1943. — Nalazimo se cijeli dan u selu Dubravama, na Glamočkom polju. Na sastanak štaba bataljona došao je zamjenik komesara brigade Miloš Žica. Krenućemo na dalek put, ali vijest o putu za Srbiju treba suzbiti. Treba biti na oprezu od četnika, munjevito prolaziti kraj seoskih kuća i formirati patrole zaštitnice zbog onih koji zaostaju. Svaki bataljon treba da ima svoju komoru za sobom.U Glamoču se skupljaju banijske izbjeglice i spremaju za povratak na Baniju. Čujem da će se otac i Branko vraćati. Poslao sam im pozdrav, a ja ću prema Srbiji.
18. februar. — Oko četiri sata po ponoći digao se bataljon, digla se čitava brigada i krećemo iz Dubrava. Teško je izaći iz kuće, mrzne nos, sve se mrzne. Tek što smo izašli iz sela počelo je penjanje uz Babić-brdo.
Prestao je svaki razgovor, ljudi su natukli kape na uši i gledaju samo jedan drugom u pete. Mećava odnosi, zatrpava, poravnava, fijuče kao tane i neprekidno tuče u lice, u čitavu desnu stranu. Brigada nam nije mogla utabati prtinu. Užasno hladno, kaputi i šinjeli potpuno smrzli, oblijepljeni snijegom, ne možeš držati ruke u džepu, jer se gubi ravnoteža i mećava obara.
Naši ljudi još od četrdeset prve nisu odlazili u gradove, nisu ništa kupovali, naše obućarske radionice nisu se još tako razvile da bi mogle podmiriti svu našu vojsku, i, evo sada ima boraca gotovo samo u čarapama. Ti polubosi drugovi idu kroz ovaj užas, ali ne ćute, oni cvile od teške studeni. Stanu jedan korak ustranu, sačekaju mene i traže da ih pustim, jer, vele. ovo nikada neće prestati. Šta da radim, kuda da ih pustim, pitam ja njih, a ni oni sami ne znaju. »Još malo drugovi, skoro ćemo prevagnuti preko brda«, tješim ih, a ni sam ne znam kad ćemo se izbaviti iz te strahote.
Borba sa kočićevskom mećavom trajala je tri i po sata. Koliko kilometara smo prevalili, ne znam. Sigurno ne mnogo. Sjetio sam se očevih priča sa puta preko Albanije u prvom svjetskom ratu. Ovo su mi izgledale tri Albanije. Prebacujemo se preko brda. Jelik, više ne duva. Da li ima veće sreće? Iz zamrznutih grla zaori se »Oj, djevojko«, kao znak da smo živi i iskopali se iz zla.
Put se odmah nastavlja stranama planine Hrbljine. Prolazimokraj seoskih košara, oko kojih se vide stada ovaca. Naši intendanti od svakog po nešto rekviriraju, jer sljedovanje koje smo ponijeli trajaće samo jedan dan. Ljudi se ne bune, daju, jer izgleda misle
da smo u pravu sve da im oduzmemo.
U sumrak stižemo u košare pred Malovanom. Narod je siromašan, ali vrlo susretljiv. U kući gdje smo se smjestili vlada tifus,a starica ima nešto kao rak na nosu. Premda je s nama doktor Brodarac nijesmo mogli birati, jer u zaselku ima svega devet koliba, a mora se smjestiti čitav bataljon.
Raspitujemo se o životu ovih ljudi, pitamo da li je neprijatelj bio skoro. Kažu da je ovdje bio samo jedanput, još četrdeset prve. Vitorog i Cincar čuvaju slobodu na svojim vrletime i u svojim klancima.
19. februar. — Osvanulo lijepo dinarsko jutro. Kroz guste grane cincarskih omorika prodiru umiljati sunčevi zraci. Dalje, dalje, na naš put. Izbijamo na Kupreško polje. Kupres
se vidi u daljini. Kroz jedan mali prijevoj prelazimo u Vukovsko polje. Ide kolona uskom sniježnom stazom, ćuti i odmiče. »Oslobođen Harkov« — prenese se vezom od štaba brigade. Živjela nam naša sovjetska braća, tuku oni. Ova vijest djeluje kao lijek, svi su
postali veseliji, svi nešto žamore i komentiraju. Ostatak puta je savladan mnogo lakše.
Prošle godine je ovuda ustaški krvnik Francetić palio i ubijao. Gornji i Donji Maiovan su potpuno spepeljeni. Koliko uništenih života, unesrećenih porodica. Zvijeri.
Prolazimo kroz selo Ravno, ali se u njemu ne zaustavljamo, jer nas u Zvirnjači, kažu, čeka večera. Kako se ugodno dojmilo —čeka nas večera. Za večeru smo dobili vareni kukuruz, što nas jeprilično razočaralo, ali ipak — večera je.
Ova sela nemaju osnovne škole i nikad je nisu ni imala. Vodu piju iz jaruga. Kako vlast stare Jugoslavije nije vodila računa o narodu! Čeka nas puno posla.
20. februar. — Brigada nastavlja marš cestom prema Prozoru. 8. brigada naše divizije je ovuda juče prošla. Prolazimo kroz selo Jakliće u kome su već smještene naše bolnice. Nema zaustavljanja nego naprijed uz veliki brijeg planine Raduše. Gore je prostrano, visoravan, ali je snijeg velik, dok je u Jaklićima već potpuno okopnjelo.Nakon dugog puta i kotrljanja nizbrdicama, stižemo u seloPidriš; pala je već duboka noć. Hrvatsko selo, ljudi nisu kod kuće, samo žene i djeca. Tražimo jesti, ali nam ništa ne daju. Partizani
gladni otvaraju magaze i trapove da bi našli bar koji krumpir.
21. februar. — Ostajemo cijeli dan u Mačkovcu, zaselku Pidriša, između Prozora i Gornjeg Vakufa. Ljudi iz ovih sela su u ustašama ili u italijanskoj miliciji. Sam vrag zna gdje su, jer su naše proleterske jedinice pred kratko vrijeme ovdje bile, uništile italijansku diviziju »Murdje«, zaplijenile ogroman ratni materijal i oko 1.000 Italijana u samom Prozoru. Sada ih gone kroz dolinu Neretve.
0 drugim krajevima ništa ne čujemo. Svu pažnju smo koncentrirali na naše unutrašnje stvari. Održavamo sastanke s komandnim kadrom, časove po četama, čisti se oružje i brine o hrani. Seljaci ne daju hrane te moramo rekvirirati krumpir i brašno. To još uvijek nije dosta i pojedini borci samovoljno uzimaju. To izaziva stalna saslušavanja i rasprave.
22 do 28. februar. — Već sedam dana nisam uspic ništa zapisati; skoro uvijek mi se to desi kad nastupe velike borbe.Kasno u noć banu u štab našeg bataljona komandant divizije
Pavle Jakšić. »Slabo se osiguravate, a neprijatelj je u Gornjem Vakufu« — kaže nam i izdaje zadatak. Riječi uvijek oštrog i tačnog komandanta ošinule su nas kao bič. Čete su brzo bile na položajima iznad Mačkovca i Mračaja.
Dvadeset trećeg februara bataljon je dobio zadatak da napadne selo Paloč. Krećemo, noć, ne poznamo teren, čete- se jedva miču. 1. četa je ušla u Paloč, ali neprijatelja tamo nije bilo. 2. i 3. četa su otišle suviše desno, sastale se s 3. bataljonom i skupa napale
Mračaj. Juriš je izvršen dobro i neprijatelj je protjeran na greben prema Vakufu. Naše čete su zaplijenile jedan teški mitraljez i nekoliko pušaka.
Pošto se pribrao, neprijatelj je osuo jaku bacačku vatru na Mračaj, gdje su se naše čete poslije uspjeha muvale i zgomilale. To nevojničko držanje koštalo nas je žrtava. U jurišu i od bacačke vatre imali smo šest mrtvih i dvadeset ranjenih.I sutradan smo bili na položaju iznad sela. Banda je opet ušla u Mračaj i pošla prema nama. 1. četa je sa svoga položaja izvršila juriš i protjerala ih. Pet neprijateljskih vojnika je poginulo, a sigurno mnogo više je bilo ranjeno. Zaplijenili smo pet pušaka i druge sitnije opreme.
Ostalih dana zauzimamo razne položaje — kod kruške, desno od kruške, desno od Male Kobile. Neprijatelj napada na naše položaje, ali ne tako uporno kao prema Velikoj Kobili, na našem lijevom krilu, gdje se nalazi 8. brigada. Želi se dočepati najvećeg vijenca Raduše. Preko Vrbasa proleteri vode borbu. Tuče artiljerija, kruže avioni i bombarduju, ali nas priroda mnogo štiti. I naši topovi i bacači tuku prema Vakufu. Alaj se veselimo kad preko nas zuji k njima. Razvio se pravi front. Drug Tito je naredio da se neprijatelj ne smije probiti.
Po cijeli dan provesti na položaju u napetosti, berbi i hladnoći nije lako. Ovih dana naš bataljon je najistureniji, te nas je štab brigade odredio dva dana u rezervu. Nije to značilo biti pod krovom, nego opet pod vedrim nebom, ali ipak je odmor, jer se čovjek može micati i spavati. Ni kilometar od položaja nalazi se vijenac — kamenjar visok 3 do 5 metara i tu provodimo svoj odmor.
Snijega još ponešto ima, ali su dani već lijepi. Dopremili smo obućare i krojače da rade, jer se mnogo toga na položaju poderalo i iskidalo. Održavamo sastanke štaba bataljona, bataljenskog biroa, četa i partijskih jedinica, govorimo o političkoj situaciji i iskustvima iz borbe. Dolaze nam drugovi iz politodjela brigade, te smo za komandni kadar proradili razvitak radničkog pokreta. Inače ostane dosta vremena i da se sunča, tuca uši i spava.
Hrana je još uvijek slaba. Mnogi drugovi su izdržljivi i duraju, a neki kažu: »Da mi se samo jedanput najesti, pa da odmah umrem«. Stiglo je sljedovanje iz Prozora — cvibak i konzerve. Kad smo se najeli, pitamo da li tko želi umrijeti, pa sc nitko nije
javio. Smijeh. S kuharima smo sada dobri, inače ih uvijek kritikujemo. Jedanput ne donesu hranu zbog borbe, drugi put ne mogu od aviona, treći put nemaju šta skuhati i tako su naši odnosi vrlo promjenljivi.
Iz brigade kurir donosi vijesti. Razveseljava nas uspjeh naših drugova u Bosni i Hrvatskoj, kraj kud smo prolazili opet je slobodan. Sastali smo se s Dalmatincima koji desno od nas drže položaj. Sve Hrvati, mladi i kršni momci. Pričamo o razvoju naših jedinica,
o narodu Dalmacije i Banije i zadovoljni smo što se zajednički borimo.
Za vrijeme našeg odmora 3. bataljon je vodio borbu kod Mračaja. Imali su dosta žrtava. Poginula su dva hrabra borca, dva mlada politkomesara — Boško Babić i Boško Pojić. Cijelu brigadu su potresle te žrtve. To su nezaboravni drugovi. Sa njima sam bio u istoj
četi i istom vodu. Žao mi je bilo rastati se sa njima kad sam odlazio u 2. bataljon, a sada ne mogu shvatiti da ih nikada više neću vidjeti. To drugarstvo, ta zdrava i pravilna rasuđivanja nikada neću zaboraviti. Nestaje sve jedan po jedan. Sloboda je zaista skupa.
1. mart. — Opet smo na položaju. Na cijelom frontu borba je poprimila žestok karakter. Švabe, legionari i ustaše uporno nadiru prema Dalmatincima i našoj brigadi, a prema 8. i proleterima borba
je još žilavija.
1. četa je bila u šumici ispred kamenjara. Neprijatelj se privukao, jurnuo i stjerao je s položaja. Naši su se pribrali, izvršili kontranapad i protjerali ih. Banda je ponovo napadala ali više nije imala uspjeha. Junački su se držali naši drugovi. Naš mirni Bogdan, zamjenik komandira, ostavlja svoju mladost na padinama sniježne Raduše.
Dobivamo vatru s boka. Ranjeno je nekoliko drugova, a delegat Prišlin je poginuo. Sa čela dolazi užasna bacačka i topovska vatra. Kamenjar štiti, ali plotunska paljba precizno pogađa. Našeg dobrog mitraljesca Sirnica sa kamenjara raznosi granata na paramparčad. Jezovita slika: trup pada na jednu, a noge lete po zraku i padaju na drugu stranu. Mnogo ih je poginulo i ranjeno. Zapomaganje prolama nebo.
3. četu smo poslali na položaj iza kamenjara da ne trpi toliku vatru. Ali i tamo tuku. Vodnik Šukunda umire, a još trojica su ranjena. Povlačimo 2. četu u blizinu Treće a 1. dolazi na mjesto Druge. Opet granate i nekoliko ranjenih. Kad je prestalo brzo se vraćamo na prvobitne položaje. Napada njihova pješadija, ali je odbijamo.
Cijeli dan se vodi ljuta borba na cijelom frontu
Spušta se noć. Iza nas svaki čas poleti raketa u nebo. Još od po podne nemamo telefonske ni kurirske veze sa štabom brigade, te nas čudi tko to baca rakete s mjesta gdje su bile naše komore. Svuda tišina samo stalno rakete. To su neprijateljske, jer mi nikada
nismo bacali toliko raketa. Postoji još samo jedan prolaz, ali ostaćemo na svom mjestu do naređenja. U toku razgovora o tome stiže kurir iz štaba brigade s naređenjem da se povučemo.
Večerali smo na cesti koja vodi za Prozor. Razgovara se o protekloj borbi. Žao nam je palih drugova, ali smo zadovoljni svojim držanjem, naročito s 1. četom.
2. do 4. marta. — Nalazimo se u šumi. Dolaze proleterske brigade. Treba odbaciti neprijatelja, jer se u kotlini Prozora nalazi 4.000 naših ranjenika i bolesnika a banda je već prodrla na dva kilometra iznad sela Jaklića.
3. bataljon naše brigade napada baroviti greben, ali nije uspio. Mi potpomažemo. Kako je bilo teško gledati mitraljesca Bamburaća kako mu kulja krv iz prsa.
Proleteri napadaju s druge strane. Na Velikoj Kobili ponovo bjesni bitka. Sijeku mitraljezi, praskaju bombe cijelu noć, a u dan se sve nastavlja. Gore Vrbas i Raduša. Nakon berbe prsa u prsa na Kobili, naše jedinice su prešle u gonjenje na cijelom frontu. Uz pomoć tenkova i topova povratili smo za jedan dan i noć sve one položaje koje je neprijatelj krvavo osvajao dvanaest dana.Naši ranjenici i bolesnici su spaseni.
5. mart. — Izašli smo iznad Pidriša u šumu. Sunčamo se, tucamo uši, brijemo se i spavamo. Avioni kruže i bombarduju selo,ali mi se ne uzrujavamo jer nas ne vide. U selu nema naroda. Našli smo hrane i taj dan se dobro najeli.
6. mart. — Napuštamo Pidriš u kome smo se četrnaest dana i noći borili, ginuli i mučili. Pravac kretanja je tajan, te mnogi misle da ćemo možda, na Baniju. Spuštamo se niz velike serpentine prema Prozoru ali zaokrećemo lijevo do sela Duge. Snijega nema, ali je hladno. Ložimo vatre, peremo ruke i umivamo se na lijepom potoku. Već smo se zaželjeli vidjeti vodu koja teče. Na Pidrišu je bilo jedino snijega da ga otopimo i pijemo, umivali se nismo.
Kruže avioni i bacaju zapaljive pločice na Prozov iz koga su naši ranjenici i bolesnici već evakuisani.
7. mart. — 6. uvečer pokret prema Jablanici. Stižemo na rijeku Ramu i cestu. Rama šumi, brigada stoji na cesti i pjeva. Otkad već nismo pjevali
Prođe luksuzni automobil. Začudismo se, zar i to imamo. U njemu se provezao drug Tito. »Zamisli, iznenadio nas je u mlinu«, reče sekretar brigade, drug Žica. Naš put vodi za Srbiju, imamo 14 tenkova i 16 topova, biće fino.
Ta vest me zapekla u srcu od radosti. Odmah o tome razgovaram s drugovima iz štaba. Imaćemo sreću vidjeti dragu Srbiju iz koje su divni proleteri. Veselimo se tome putu, jer u Srbiji ima više hrane, a narod je dobar. Zašto smo u ratu, a da ne vidimo i druge krajeve.
Ide kolona prostih redova putem niz Ramu. Stižemo do ušća u Neretvu. Tu je i željeznička pruga. Odmah sam se sjetio brata Milana kako nam je pričao o ovoj pruzi kad je prije rata išao ovudaza Nevesinje, u vojsku. Kako mu je sada u njemačkom zarobljeništvu?
Zelena Neretva šumi i žuri se preko kamenja da stigne u Mostar. Ogromne stijene nadvile se nad rijeku, prugu i cestu. Prirodne ljepote, ali im se nema tko diviti.
Slavko BOROJEVIC
