Marija Bursać – Narodni heroj iz Drvara ( B i H )
Marija Bursać rođena je 2. oktobra 1920. godine u selu Kamenica, kod Drvara.
Vodeći se stavom Komunističke partije Jugoslavije, koja je imala u vidu značaj uključivanja žena u različite revolucionarne aktivnosti i njihovo pripremanje za ulazak u Partiju smatrala važnim pitanjem, Stojnić je već iduće godine vodio i domaćinski kurs na kojem su se djevojke opismenjavale i podučavale u održavanju higijene, u kuhanju, krojenju i šivanju. Mnoge su, poput Marije Bursać, završile taj kurs i nastavile školovanje na Singerovom šestomjesečnom kursu krojenja i šivanja te ispunile san svake tadašnje seoske djevojke – kupile šivaću mašinu.
Marija Bursać dobila je na domaćinskom kursu obuku i za revolucionarni rad i uključila se u revolucionarni omladinski pokret. Vlastima je rad Velimira Stojnića uskoro postao sumnjiv i pokušali su ga premjestiti. Mještani su se pobunili i umjesto premještaja je učitelj dobio poziv za vojnu vježbu. SKOJ-evsku organizaciju u selu preuzeo je Marijin brat Duško i u njihovoj se kući počela okupljati revolucionarna omladina i simpatizeri revolucionarnog pokreta u koji se uključila cijela Marijina porodica.
Uskoro je postalo jasno da svi djevojački snovi o udaji, braku i “rumenoj dječici”, jednako kao i njihove šivaće mašine “singerice”, postaju besmisleni. Djevojke su shvatile da ne mogu više sjediti kod kuće i čekati dragog svog. Saznalo se za ustaške pokolje počinjene u ljeto 1941. godine u Bosanskoj krajini i u Kamenici je organizirana prva partizanska četa. Marija Bursać je bila među najaktivnijim: sakupljala je hranu i odjeću i obavljala kurirske poslove. Bila je prva koja je svoje djevojačko ruho poslala partizanskim borcima.
Na početku ustanka okupljala je žene i omladinu u svom selu i okolini te s njima nabavljala odjeću i hranu za partizane, dočekivala umorne i ranjene borce brinući se o njima. Iste godine, na inicijativu Koste Bosnića, sekretara Sreskog komiteta SKOJ-a za Drvar, među prvima je primljena u članstvo Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ).
Poslije oslobađanja Drvara od italijanske okupacije u julu 1942. godine, u Kamenici je organizirana omladinska radna četa, koja je ušla u sastav omladinskog radnog bataljona, a kasnije u sastav Prve krajiške omladinske radne brigade. U jesen te godine Marija Bursać postaje zamjenica komesara III čete omladinske radne brigade Drvara, koja je učestvovala u prikupljanju usjeva u saničkoj dolini i rušenju pruga i puteva. Uskoro je izabrana u općinsko i sresko rukovodstvo Antifašističkog fronta žena, a krajem godine stiglo je veliko priznanje – primljena je u Komunističku partiju Jugoslavije. Time se ispunila Marijina velika želja. Međutim, mlada djevojka željela je u borbu.
U početku nije bilo predviđeno mobiliziranje žena u borbene jedinice, već je njihovo uključivanje bilo zamišljeno kroz ilegalni rad u okupiranim oblastima. Do mobilizacije žena u borbenim jedinicama dolazi zbog potrebe za osobljem u sanitetskim službama, što je smatrano ženskim poslom. Žene nisu pristale na tu tradicionalnu podjelu poslova i masovno su se prijavljivale za borbu. Nisu htjele biti “samo” bolničarke, kuharice, tješiteljice i sve ostalo što je bilo “žensko”.
Tražile su da ravnopravno učestvuju u borbama protiv neprijatelja. Uključivanje žena u borbene jedinice značilo je i početak borbe s tradicionalnim predrasudama o njihovom mjestu i ulozi u društvu. Borba za ravnopravnost spolova bila je jedan od segmenata šire narodnooslobodilačke borbe za slobodu. No, žene u borbu nisu ušle zbog ravnopravnosti. “Nije tome u tom trenutku bilo mjesta, niti je to bilo najvažnije, niti su se preko toga mogle pokrenuti žene u velikom broju. A ravnopravnost je tu došla brže nego što se dalo očekivati. Došla je, stekla se kako se jedino i može steći, kroz zajedničku borbu s narodom, za zajedničku slobodu.” (Mitra Mitrović, referat izložen na Prvoj zemaljskoj konferenciji)
Za vrijeme Četvrte neprijateljske ofanzive, prilikom formiranja Desete krajiške brigade, Marija Bursać je na vlastiti zahtjev primljena u borbenu partizansku jedinicu. Prvo je bila bolničarka, a potom postala borac. Iako je bila određena za referenta saniteta u bataljonu, tražila je da postane borac.
Neki autori smatraju da je upravo ona razbila stereotip partizanske bolničarke, poginuvši u izravnoj borbi s neprijateljem. U svim je borbama Marija Bursać pokazala nevjerovatnu hrabrost. Njeni drugovi sjećali su se da je ubijala neprijateljske vojnike i zarobljavala oružje; u borbama oko Livna 1943. godine upala je u bunker, ubila trojicu ustaša i zaplijenila puškomitraljez. Prvi put ranjena je kod Knina u ljeto 1943. godine, poslije je oboljela od tifusa i liječila se kod kuće u Kamenici.
Drugarice i drugovi savjetovali su joj da se ne vraća u borbu, ali nije ih poslušala. Čim je malo prizdravila, vratila se u svoju jedinicu. Početkom septembra 1943. godine ranjena je smrtno u napadu na jako neprijateljsko uporište u selu Prkosi, koje je branilo nekoliko stotina njemačkih vojnika. Marija je sa svojom jedinicom jurišala na neprijateljske rovove i bunkere. S njom je bila i Zora Danić, koja je poginula pred jednim bunkerom. Marija je ranjena, ali je nastavila borbu.
Teška borba trajala je oko četiri sata, neki su bunkeri osvajani po dva puta. Drugovi su je nosili do partizanske bolnice u Vidovo Selo kod Drvara, udaljeno oko 40 kilometara. Priča kaže da je na tom putu teško ranjena i iscrpljena partizanka Marija pjevala. Umrla je pred zalazak sunca 22. septembra 1943. godine Od mrtve heroine oprostio se brat Duško: “Teško mi je, sestro, što se moramo rastati. Mi, tvoji ratni drugovi, osvetit ćemo tvoju smrt i dovršiti početo djelo.” Na prijedlog Štaba Petog korpusa, Vrhovni štab NOV i PO proglasio je 15. oktobra 1943. godine Mariju Bursać za narodnog heroja.
Ostala je upamćena kao Marija na Prkosima kojoj je Branko Ćopić posvetio istoimenu pjesmu, napisanu 1945. godine. Ulice nose njeno ime, jedna takva je i u Banjaluci, a mlađe generacije nažalost ne znaju ko je ona bila. Marija Bursać, prva žena narodni heroj Jugoslavije. Hrabrost i ponos krasile su mladu djevojku iz Kamenice kod Drvara koja je odvažno krenula u borbu, bila borac bombaš i bolničarka. Djevojka, ratnik “što si srcem krenula protivu betona”, bila je simbol jednog vremena i borbe protiv fašizma. Njena snaga, istrajnost i borbenost inspirišu.
a Marija Bursać je umrla zauzimajući treći bunker na Prkosima s pjesmom na usnama.
“Sad vidim Prkose, brdo vjetrometno,
Njihovo gnijezdo u našem kraju
i vidim Mariju na položaju
u njihove loge, u svitanje rano,
polje osinjacima posijano.
Triput je munja kroz noć zasijala,
triput je Marija jurišala”
