NAPRIJED, ŠESTA, NAPRIJED  !. .

U njemačkom planu je postojao proračunati, dobro proučeni i precizno utvrđeni red poteza. Trebalo je da svaki bude korak bliže ka uništenju Titovih divizija u međuriječju Tare i Pive i Durmitora. Kada se borbena grupa 369. »vražje« divizije probila u Pljevlja i tu spojila s blokiranim talijanskim garnizonom, trebalo je da čeka dok 118. divizija izvrši svoj prvi zadatak, pa tek onda da krene preko Čehotine ka masivu Ljubišnje i liticama iznad Tare.

A 118. divizija, pod čijom su komandom bila još i dva domobranska pješadijska i jedan artiljerijski puk, krenula je da zaposjedne kanjone Pive i Tare uzvodno od Šćepan-polja. Prva dva dana sve je teklo i kod nje po planu. Trećeg dana do poslije  podne njemačke i kvislinške kolone prodirale su i stizale gdje im je bilo naređeno. I kad su bile pred samim ciljem, pred selom Čelebićem i pred položajima s kojih se presjecaju staze što vode u dolinu Tare, partizanska ruka je počela da prekraja i nameće neplanirani red poteza u neprijateljevom planu.

Nikolaj Pirnat POSLEDNJI JURIS (linorez)
Nikolaj Pirnat POSLEDNJI JURIS (linorez)

Na toj tački, kod sela Čelebića, zabačenog u lijepom bespuću nedaleko od Tare, našla se i Šesta brigada. Poslije podne 21. maja oko Čelebića je bila velika pometnja. Bombardovane komore i bolnice su se povlačile, a bataljoni Druge proleterske, Majevičke i Šeste brigade, koja je tek bila ubačena u borbu, odstupali su i zaposjedali posljednje položaje. Još jedan napor — i dnevni cilj, ta tačka, selo Čelebići, bio bi u rukama neprijateljevim. Avijacija je bombardovala, artiljerija tukla, 13. domobranski puk se spremao za posljednji korak, a bataljoni brigada su čekali na položajima i spremali se da čim noć padne pređu u protivnapad.

U tom grču naprezanja, prikupljanja snaga da se zaustavi neprijatelj i da se izdrži na položajima prekrivenim ognjem, pojavila se u smiraj dana Prva proleterska brigada. Marševala je punih osamnaest časova i čim je stigla krenula je u borbu. Ali prije nego što su njena dva bataljona pošla u napad, zasuli su neprijatelja minobacačkim salvama i kišom
kuršuma iz mitraljeza. Na položajima Prvog bataljona Šeste brigade u prvi mah se pomislilo da je kod neprijatelja zabuna, da njegovi minobacači tuku svoje jedinice. Ali brzo se to razjasnilo. Sve jedinice koje su se našle oko Čelebića krenule su u napad. Pred sam mrak neprijatelj je ustuknuo.

Taj prvi uzmak neprijateljev kod Čelebića od 4 do 5 kilometara bio je početak žestokih borbi. Za brigade Prve proleterske divizije i Šestu i Majevičku brigadu — on je bio početak pokušaja proboja neprijateljevog fronta i obruča; za Nijemce — on je značio odbranu planinskih visova, kosa i šuma u međuriječju između Drine i Cehotine i mijenjanje
planova, koji se više nisu razvijali samo po zamislima njemačkih generala nego i po volji partizanskih komandanata.

Pet dana i pet noći trajala je borba. Od partizana se niko nije radovao suncu, iako je raskošno obasjavalo ljepotu šuma, proplanaka i planinskih livada i grijalo promrzle ljude na planinskim visovima. Kad bi granulo, njegovi purpurni zraci bili su vjesnici »štuka«, »dornijera«, »kapronija« i bombi po položajima četa i bataljona, po skloništima komora
i bolnicama. Svi su se radovali kiši, koja je nekoliko puta pljuštala, ledena i nepodnošljiva, jer kada je padala — avioni nisu letjeli. I noćnom mraku svi su se radovali, jer je smiraj dana donosio bataljonima i brigadama kratki predah, topli obrok i novu snagu i izglede da još ubojitije tuku neprijatelja.

Za tih pet dana i pet noći smijenilo se mnogo juriša; napredovalo se i prebacivalo kroz neprijateljeve redove, povlačilo ispod samih rovova, pretrčavalo preko mnogih neprijateljevih leševa, preturilo se preko ruku mnogo oružja, municije, sljedovanja, porcija, kaciga, i skupilo mnogo bola za drugovima koji su poginuli ili, ranjeni, umirali na položajima, ne odstupajući do posljednjeg daha, do posljednje bombe i metka.

Šesta se prvi put našla u borbi rame uz rame, bataljon uz bataljon, s Prvom proleterskom. Od boraca u četama do štaba brigade svi su htjeli da budu ravni proleterima, i u to htijenje unijeli su sve one vrijednosti koje je brigada stekla u svom jednogodišnjem borbenom životu: odlučnost, snalažljivost, upornost, borbenu disciplinu i drugarstvo.

Koliko se svega toga desilo u tih pet dana i pet noći! U prva dvadeset i četiri časa Drugi bataljon je dva puta iznenadio neprijatelja: prve noći, u Korlatskoj šumi, iz pozadine je raspršio pukovsku komoru i razbio jedan neprijateljev bataljon; sutradan je iznenadio jedinice njemačkog puka koji je zauzeo selo Zlatni Bor i, ne mogavši čekati napad
bataljona Prve i Druge proleterske brigade, sam je krenuo na neprijatelja. Pregazio je grupu koja je bila pred njim i jurnuo na glavninu puka na grebenu iznad sela. Izmiješao se s Nijemcima. Naravno, nije mogao savladati desetostruko brojnijeg neprijatelja. Morao se povući do ivice šume, ali je ostavio iza sebe više desetina izginulih i ranjenih Nijemaca,
i političkog komesara čete Avda Hodžića Hodžu. Avdo je, u stvari, naredio da ga ostave. Teško ranjenog donijeli su ga borci do šumarka. Odmah, malo dalje, moralo se preko čistine. Njemački »šarci« su ubitačno tukli.

»Ostavite me ovdje«, rekao je borcima koji su ga nosili.

»Ne, sad će Švabe«, odgovarali su mu.

»Uvucite me tamo«, naredio im je i rukom pokazao grm.

Oni su podigli ćebe na kom je ležao i ponijeli ga tamo gdje je rekao. Kada su ga uvukli između nekoliko jelki, upitao je borca kome je o opasaču visjela čuturica:

»Imaš li vode?«
»Imam.«
»Ostavi mi čuturicu… Ti mi daj bombe«, obratio se drugom i rekao im da će čekati dvije noći da dođu po njega. I požurio ih da se povuku. Za prve dvije noći nije se moglo prići mjestu gdje je ostao ranjeni sarajevski proleter, omiljeni kurir Pokrajinskog komiteta.

Te iste, prve noći je i Prvi bataljon izbio na Vijenac i upao u neprijateljevu pozadinu. Sutradan je zauzeo, s ostalim jedinicama, i Bakić. Neprijatelj je u svom izvještaju za 22. maj zabilježio sljedeće:

»U 00.30 sati partizani su ponovili napad i potpomognuti jakom vatrom uz jaku viku ‘Naprijed, Sesta udarna brigada, naprijed, Majevička brigada*, bacajući ručne bombe. Ovaj napad prouzrokovao je uzmicanje unazad … do Trovrha… «

Dan kasnije, kad su se Nijemci i domobrani prikupili, sredili, dobili pojačanja i krenuli u napad prema Čelebiću, Drugi i Treći bataljon Šeste, zajedno s bataljonima Prve proleterske i Majevičke, digli su se s položaja i krenuli u susret neprijateljevom streljačkom stroju. U žestokom okršaju ponovo su razbijena tri domobranska bataljona i nekoliko njemačkih četa koje su im došle kao pojačanje.

U tim riječima razbijena tri neprijateljeva bataljona, zauzeti Vijenac, Zavajt, Kušlat, Bakić ili napadan Trovrh krilo se na stotine podviga i ljudskih
drama.

Rade Bajčetić, skojevski rukovodilac Prvog bataljona, krenuo je s grupom bombaša na neprijateljeve rovove na Bakiću. Prišli su neopaženo, bacili bombe i jurnuli naprijed. Rade je bio među prvima. I kad je uskakao u rov, presjekao ga je rafal. Pao
je preko nekoliko mrtvih Nijemaca.

Pod Trovrhom je ostao Branko Šurbat Bane,politički komesar čete iz Drugog bataljona. U jednom od nekoliko napada Drugog bataljona Šeste iŠestog bataljona Prve proleterske brigade na taj dominantni vis, koji se završio odstupanjem, Bane se povlačio posljednji. Nasred livade zahvatio ga je rafal. Svitalo je. Četa je stala na ivici šume. Čim je vidjela svog ranjenog komesara kako nemoćno pokušava da se povuče, krenula je prema njemu.

»Stooojte! Naazaad! Stooojte!« dovikivao je Bane streljačkom stroju, naprežući posljednju snagu.

Četa je čula svog komesara. Nije ga poslušala. Trkom je pošla k njemu. Odozgo, s vrha, dočekala ju je najprije mitraljeska vatra, a ubrzo i minobacačke mine. Borci su polegli i pošli naprijed puzeći. Ispred njih na 100—150 metara vidjeli su komesara
kako se s mukom podiže i mašući nemoćno rukom pokazuje da se vrate. Trenutak-dva poslije toga Bane je klonuo na zemlju. Četa nije mogla dalje. Povukla se u šumu, noseći dvojicu ranjenih drugova.

Borci su žalosno gledali svog komesara, koji više nije davao znake života. Kad se puškaranje malo stišalo, primijetili su da mu se s lijeve strane neko puzeći približuje. Dah je svima stao. Pogled se zakovao za to parče livade.

»Ko li bi to mogao biti?« pitali su se, želeći da opet krenu.

Nepoznati je prišao Banetu, ostao tu nekoliko trenutaka i otpuzao nazad. Malo kasnije su saznali da je Vaso Rodić, politički komesar Prve čete Prvog bataljona, donio Banetovu kožnu torbu i pušku. Svi su znali da je Bane mrtav.

Na Bakiću je ostala humka Zeljka Spahića, puškomitraljesca Druge čete Prvog bataljona. Od Bosutskih šuma je nosio »šarac«. Mnogo puta je bio s njim prvi u jurišu i posljednji u odstupanju. Kad bi mu ko primijetio što se ne sklanja, što ne hvata zaklon, Zeljko bi se osmjehnuo i odgovorio da od »šarca« boljeg zaklona nema. Na Bakiću, međutim,
kad je bilo zatišje i kad je Zeljko pošao da uzme drugi položaj, čuo se samo jedan pucanj. U samrtnom ropcu Zeljko je ispod sebe izvukao puškomitraljez, ali je glava klonula i priljubila se uz okrvavljeno drvo kundaka.

Poginuo je i Miloš Popović. U jurišu, kod Zavajta, stao je da s mrtvog švapskog podoficira da skine torbu. Htio je da je upotrijebi za svoje pjesme i nekolike knjige koje je nosio. Neprijateljev metak ga je spriječio u tome. Desetak minuta kasnije zatekli su ga bez svijesti kraj Nijemca, s torbom u rukama. Tog dana na položajima Šeste brgade mnogi su se sjetili borbenih pjesama koje spjevao Miloš Popović.

Umiralo se tako svakog dana, svakog napada i odstupanja. Vijesti o tome su išle od bataljona do bataljona, od čete do čete. Srca su otvrdla od smrti. U njima se gomilala i tuga, i mržnja, i odlučnost Umiralo se i pjevalo, šalilo i rugalo smrti.

Ispred Trovrha bio je ranjen njemački puškomitraljezac. Nije mogao odstupiti, a nije se htio ni predati. Zaustavio je četu Drugog bataljona. Grupa boraca se odvojila i pošla prema njemu. Spazio ih je i dvojicu ranio. Tek kad su ga iza leđa likvidirali, moglo se prići ranjenicima. Jednom od njih, Bogdanu Gerabontinu, rafal je kao nožem rasporio stomak i prerezao ud.

Bogdanu su pritrčale Fadila Selimović Sirena, referent saniteta bataljona, i Zora Kindibal. Sirena mu je rasjekla hlače. Dok je brzo i spretno gazom potiskivala crijeva i počinjala da zavojem prekriva ranu, Bogdan je, odignut na laktovima, to posmatrao. Lice mu je bilo blijedo, a graške znoja slivale su se niz čelo.

»Sirena, sad i ja mogu među drugarice«, sa smiješkom je šapnuo.

»Zašto, druže?«
»Pa, vidiš.« Ne prestajući da ga omotava, ona je, videći u kakvom je stanju, tražila odgovor, utjehu.

»Hajde, bolan, operacijom se sve to može urediti.«
»A, ne. Gotovo je… Zao mi je što nisam imao nešto s vama djevojkama.«

»Hoćeš, druže, hoćeš. Operacijom će se sve to urediti«, ponovo je odgovorila Sirena i blago mu seosmjehnula.

On je posmatrao lijepe crte njenog lica i, gušeći bol, s glasnim smijehom joj je rekao:

»Ako uspije, nemoj to zaboraviti«.

Ona je šutjela. Plamičak crvenila prešao joj je preko lica. Kad su ga borci stavili na nosila, obrisala mu je čelo i vodom okvasila suhe usne na koje su se navlačili modri znaci smrti.

Rano izjutra 26. maja Šesta brigada je izvučena iz borbe. Odustalo se od proboja prema Foči, jer je neprijatelj već bio privukao pojačanje. Išli su bataljoni brigade, umorni, nenaspavani i pokisli do gole kože, — na nove zadatke.