Operacija Petrova gora

 

Petrova gora

Unatoč zvjerskim pljačkanjima, ubijanjima i prisilnim odvođenjima u logore, i to ne samo muškaraca, već i cijelih obitelji, u prva četiri mjeseca ustaške vlasti organiziranog otpora još uvijek nije bilo. U prvim danima ustaškog terora jedini vid zaštite bile su seoske narodne straže. Zahvaljujući karakteru njihova djelovanja dolazilo je do neposrednog povezivanja srpskog, hrvatskog i muslimanskog življa.

Pripreme za oružanu pobunu protiv vojske kvinslinške NDH počele su neposredno poslije napada Njemačke na SSSR, juna 1941. Direktive za oružani ustanak sa sastanka Politbiroa CK KPJ, održanog u Beogradu 4. jula 1941.g. u Karlovac donosi sekretar CK KPH, Rade Končar. Skupa sa Josipom Krašom, članom CK, odlazi u šumu Abez – ogranak Petrove Gore, na partijsku konferenciju s predstavnicima Kotarskih komiteta KPH Glina. Za dan ustanka na Kordunu i Baniji određen je 23. jul. Toga dana prvim ustaničkim akcijama rukovodili su  Nikola Vidović u selu Stipan i Vasilj Gaćeša u Banskom Grabovcu. Za svega 24 sata ustankom su bila obuhvaćena gotovo sva sela na istočnim, južnim i zapadnim obroncima Petrove gore. U narednih sedam dana ustanički val je obuhvatio skoro čitavo područje Korduna i velikog dijela Banije.

Petrova gora, sa svojih 144 kvadratnih kilometara površine i 15 km u prečniku, okružena cestama sa svih strana, nadomak jakih neprijateljskih snaga, održala se cijelo vrijeme NOR-a služeći kao fizičko i moralno uporište ne samo narodu Korduna već i partizanskoj vojsci Pokuplja, Žumberka, Cazinske krajine i cijele Hrvatske.

Borci na Petrovoj gori

Obruč na Petrovoj gori 1942. i proboj na Biljegu

 

Nakon neuspjeha u martovskoj ofanzivi 1942. godine, ustaško-domobransko vodstvo NDH priprema novu proljetnu ofanzivu preko Korduna. Zadatak ustaškog zapovjednika Utinjskog zdruga, potpukovnika Ante Moškova je uništavanje glavne grupe partizana, njihovih vrhovnih komandi, ali i civilnog stanovništva. U obruču koji je činilo desetak hiljada ustaša, domobrana i nešto talijanskih vojnika našlo se oko 730 partizana i 10-12 000 srpskih civila, većinom žena i djece.

Proboj obruča je bio jedini mogući spas za opkoljene i proganjane civile i borce. Održava se sastanak u Mijanovcu, u Radonjskom logoru i dogovara proboj u dva pravca – prema sjeveru i prema istoku. U noći sa 13. na 14. maj partizanske jedinice su krenule iz Muljave u proboj obruča. Neposredno iza boraca išli su nenaoružani muškarci kao borbena rezerva, a onda žene i djeca. Prema sjeveru, selima Ključaru i Biljegu te željezničkoj stanici Vojnić krenule su jedinice Drugog bataljona i Proleterska četa Rafaela Višnjića. Prema istoku je krenuo Treći kordunaški bataljon i četa Dušana Vergaša.  Svaka grupa partizana imala je po 350 boraca.

Zahvaljujući faktoru iznenađenja i visokom moralu partizani su probili prvu i drugu neprijateljsku liniju te savladali ustaško-domobransku posadu u Vojniću.

U izvještaju Moškov navodi: „Masa partizana sa oružjem i dva puta više bez oružja, nagrnula je u vidu klina, na izabrana mjesta lanca, te pucajući ispred sebe, jureći i trčeći velikom brzinom, jednostavno su obarale i ponijele sa sobom naše postavljene zasjede… Ne obazirući se na gubitke mase su jurile i dalje naprijed. Čim bi koji partizan s oružjem pao, zgrabio bi mu pušku neko drugi od njih bez oružja…“

Poslije proboja obruča Moškov se sa svojim jedinicama povlači u pravcu Lasinje te pri tom uništava i pljačka srpska sela i ubija one koje zatiče na ognjištu.

U izvještaju od 20. maja 1942. godine Veco Holjevac kaže: „Pri stezanju obruča neprijatelj je temeljito pretraživao jarke i grmove i sve ljude, žene i djecu poklao i postrijeljao.“ U tzv. čišćenju terena 2500 žena i djece je odvedeno put logora smrti, uglavnom Jasenovac. Za samo 90 dana proljeća 1942. u selima kotareva Vojnić i Vrginmost ubijeno je 3454 Srba.

Partizanske bolnice na Petrovoj gori

Bolnice na području Petrove gore, prve partizanske bolnice u Jugoslaviji i u Evropi, radile su kontinuirano od 4. oktobra 1941. godine do 15. maja 1945. godine kada su preseljene u oslobođeni Karlovac.

Već sredinom 1941. pred partizansko rukovodstvo Korduna i Banije postavlja se pitanje zbrinjavanja ranjenika. Među ustanicima gotovo da nije bilo stručnog medicinskog kadra. Zahvaljujući požrtvovnoj Nadi Dimić, sredinom avgusta tamo dolazi dr. Savo Zlatić – Mićo i Jakov Kranjčević – Brada, španski borac sa iskustvom bolničara. Njih dvojica skupa sa drugim entuzijastima odabiru mjesto i grade prvu bolnicu – Vrletne strane. U njoj je do martovske ustaške ofanzive 1942. liječeno stotinjak ranjenika i bolesnika. Za ofanzive veći dio bolničkih objekata je uništen, ali su ranjenici spašeni krijući se u zemunicama.

Krajem maja ranjenike sele u novu bolnicu u predjelu Pišin gaj, koja kasnije dobija naziv – Centralna partizanska bolnica. Ova bolnica se razvija postepeno i svoj konačni oblik dobija 1944. kada se u njenom sustavu nalazi čak 30 pripadajućih objekata. Bolnica je već 1942. godine imala i agregat za struju. U njenom sastavu radi i zubarska ambulanta. U blizini bolnice se nalazi čak 12 zemunica, devet za skrivanje i zbrinjavanje ranjenika, a tri za bolničko osoblje i inventar.

Uz Centralnu, funkcionira i „Španovo brdo“, bolnica za zarazne bolesti u Kupinjaku, bolnice u Perni i Sivcu, civilna bolnica u Radonji, oporavilište u Peckoj, narodna apoteka u Crnoj Lokvi i centralna apoteka u Kaluđerovcu. Također, u bližoj okolini Petrove gore radila je bolnica za teške ranjenike u Tukleču, bolnica za lakše ranjenike u Topuskom te bolnice u Kestenovoj gori, Cvijanović Brdu, Dunjaku, Zbjegu, Skradu, Slunju i, naposljetku – tkaonica zavoja u Zagorju, kod Krnjaka. Sve bolnice činile su administrativnu cjelinu. Pojedina odjeljenja su bila dislocirana, ali postavljena tako da je bilo moguće brzo doći do svakog od njih sa bilo koje točke slobodne teritorije Korduna, Banije i Cazinske krajine. Maja 1943. u bolnicama Korduna se moglo smjestiti 400-500 ranjenika i bolesnika o kojima su brinula 43 zdravstvena radnika i dvojica liječnika. Posebno je bila dirljiva posvećenost i požrtvovnost medicinskog osoblja poput liječnice, židovskog porijekla, Marije Slesinger koja je naposljetku dala i vlastiti život kako bi zaštitila ranjenike u zemunici. Važan moment u funkcioniranju bolnice dogodio se sredinom 1944. kada je formirano posebno kirurško odjeljenje čime je značajno smanjena smrtnost ranjenika.

Bolnice su bile otvorene prema stanovništvu koje je na svaku moguću zdravstvenu zaštitu uzvraćalo hranom, odjećom, pokrivačima i sanitetskim materijalom. Simbolizirala je istinsko jedinstvo partizanske vojske i naroda. Na tridesetom kilometru od Karlovca, jakog kvinsliškog i okupatorskog garnizona – liječili su se i partizani i narod. Niti jedan ranjenik partizanskih bolnica Petrove gore nije pao u ruke fašistima i ustašama. Lokacija bolničkih objekata nije bila otkrivena za cijelo vrijeme rata. Kroz njih je prošlo 10 000 ranjenika od toga 5000 teško ozlijeđenih. U njoj se 1944-te liječio i Čerčilov sin – Randolf. U Petrovoj gori sahranjeno je ukupno 1700 partizanskih boraca i 2504 žrtve ustaškog genocida.

Spomenik na Petrovoj gori

Na vrhu Petrove gore – Petrovcu stoji spomenik „Petrova gora“ autora Vojina Bakića. Spomenik je 4. jula 1981. otkrio Jure Bilić, predsjednik Sabora SR Hrvatske. U sklopu spomenika nalazi se kosturnica s ostacima 72 partizana koji su stradali u borbi 1. aprila 1942.

Danas je spomenik znatno oštećen – pokradena je oplata, oštećeni su i nagrđeni zidovi, na njega su bez dozvole postavljene antene. Putovi do spomenika se ne održavaju, propali su okolni objekti i tereni. U istom su stanju ostaci partizanske bolnice – veći  broj baraka su prazne i otvorene, a rijetki artefakti (slike, nešto originalne opreme) prepušteni propadanju. Zemunice su zatrpane smećem. Cijeli kompleks je neadekvatno zaštićen, a kaznene prijave protiv kradljivaca i onih koji uništavaju nisu dale rezultate.

Stanje u kojem se nalazi spomen područje – memorijalni park Petrova gora ukazuje na nezadovoljavajući odnos državnih vlasti prema antifašističkoj spomeničkoj baštini te izostanak jasne kulturne politike. Unatoč memorijalnoj i umjetničkoj vrijednosti cijelo spomen područje je zanemareno i zapušteno, a uništavanje samog spomenika „Petrova gora“ traje do danas.