Operacija Süd-Kroatien I i Süd-Kroatien II
1942. godine
Jačina ustaničkih snaga
Pripreme za napad
Neprijateljske snage su prešle u napad 15. januara koncentričnim nastupanjem ka centru slobodne teritorije. Najjače snage, dva nemačka puka (397. i 399.) i jedan domobranski puk, napale su, uz snažnu podršku artiljerije, ustaničke položaje južno od Zvornika i Caparda.
Otporu Birčanskog partizanskog odreda pridružile su se i neke četničke jedinice do kojih nije stiglo naređenje njihovog štaba o nepružanju otpora nemačkim trupama. Jake neprijateljske snage, podržane bataljonom tenkova, slomile su otpor branilaca i, nadirući drumovima, zauzele Drinjaču, a narednih dana i Novu Kasabu i Šekoviće.
Četničke jedinice su se delom razbežale ili prebacile preko Drine u Srbiju, a delom predale, dok se Birčanski odred održao, povukavši se dalje od komunikacija. Njegovi delovi su u zoru 17. januara razbili u selu Petrovićima jednu domobransku četu, zarobivši 138 vojnika. Nastavljajući ofanzivu, nemački pukovi zauzeli su Bratunac, Srebrenicu i Vlasenicu, pripremajući se za dalji prodor ka Han-Pijesku i Romaniji, u susret snagama koje su nastupale iz Višegrada, Sarajeva i Kladnja.
U međuvremenu su i ostale neprijateljske snage izvršile brze prodore na slobodnu teritoriju: 398. puk iz rejona Višegrada ka Rogatici, u koju je ušao već 16. januara, 738. puk i četiri domobranska bataljona iz rejona Sarajeva i Pala, jednom kolonom ka Sjetlini i Rogatici, a drugom ka Romaniji, na koju su izbili 17. januara, a 750. puk iz rejona Tuzle, preko Kladnja, ka Olovu u koje je ušao 21. januara. Partizanske snage su ponegde pružale ozbiljniji otpor i usporavale nadiranje neprijatelja. Tako je do jačih borbi došlo kod Rogatice i Sjetline, te kod Mokrog i Stupara.
Da bi izbegao opasnost da se nađe u okruženju, Vrhovni štab je sa delovima 1. proleterske brigade preduzeo brzo izvlačenje iz rejona Srednje, gde ga je zatekla ofanziva, preko Romanije i Glasinca na Jahorinu i dalje ka Foči, koju je u međuvremenu oslobodio Durmitorski NOPO. Sprečena da se izvuče iz obruča istim putem, glavnina 1. proleterske brigade je krenula zaobilaznim, ali težim i rizičnijim pravcem preko reke Bosne, Sarajevskog polja i planine Igman da bi izbila u rejon Trnova i Kalinovika, na teritoriju koju je držao Kalinovički NOPO. Ovaj smeli pokret, poznatiji pod imenom Igmanski marš, koji je izveden pored samog Sarajeva i koji je zbog izuzetno nepovoljnih vremenskih okolnosti ušao u istoriju NOP-a, potpuno je iznenadio neprijateljske snage.
Neprijateljske snage su do 22. januara ovladale svim naseljenim mestima duž komunikacija i u njihovom širem zahvatu, ali je izostao uspeh koji su očekivali, odnosno partizanske jedinice su uglavnom sačuvale ljudstvo, izbegavši da budu uvučene u frontalne borbe i odolevši propagandi i delatnosti četnika.
Veće gubitke pretrpeli su delovi 5. i 2. bataljona 1. proleterske brigade 21. januara u Pjenovcu i Bijelim Vodama, kada su bili iznenađeni od strane nemačkih skijaških odeljenja. U Pjenovcu je poginulo 59 partizana, 4 su ranjena i desetak ih je zarobljeno, a u Bijelim Vodama je poginulo 14 boraca i pet ih je ranjeno.