Operacija Velika kapela 

16-28.septembar 1942. godine

 

16. septembra 1942. počnjea operacija Velika kapela kada talijani angažuju Peti armijski korpus, tj. divizije RE i Lombardija ojačane sa divizijom Grantieri, zatim dva bataljona crnih košulja, mnogo tenkova, aviona kao i još nekih jedinica, zatim oko 2000 ustaša i oko 1200 četnika, dakle ukupno oko 38000 vojnika i jakom opremom napadaju Drežnicu u kojoj se je tog momenta nalazilo oko 400-500 partizana, jer su udarni bataljoni bili u borbama na Kordunu, gdje su uništili ustaško uporište u Hrvatskom Blagaju. Tako talija[ni] 16.09. upadaju u Drežnicu, pale, pljačkaju i ubijaju sve što im se nađe na putu. U Drežnici, koja je do rata brojila oko 6000 stanovnika ostaje samo jedna kuća koju nisu zapalili, a ona je dobro došla jer su odmah u nju smješteni ranjenici koji su za vrijeme ofenzive bili smješteni dalje u šumi pod šatorima i maskirani. To je bila kuća Nikole Vukelića zvanog pakola. Tom prilikom talijani zarobljavaju puno civila (žena, djece i odraslih) te ih odvode u logor u Bakar gdje su mnogi umrli od gladi. Kako je bilo onima koji su se uspjeli spasiti u šumi bez igdje ičega a zima na pragu. Kud je tko iz šume krenuo po hranu ili vodu bio je ili ubijen ili zarobljen pa su ljudi glad još nekako podnosili, a vodu da bi preživjeli, istiskivali su iz gnjile bukove klade.

Spomen ploča prvom oslobođenju Drežnice
Spomen ploča prvom oslobođenju Drežnice

Nakon 12 dana, kada su uspjeli spaliti Drežnicu, pobiti i zarobiti puno naroda, opljačkati puno stoke i svega drugog talijani 28.09. napuštaju Drežnicu i povlače se prema Ogulinu, ali ih u šumi Tisovac zatječu udarni bataljoni koji su se usiljenim maršem vratili sa Korduna. Ovdje je, prema talijanskom izvještaju višoj komandi, poginulo 18 i ranjeno 17 vojnika, a zaplijenjena između ostalog tri minobacača, 2 mitraljeza, 3 puškomitraljeza i još mnogo opreme.

Još su talijani uz pomoć ustaša izvršili ofanzivu na Drežnicu u martu 1943. godine i više nisu uspjeli doći na ove terene. Kasnije su njemci i ustaše više puta upadali u Drežnicu i palili, tako da je Drežnica spaljena sedam puta. Sve paljevine i pljačke lako je Drežnica podnosila, ali je ostala neizlječiva rana na srcu svakog drežničana kada su ustaše 21. novembra iskoristili veliki snijeg i snježnu vijavicu te u zoru upali u drežnička sela, zatukli u bajtama žene, djecu i starce te poklali ili žive spalili oko 170 žena, djece i staraca. Toga dana poklano je ili živo spaljeno 53 djece do 16 godina.

U selu Radlovići hvataju Zorku Radulović koja je samo jedan dan ranije rodila i nije sa djecom mogla uteći nego se sakrila u nekom podrumu sa troje djece. Zu ustaše kolju i ubijaju Zorku i njezine dvije kćeri od kojih je jedna rođena samo 1 dan ranije. U Đureške Nikolića kući zatječu šestero djece i sve žive spaljuju. U selu Lokva nekoliko staraca muškaraca i žena zatvaraju u kuću te žive spaljuju, a na njihove jauke govore da se starci u kući žene i pjevaju.

Takvih događaja bilo je nekoliko, jer su pred kraj rata često upadali u ova sela, partizani su bili u Lici, tako da je ovdje bila samo komanda mjesta.

Na kraju napominjem da je Drežnica paljena sedam puta, a poginulo je 255 boraca s puškom u ruci, žrtava fašističkog terora bilo je 529 i umrlih od tifusa 80. Od ovih 529 bilo [je] 78 djece do 5 godina, 58 od 6-10 i 34 od 11 do 15 god.“