OSMA BANIJSKA BRIGADA U BICI NA SUTJESCI

U prvoj polovini 1943 godine Osma brigada bila je u sastavu Sedme udarne divizije,
koja je izrasla iz ustaničkih snaga Banije i formirana novembra 1942 na njenom području.

Po formiranju, Sedma divizija, sa svojim trima brigadama (7, 8 i 16), ostaje da dejstvuje do kraja 1942 na području Banije. Početkom 1943 (14 januara) ona se na Baniji sukobljava s ojačanom 369 divizijom1 koja je bila predviđena da učestvuje u Četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi. Slučaj je hteo da se Sedma udarna divizija sukobi s 369 njemačkom divizijom i na početku Pete neprijateljske ofanzive 18 maja 1943. Toga dana (18 maja) u 7 časova rafal teškog mitraljeza jedne jedinice 3 bataljona Osme brigade pokosio je tri neprijateljska vojnika iz kolone, koja je hitala da pre naš h snaga pređe rijeku Ćeotinu i izbije na njenu lijevu obalu. Kolona je bila prisiljena da stane.

Ova dva istoriska datuma (14 januar i 18 maj 1943) u ratnim dejstvima Sedme udarne divizije, dijele 4 mjeseca i 4 dana. Pored toga njih dijele i velika geografska prostranstva Bosne, Hercegovine i Crne Gore i mnogi bojevi i marševi, koje je ona naizmjenično izvodila na putu dugom preko 500 kilometara.

Ovaj istoriski put Sedme udarne divizije započeo je 27 januara, tj. onog dana kada je Sedma divizija, poslije veoma upornih i uspješnih odbranbenih bojeva koje je vodila punih
14 dana (14—28 januara) sjeverno od rijeke Une (na području Banije i Cazinske Krajine), stavljena pod neposrednu komandu VS NOV i POJ. U to vrijeme već je bila u toku koncentracija Operativne grupe Vrhovnog štaba (Prva i Druga proleterska i Treća udarna divizija) za prelazak u protivofanzivu, koja je, prema koncepciji VS, bila usmjerena s polazne osnovice Gornji Vakuf — Prozor — Duvno na jugoistok, ka srednjem i gornjem toku rijeke Neretve, zatim ka Crnoj Gori i Sandžaku i dalje preko Lima ka Kosovu i Metohiji.

Stab 7. divizije Đ. Kladarin, D. Vidić Baja, P. Jakšić, S. Bjelajac Cane
Stab 7. divizije Đ. Kladarin, D. Vidić Baja, P. Jakšić, S. Bjelajac Cane

Put Sedme divizije otpočeo je ulogom zaštitnice. To je bilo u onoj situaciji Četvrte ofanzive, kada su okupatorske i kvislinške snage vršile pritisak sa svih strana sjeverno i južno od rijeke Une. Kada su jedinice Glavnog štaba Hrvatske i Prvog bosanskog korpusa, prema opštem planu Vrhovne komande, krajnjim naporima odoljevale daleko nadmoćnijem napadaču, težeći da mu nanesu što veće gubitke i da što duže zadrže njegovo nadiranje, obezbjedivši slobodu dejstva snagama Operativne grupe.

Prema razvoju događaja u toku Četvrte ofanzive i ulozi i karakteru dejstva Sedme divizije, njena dejstva od rijeke Une do rijeke Čeotine mogu se podijeliti na četiri etape. Prva otpočinje 28 januara zatvaranjem neposrednih prilaza ka Bihaću sa sjevera na liniji s. Vrsta — Izačić Grad, a završava se 10 februara na liniji Drinići — Oštralj — Vedro Polje, nekih desetak kilometara južno od Bosanskog Petrovca.

Druga etapa nastavlja se sa linije Drinići — Vedro Polje opštim pravcem Drvar — Glamoč — Prozor i završava se poznatim borbama za Prozor 5 marta 1943. Poslije borbi za Prozor, u kojima je Sedma divizija aktivno učestvovala punih 12 dana, ona produžava s vođenjem
zaštitničkih borbi opštim pravcem Prozor — Jablanica — prelaz rijeke Neretve — sjeveroistočne padine pl. Prenja — s. Gornja Bjela — s. Glavatičevo — s. Zabrđani — s. Kalinovik. To je treća etapa koja se završava 21 marta na prostoriji: selo Dudie (štab divizije), s. Razići (8 brigada), s. Grušće (7 brigada), s. Ulog (16 brigada). Na ovu prostoriju divizija je izbila poslije 65 dana neprekidnih borbi i marševa, koji su izvođeni najviše po ispresjecanom planinskom zemljištu, po zimi i snijegu i bez popune ljudstvom, hranom i ratnom opremom.

Može se slobodno reći da napori kojima je Sedma divizija bila izložena pred Petu ofanzivu spadaju u one rede u istorije ratova. Ovakvim naporima bile su izložene manje-više sve Jedinice naše armije u toku Oslobodilačkog rata. No, ipak, ova iskušenja bila su daleko teža za borce Sedme divizije, nego za one jedinice NOV koje su bile formirane od ljudstva iz planinskih krajeva, koje je već posjedovalo navike za život, rad i borbu na ovakvom zemljištu. Sedma divizija, napadnuta još i epidemijom tifusa, bila je do te mjere iscrpena, da bez jednog dužeg odmora nije bila sposobna za ma kakve ozbiljnije borbene zadatke. Iz ovog razloga ona se, uz malo pomeranje šire prostorije s. Ulog — s. Obalj — s. Kalinovik — s. Jelašca, zadržala tu sve do 4 maja. Divizija je koristila zatišje, koje je nastupilo poslije sloma Četvrte neprijateljske ofanzive, da se oporavi i pripremi za nova i još teža iskušenja koja će joj nametnuti događaji u Petoj ofanzivi.

Divizija prekida odmor 5 maja. Ovoga dana ona se prikuplja na prostoriji Kalinovik — Jelašce i otpočinje novu etapu svog istoriskog puta opštim pravcem Kalinovik — s. Vrbnica — Popov Most — Šćepan Polje. Poslije prelaska na desnu obalu rijeke Tare, u rej onu Sćepan Polje, divizija nastavlja pokret ka određenoj liniji odbrane južno od Pljevalja i posjeda je 17 i 18 maja. Šesnaesta banijska brigada posjeda položaje s. Mijakovići — Korijen, lijevo od nje Sedma banijska brigada posjeda s. Podpeće, a dalje ulijevo Osma banijska brigada posjeda položaje na liniji s. Hoćevina — s. Tikova — s. Brvenica — s. Orlja. Osnovni zadatak divizije — da u dodeljenoj zoni odbrane spriječi neprijatelju da se sa Čeotine probije ka rijeci Tari. Ona se ovdje našla opet pred snagama 369 njemačke divizije.

Još u rejonu Sćepan-Polja, (15 maja) Sedma brigada dobija zadatak da poslije prelaska rijeke Tare u rejonu _s. Bukovika izvrši marš opštim pravcem s. Bukovik — s. Čelebić — s. Sule — s. G. Gradac — s. Glisnica — s. Boljanić, sa zadatkom da posjedne širi rejon sela Boljanići i spriječi neprijatelju prodor pravcem Čaj niče — Pljevlja. Marš je trajao dva dana. Prvog dana (16 maja) brigada je zanoćila u s. Sule. Drugog dana (17 maja) u 6 časova ujutru dobili smo 106 drugova rekonvalescenata za popunu brigade. Podijelili smo im oružje i raspodijelili ih po bataljonima. U 11 časova brigada je produžila marš u skladu sa dobivenim zadatkom. Pri prelasku rijeke Čeotine u rejonu s. G. Gradac susreli smo u 18 časova dijelove Šeste istočnobosanske brigade, koji su se povlačili iz pravca s. Glisnica. Pre toga čula se jaka mitraljeska i minobacačka vatra iz rej ona s. Boljanići. Tom prilikom našli
smo se i sa Štabom Šeste istočnobosanske brigade, koji nas je obavijestio o situaciji. Tu smo doznali da je neprijatelj odbacio jedinice ove brigade s položaja u rejonu sela Boljanići, i da su se one baš u ovo vrijeme, nemajući međusobne veze, po bataljonima povlačile ka rijeci Ceotini.

BORBE NA CEOTINI I POVLAČENJE KA SUTJESCI

Pošto je ukratko informisan o situaciji, Stab Osme brigade izdao je kratka naređenja bataljonima za rad u toku dana i naredne noći. Treći bataljon upućen je odmah u selo Glisnicu sa zadatkom da tamo zauzme položaj i uhvati vezu s bataljonom Treće dalmatinske brigade, koji se, prema ranije dobivenim obavještenjima tamo nalazio. Prvi bataljon upućen je u s. G. Brvenicu sa zadatkom da u širem rejonu ovoga sela organizuje položaj za odbranu i spriječi neprijatelju prelazak na lijevu obalu rijeke Ćeotine. Drugi bataljon imao je da posjedne položaje lijevo od 1 bataljona u rejonu s. Raović. Stab brigade s prištapskim dijelovima rasporedio se u s. G. Orlja. U ovakvom rasporedu brigada je zanoćila 17/18 maja. Sljedećeg dana u 7 časova neprijatelj je otpočeo nastupanje: jednom kolonom pravcem s. Boljanići — s. Glisnica prema položajima koje je držao naš 3 bataljon, a drugom, pravcem s. Boljanići — Vrbica (tt. 1041) prema položajima koje je držao jedan od bataljona Šeste istočnobosanske br;gade. Obje kolone bile su iz sastava 369 njemačke divizije. Naš 3 bataljon, koji je držao položaje u rejonu sela Glisnica, pustio je neprijatelja da mu podiđe na domet efikasne pješadiske vatre, a za – tim je otvorio snažnu puščanu i mitraljesku vatru, tako da je došlo do pometnje u neprijateljskoj koloni. Pala su tri neprijateljska vojnika, a bilo ih je i ranjenih, i kolona je zaustavljena.

Bilo je očigledno da je neprijatelj donekle iznenađen tako organizovanom vatrom. Dok se ova kolona sređivala i vršila pripreme da ponovi napad, druga kolona je uspjela da izbije na Vrbicu koju, kako se moglo zaključiti, bataljon Šeste brigade nije želio upornije da brani, već se povukao na lijevu obalu Čeotine.

U međuvremenu povukao se na lijevu obalu Čeotine i bataljon Treće dalmatinske brigade, koji je držao položaje desno od našeg 3 bataljona. Time su ostala otkrivena oba boka našeg 3 i 2 bataljona, koji su se, pošto se borba bila već razvila, pod vrlo teškim okolnostima morali po grupama da prebacuju na lijevu obalu Čeotine. Zahvaljujući samo dobro organizovanom izvlačenju i snažnom vatrenom prihvatu, bataljoni su uspjeli da se izvuku bez gubitaka.

U toku dana našle su se sve tri brigade. Šesta istočnobosanska, Treća dalmatinska i Osma banijska, na lijevoj obali rijeke Čeotine. Neprijatelj je ovladao s. Glisnicom i Vrbicom i tu je zastao. Najvjerovatnije da se nije usuđivao da forsira rijeku bez ozbiljnijih priprema, jer je Ceotina na ovom dijelu ozbiljna prepreka. Za pješadiju u ovo doba godine bila je gazna samo mjestimično. Zemljište planinsko, a prilazi rijeci dosta teški.

Sljedećih nekoliko dana (od 19—23 maja) proteklo je u očekivanju produženja neprijateljskih dejstava. Međutim, punih 5 dana neprijatelj je utrošio na koncentraciju i pripremu svojih snaga za forsiranje rijeke. Ovo najbolje dokazuje sa koliko je opreznosti neprijatelj nastupao. No, ipak, za to vrijeme nije vladalo zatišje na frontu. Neprijatelj je vršio intenzivno izviđanje naših položaja iz vazduha i sa zemlje. Jednovremeno vršio je izviđanje rečnog toka i mogućnosti prelaza. On je neprekidno obasipao artiljeriskom i minobacačkom vatrom naše položaje i vršio bombardovanje iz vazduha. Aktivnost avijacije naročito je porasla posljednja dva dana, pred neprijateljski ponovni prelazak u nastupanje. Ozbiljnu štetu napada iz vazduha nanijeli su naseljenim mjestima Popov Do, s. G. Orlje, s. Trnovice, gdje su se nalazili položaji Treće dalmatinske brigade. Bombardovanjem su naneseni izvjesni gubici i Trećoj dalmatinskoj brigadi, koja je imala mrtvih i ranjenih 15 boraca.

U vremenu od 19 do 23 maja, prema dopunskom naređenju Štaba Sedme divizije, Osma banijska brigada držala je položaje za odbranu: 1-vi bataljon u s. Vrbici, 8 km južno od Pljevalja; lijevo od njega držao je položaje 2-gi bataljon, na sjevernoj ivici s. Hoćevina — s. Tikova; 3-ći bataljon bio je u brigadnoj rezervi u s. Hoćevina s jednom četom u s. Kruševu
(10 km južno od Pljevalja). Ova linija protezala se lijevom obalom potoka Voloder, koja je imala vrlo povoljne uslove za odbranu. Desno, na ranijim položaj ;ma (s. Podpeće), se nalazila u odbrani Sedma banijska brigada. Lijevo se branila Treća dalmatinska na liniji s. Trnoviće — s. Gradac — Popov Do.

Tih dana Treća dalmatinska brigada bila je stavljena pod komandu Sedme banijske divizije.
U zoru 24 maja neprijatelj je prešao u nastupanje širokim frontom na desnoj obali Čeotine. Već u prvim časovima borbe njemu je pošlo za rukom da u rejonu s. Gradac formira rijeku i da uz jaku podršku artiljerije i avijacije potisne Treću dalmatinsku brigadu. Zauzimanjem s. Gradac, on je obrazovao mostobran koji je u toku dana uspio znatno da proširi izbijanjem do s. Popov Do. Po jačini napada na položaje Treće dalmatinske brigade nije bilo teško zaključiti da se tu radi o pravcu glavnog udara osnovnih snaga 369 divizije. Razumljivo da znatno slabije snage Treće dalmatinske brigade nisu mogle ovaj napad osujetiti. Pokušaj neprijatelja da istog dana pređe potok Voloder i uklini se u položaje koje su držali bataljoni Osme brigade, bio je spriječen.

Na situaciju kod Treće dalmatinske brigade brzo je reagovao Stab Sedme divizije. Izdata su potrebna naređenja štabovima Treće dalmatinske i Osme banijske brigade, da se uz sadejstvo njihovih snaga što prije organizuje protivnapad i da se neprijatelj zbaci s mostobrana i uspostavi pređašnja linija odbrane. Za izvršenje ovog zadatka Osma brigada trebalo je da uvede u borbu svoj 3-ći bataljon koji se nalazio u rezervi u rejonu s. Hoćevina na udaljenju od oko 14 km. Jednovremeno trebalo je rokirati i 2-gi bataljon više prema s. Trnovice. Zbog velike udaljenosti 3 bataljona, u toku noći 24/25 maja nije se mogao organizovati napad zajedničkim snagama Treće i Osme brigade. Protivnapad koji je inicijativno 24 maja u 15 časova izvela Treća dalmatinska brigada nije dao rezultate.

U toku 25 maja neprijatelj je uspio da proširi mostobran i ovlada rejonom s. Cerovci — Lehovo Brdo — s. Popovo Do. Na dostignutim položajima neprijatelj se krajem dana počeo utvrđivati. Snage na mostobranu dostizale su jačinu jednog puka. Treća dalmatinska brigada i 3 bataljon Osme brigade mogli su 25 i 26 maja jedino da blokiraju neprijateljske snage na mostobranu i spriječe njihovo daljnje nadiranje, u čemu su i uspjele. Pošto je tek 26 maja stigla Treća krajiška brigada, sa zadatkom da potpomogne protivnapad i izbacivanje neprijatelja s mostobrana, ozbiljniji protivnapad mogao je da otpočne tek 26/27 maja.

Protivnapad je otpočeo noću 26/27 maja u 2 časa. U izvođenju protivnapada učestvovalo je četiri bataljona Treće dalmatinske, tri bataljona Treće krajiške i 2-gi i 3-ći bataljon Osme banijske brigade. Zbog slabe organizacije sadejstva i slabog funkcionisanja veza, protivnapad nije otpočeo jednovremeno i silovito. Treći bataljon Treće dalmatinske brigade jedini je otpočeo napad tačno u 2 časa. On je primio na sebe najjaču koncentraciju neprijateljske vatre i pretrpio osjetne gubitke. Ostali bataljoni napadali su neobjedinjeno i iz raznih pravaca, neki ranije a neki kasnije, što je neprijatelju dalo mogućnost da ih snažnom koncentričnom vatrom počesno tuče. Borba se vodila sve do 11 časova prije podne. S nekih dijelova položaja neprijatelj je bio i zbačen, ali je uspijevao da povrati izgubljeno zemljište. Tako se naš protivnapad u cjelini morao završiti neuspjehom. Osjetne gubitke pretrpjele su obje strane. Treća dalmatinska brigada imala je mrtvih i ranjenih 16 boraca. Treći bataljon Osme brigade imao je 2 mrtva i 6 ranjenih drugova.2 Treća krajiška imala je 1 mrtvog i dva ranjena borca.

U toku 26 i 27 maja neprijatelj je energičnije napadao položaje 1-og i 2-og bataljona Osme brigade, no, bez uspjeha. Samo u toku 27 maja neprijatelj je izveo dva napada na položaje 1-og bataljona u rejonu s. Tikova i sjevernoj ivici s. Trnovice. Prvi napad neprijatelj je izveo prije podne. On je bio nešto slabiji i odbijen je bez većih napora. Međutim, drugi napad, koji je neprijatelj izveo u drugoj polovini dana s pravca s. D. Drvenica, bio je mnogo jači i izveden uz jaku podršku artiljeriske i minobacačke vatre. U ovom napadu neprijatelj je uspio da se sa oko 200 vojnika prebaci i uhvati za lijevu obalu potoka Voloder. Naš bataljon odmah vrši energičan protivnapad i baca u vodu ove neprijateljske dijelove uz vrlo osjetne gubitke.

Uopšte  tih dana neprijatelj nije uspio da zabilježi bilo kakve uspjehe pred frontom osme brigade.3 Isto tako neprijatelj nije imao uspjeha ni u napadu na položaje Sedme i Šesnaeste banijske brigade. Kao što se vidi, njemačka 369 divizija ni u ovom drugom susretu sa Sedmom divizijom nije imala tako mnogo ratne sreće. Za vrijeme dok su se odvijali bojevi za rijeku Ćeotinu postepeno se pogoršavao opšti položaj naših snaga na ostalim dijelovima fronta, koji su one već tada branile u uslovima potpunog okruženja. Neprijatelj je, potiskujući naše snage u rejon gdje se sastaju Piva i Tara i ka ušću Sutjeske, sve više stezao obruč, rešen da po svaku cijenu spriječi proboj i uništi okružene snage. U toj situaciji je došlo do pregrupisavanja snaga Glavne operativne grupe.

U štab brigade stiglo je, 28 maja, naređenje Štaba Sedme divizije, da se brigada povuče na nove položaje na liniji Zahum — s. Meljak, avizirajući pritom da će pokret uslijediti vjerovatno sljedećeg dana (29 maja).

Osim nekih manjih obavještenja, štab brigade nije bio upoznat s opštim položajem Operativne grupe. Naređenje za pretstojeći pokret izazvalo je veoma živo raspoloženje kod čitavog sastava brigade. Ono je došlo kao posljedica prekida stalne neizvjesnosti, koja je mučila svakog pojedinca, dokle će se ići na istok i koliko će se još ostati daleko od svog rodnog ustaničkog kraja.Povlačenje nazad od rijeke Ćeotine ka rijeci Tari i povratak na sjever za Bosnu i Hrvatsku, značilo je ići u susret boljim uslovima ratničkog života, nego
što je ovaj ovdje bio, naročito za još nepriviknute planini i kamenu borce sedme banijske divizije. Vidjeli smo slično raspoloženje i kod boraca ostalih brigada s kojima smo dolazili u dodir na prilazima ka rijeci Tari. Međutim, borci nisu ni slutili da ih tek čekaju iskušenja, koja će premašiti sva ona koja su doživjeli u toku Oslobodilačkog rata.

U skladu s opštom odlukom VS za proboj iz obruča, Sedma divizija otpočela je marš ka rijeci Tari 29 maja u 6 časova ujutru. Mjesto prelaza određeno je u rejonu s. Tepci. Jedinice su se kretale usiljenim maršem. Osma brigada stigla je na rijeku Taru oko 19 časova istog dana. Prebacivanje je vršila cijele noći i sljedećeg dana do 14 časova. Kako se koja jedinica prebacila, produžavala bi maršem bez odmora.

Prema dobivenom dopunskom naređenju od Štaba Sedme divizije, brigada je imala zadatak da što prije izbije na ušće Pive i da na položajima u rejonu Sćepan-Polja — s. Rudine smeni dva bataljona Treće krajiške brigade i na njima ostane do prijema novog naređenja. Pravac kretanja brigade predviđen je sjeveroistočnim padinama Durmitora i Pivske Planine, opštim pravcem s. Tepca — Sušičko Jezero — s. Nedajno — s. Rudine — Sćepan Polje. Prvog dana marša, poslije prelaska rijeke Tare, brigada je stigla 30 maja do 24 časa negdje u rejon Suhog Vrha (Vršak, k 1720) na sjeveroistočnim padinama Durmitora i tu je, zbog veoma teških atmosferskih prilika, bila prisiljena da stane i sačeka dan. Goli kamenjar, pokriven zamrznutim snijegom debljine oko 30 sm nije pružao baš nikakve uslove za odmor. Borci, slabo odjeveni, a neki i potpuno bosi, morali su da prenoće na ovoj hladnoći, praćeni snježnim i hladnim vjetrom koji je zavijao po golim stijenama. Gusta magla i noć spriječavali su dalji pokret kolone, jer se moglo svakog časa skrenuti s puta i zalutati.

Pokret je nastavljen u prvo praskozorje (3.15 časova) u pravcu Sušičkog Jezera. Čim se razdanilo, neprijateljska avijacija počela je da nas napada. Pratila nas je u stopu ne samo ovog nego i sljedećeg dana. Poslije 7 sati marša stigli smo u rejon Sušičkog Jezera, gdje smo malo predahnuli i pripremili obrok tople hrane. U 22 časa brigada je produžila s maršem. Put je bio kao i prethodnog dana vrlo naporan. Odmah u početku marša kolona se našla u šumi, kroz koju je bilo vrlo teško probijati se, jer se nije ništa vidjelo. Da bi situacija bila još gora, počela je da pada jaka kiša, od koje su borci ubrzo prokisli do gole kože. To je bio treći dan marša. Umorni i iscrpeni, borci su se jedva vukli, držeći se jedan drugome za leđa. Često se zastajkivalo radi održavanja veze. Stab brigade vodio je strogo računa da neko od boraca ne ostane ili ne nastrada. No, i pored svih ovih nastojanja, neki od onih krajnje iscrpenih i iznemoglih, ostali su zauvijek u ovim gudurama. To je bio samo početak. Koliko će ih još ostati na stazama koje vode preko kanjona Pive, Sutjeske, potoka Hrčavke i Zelengore, ispisujući svojim leševima jednu od najdramatičnijih ali i najslavnijih epopeja, koje je doživjela naša mlada armija u toku Oslobodilačkog rata.

Na kraju trećeg dana marša, 1 juna u 19 časova, brigada je stigla na marševski cilj i posjela položaje na lijevoj obali rijeke Tare istočno od s. Rudine i u rejonu Sćepan-Polja. Na
ovim položajima brigada je imala manje borbe s neprijateljskim dijelovima koji su u gumenim čamcima pokušali da se prebace na lijevu obalu rijeke Tare.

Šestog juna brigada je dobila naređenje od štaba divizije za pokret dalje na sjever — trebalo je istog dana da pređe rijeku Pivu i da iz kanjona Pive izbije na Vučevo. Međutim, neprijateljski avioni obrušavali su se čitavog dana duž kanjona Pive i uspjeli da poruše viseći žičani most, jedini koji je još preostao za prebacivanje preko rijeke. Zasipajući bombama prilaze ka rijeci Pivi i prelaz preko nje, avijacija je nanela ozbiljne gubitke ne samo brigadi nego i Sedmoj diviziji u cjelini.

Brigada je toga dana imala oko 10 mrtvih i još više ranjenih. Pošto je na brzu ruku postavljena neka greda preko rijeke, brigada je otpočela sa prebacivanjem. Prelazilo se vrlo slabo. Preostali broj konja, koji se nalazio u brigadi, natjerali smo da preplivaju rijeku. U intendanturi brigade nalazilo se nešto stoke (ovaca), kao skromna rezerva za jedan do dva obroka mesa. Nije bilo drugog rješenja, nego da se oprostimo i od te posljednje zalihe i da je ostavimo na desnoj obali r j e k e Pive. Rasteretili smo se svega što nam je bilo suvišno. Višak oružja bacili smo u rijeku Pivu. Sada smo već znali da ono najteže tek dolazi.

U toku 7 juna Sedma divizija našla se sa svojim brigadama na Vučevu. Njen zadatak je bio da preuzme obezbjeđenje Vučeva do dolaska Centralne bolnice i dijelova Treće divizije, koji su bih u pokretu za nama. Toga dana Osma brigada držala je položaje prema Mratinju na liniji Javorje — Prebijena Klada. Pošto je u to vrijeme situacija u kanjonu Sutjeske i na
Zelengori, kod jedinica na pravcu proboja (Prva i Druga proleterska divizija), postajala sve kritičnija, divizija dobija zadatak, noću 7/8 juna, da požuri s prebacivanjem preko Sutjeske.

U toku dana, 8 juna, divizija je krenula pravcem Mrkalj Klade — Dragoš Sedlo, ka prelazu Sutjeske, koji se nalazio negdje u rejonu Tjentista. Osma brigada kretala se u zaštitnici
divizije i s prelazom je otpočela sljedećeg dana (9 juna u 19 časova).

Kad smo izbili na desnu obalu Sutjeske u rejonu s. Tjentišta, na suprotnoj obali, na položajima južno od s. Krekovi vođena je vrlo žestoka borba. S položaja iz rejona Košur dejstvovali su neprijateljska artiljerija i minobacači, tukući prostor između Tjentišta, Suhe i potoka Hrčavke. Avijacija je neprekidno bombardovala dolinu Sutjeske od Tjentišta do Suhe. Tada nismo znali koja od naših jedinica drži položaje od Krekova do Usovičkog Potoka, iako smo s desne obale Sutjeske više od dva časa posmatrali naše kako odbijaju napade neprijatelja. Na mahove su se mogle čuti i eksplozije ručnih bombi. Prebacivanje preko Sutjeske teklo je teško i sporo. Trajalo je cijele noći 9/10 juna. Ova brza planinska rijeka bila je nabujala, a moralo se prelaziti gazom. To je zahtijevalo brižljivu organizaciju prelaza i ukazivanja pomoći slabim i iznemoglim drugovima, koji se nijesu mogli nositi s nabujalom rijekom. Stoga su najjači drugovi, stojeći do pasa u vodi i držeći se za ruke, pomagali ostalima da pređu. No, i pored svih ovih mjesta neke od najslabijih rijeka je prosto istrgla iz ruku njihovih drugova i odnijela u nepovrat.

Vanredna upornost naših jedinica, koje su obezbjeđivale prelaz Sutjeske, spriječila je u toku 9 juna neprijatelja da se probije klisurom Sutjeske ka Suhoj ili dolinom potoka Hrčavke u pravcu s. G. i D. Bare. To je omogućilo Sedmoj diviziji da cijele noći 9/10 juna prolazi ispred nosa neprijatelju, koji je držao položaje u s. Krekovi, i da se preko Sutjeske, Ozrena i p. Hrčavke prebacuje u pravcu Lučkih Koliba.

Po prelasku Sutjeske, u prvim jutarnjim časovima (10 juna), brigada se polako pela ka grebenu Ozrena (k 1405). Ovo penjanje zahtijevalo je od izgladnjelih i iznurenih boraca krajnje naprezanje. Oni su se više vukli nego kretali uz strme sjeveroistočne padine Ozrena, ali još uvijek odlučni i spremni za borbu. Dok se u ovim jutarnjim časovima brigada polako penjala ka grebenu, svuda unaokolo vladala je nijema tišina. Ni jedan se pucanj nije mogao čuti. Cak se ni avijacija nije pojavljivala. Tišina je došla kao posljedica povlačenja naših jedinica prethodnog dana s položaja oko s. Suha, s. D. i G. Bare i s položaja južno od Košura i s. Krekova. Kako je već rečeno, jedinice koje su prethodnog dana držale ove položaje, u toku noći prebacile su se na lijevu obalu potoka Hrčavke i produžile kretanje ka Lučkim Kolibama, Zamrštenu i Ljubinom Grobu.

Tako je neprijatelj, ne znajući da je odbrana naših položaja od s. Suhe do Tjentišta bila još prethodnog dana napuštena, 10 juna otpočeo vrlo oprezno da nastupa i logično, ne znajući situaciju, nije mogao ni da angažuje avijaciju na tom djelu fronta.

Negdje oko 9 časova, kada je začelje Osme brigade već prelazilo preko grebena Ozrena, otvorena je vatra na desni bok i začelje brigade, vjerovatno od neprijateljske kolone koja se kretala iz pravca s. Krekovi. Pri prelasku preko potoka Hrčavka otvorena je vatra i na lijevi bok vjerovatno od neprijateljske kolone koja se kretala, bez otpora, s položaja iz rejona
s. G. i D. Bara. Poslije pola časa doletjela je i avijacija. Ipak, zahvaljujući opreznom nastupanju neprijatelja, brigada je dobila u vremenu i obezbjeđujući se s lijeva i desna, srećno se prebacila preko potoka Hrčavka i uhvatila padine Debele Ravni (k 1276) i Javorka na putu ka Lučkim Kolibama. No, dijelovi diviziske bolnice nisu uspjeli na vrijeme da pređu greben Ozrena, tako da je u ruke neprijatelja palo oko 200 drugova.

Osma brigada bila je posljednja naša jedinica koja se organizovano prebacila preko potoka Hrčavka, jer je odmah po njenom prelasku neprijatelj produžio s posjedanjem položaja u trouglu s. Krekovi — s. G. i D. Bare — s. Suha, s čime je bila definitivno otsječena Treća divizija.

Treba istaći da je prelaz preko Sutjeske i put do Lučkih Koliba bio vrlo kritičan za čitavu Sedmu diviziju. Zahvaljujući samo pasivnosti neprijatelja u toku noći 9/10 juna, divizija je srećno izbjegla katastrofu. Najvjerovatnije je da njeno ljudstvo, ukoliko bi divizija bila otsječena, ne bi bilo u stanju da se nosi s daleko nadmoćnijim snagama neprijatelja i probije iz obruča. Ona je još uvijek nosila posljedice preživjele Četvrte ofanzive. Njeno ljudstvo iznureno glađu i višednevnim naporima jedva je odoljevalo i u dosadašnjim borbama i svakodnevnim marševima po oštro ispresjecanom planinskom zemljištu. Glad je postala isto toliko opasna koliko i neprijateljski meci. Ni konji nisu mogli da podnose te napore. I oni su padali pod teretom i ostajali. Kratke junske noći išle su na ruku neprijatelju i olakšavale rad njegovoj avijaciji, koja je smjenjujući se u vazduhu, neprekidno zasipala već dobro utvrđene staze, kojima su se izvlačili naši malobrojni bataljoni i brigade.

Krajem dana, 10 juna, Sedma divizija izbila je u rejon Lučke Kolibe i Zamršten, gdje je konačno stupila u vezu s dijelovima Druge proleterske divizije.

U toku 11 i 12 juna, u skladu s odlukom Vrhovnog štaba, sve su se jedinice kretale u pravcu proboja, koji je izvršila Prva proleterska divizija opštim pravcem Lučke Kolibe —
Balinovac — Radomišlje (k 1519) — s. Jeleč — s. Miljevine. Sedma divizija kretala se na začelju snaga koje su izvršile proboj.

U njenoj zaštitnici ostala je i dalje Osma brigada. U toku marša brigada je imala nekoliko sukoba s neprijateljem, koji je nekad dolazio s lijevog, a nekad s desnog boka. Do nešto jačeg sukoba došlo je 12 juna, dok se brigada kretala putem od Zavračeni Do (k 1266) ka s. Zagorice. Tom prilikom neprijatelj je otvorio vatru na začelje i lijevi bok brigade. Ranjen je komandant 1 bataljona Miloš Suzić, načelnik saniteta i nekoliko boraca. Poslije kraće borbe neprijatelj je odbačen. Radilo se o neprijateljskom prepadu, koji ovih dana nisu bili retki. Do pada mraka brigada je držala položaje u rejonu s. Trebičina, a noću 12/13 juna prebacila se za ostalim snagama divizije preko komunikacije Kalinovik — Foča. Prebacivanje je izvršeno negdje u rejonu s. Rataj — s. Miljevina. Još u toku prebacivanja, brigada je dobila zadatak, da, po prelasku komunikacije, posjedne položaje u rejonu s. D. Budanj i spriječi neprijatelju proboj pravcem Foča — Kalinovik. Određene položaje brigada je posjela još u toku noći.

Sljedećeg dana neprijatelj je izvršio prvi napad na položaje brigade oko 7 časova ujutru. Napad je bio odbijen. Po svemu sudeći ovaj napad je imao za cilj izviđanje naših položaja. Drugi napad neprijatelj je izveo negdje oko 9 časova samo sada s mnogo jačim snagama i uz podršku tenkova, snažne artiljeriske 1 minobacačke vatre i avijacije, koja je u brišućim letov ma tukla položaje brigade. Pritisnuta sa svih strana, brigada je pod vrlo teškim uslovima i uz osjetne gubitke napustila položaje i u priličnom neredu povukla se sjeverno od komunikacije. Tom prilikom je imala mrtvih i ranjenih 20 drugova.5Među poginulima
nalazila su se i 2 komandira čete. U toku povlačenja, od artiljeriske vatre poginuo je i načelnik štaba brigade Januz, a ranjen je zamjenik komandanta brigade Rade Grmuša. Osim toga među ranjenima nalazili su se zamjenik komesra 2 bataljona Peškir Mile i zamjenik komandanta 1 bataljona Nevajda Stanko.

Krajem dana brigada se prikupljala negdje u rejonu s. Mrežica, gdje je poslije 15 dana neprekidnih borbi, marševa i gladovanja prvi put dobila topli obrok hrane sa hlebom. Sljedećeg dana (14 juna) brigada je, prema naređenju Štaba divizije, nastavila marš ka Jahorini. Poslije tri dana marša ona je prešla masiv Jahorine i 17 juna u 6 časova izbila na određene položaje na sjevernim padinama Jahorine, u rejonu Oglavak (k 1123).

Prelaskom Operativne grupe preko komunikacije Foča — Kalinovik, Njemci su smatrali da je operacija »Schwarz« završena.  No, oni nisu odustali od namjere da i dalje gone snage Operativne grupe, koje su bile u pokretu ka masivu Jahorine. Znajući da su njene snage u toku operacije »Schwarz« bile u znatnoj mjeri istrošene, Njemci i dalje preduzimaju mjere za njeno opkoljavanje južno i jugozapadno od komunikacije Sarajevo — Višegrad — Goražde — Foča, sa ciljem da joj spriječe prelaz u istočnu Bosnu i dalje preko Drine u zapadnu Srbiju.

Oni nastoje svim silama da našim snagama nametnu borbu pod nepovoljnim uslovima i da ih tako troše do konačnog uništenja.Razume se da im je ova taktika ostajala jalov posao ne samo sad nego i za sve vrijeme Oslobodilačkog rata.

Prema odluci VŠ jedinice su imale da izvrše prelazak željezničke pruge Sarajevo — Višegrad noću 17/18 juna. Prelaz je trebalo izvršiti u tri kolone: desna kolona, Prva proleterska divizija prelazi željezničku prugu na otsjeku s. Renovica — s. Prača; srednja kolona, Sedma divizija, prelazi prugu u širem rejonu s. Podgrab i lijeva kolona, Druga proleterska divizija, prelazi prugu na otsjeku s. Sjetlina — s. Stambolčić. Za izvršenje ovog zadatka jedinice su se u toku dana 17 juna prikupljale na sjeveroistočnim padinama planine Jahorine. Sedma divizija se prikupila na široj prostoriji Gornje Prače (izvorni dio rijeke Prače). Njemci su, međutim, do prelaska naših snaga preko željezničke pruge Sarajevo — Višegrad uspjeli, do jutra 17 juna, da posjednu ovu komunikaciju.

BORBE ZA PRELAZ ŽELJEZNIČKE PRUGE
SARAJEVO — VIŠEGRAD

17 juna u 18 časova Osma brigada dobila je naređenje od Štaba Sedme divizije u kome su ukratko bili precizirani zadaci jedinicama divizije za prelaz željezničke pruge Sarajevo —  Višegrad 17/18 juna. Osma brigada dobila je sada ulogu prethodnice i imala je zadatak da sa padom mraka krene s prostorije Gornja Prača, ovlada masivom Rudo Br. (k 1001) i kotom 978 južno od s. Podgrab i u toku noći izbije na željezničku prugu u rejonu s. Podgrab. U slučaju da se ne može da ovlada Podgrabom, blokirati ga, držeći se čvrsto na Rudom Brdu i koti 978. Ovim dejstvom treba omogućiti glavn;ni divizije (Sedma i Šesnaesta brigada) da se, u rejonu zapadnije od s. Podgraba, prebaci preko željezničke pruge. Pošto glavnina divizije ovlada rej onom Kik (k 975) — s. Grabovica, sjeverno od željezničke pruge, ona će prihvatiti Osmu brigadu, koja bi tek tada napustila polpžaje na Rudom Brdu i otpočela s prebacivanjem. Podaci o neprijatelju, koje je brigada dobila od Štaba divizije bili su veoma oskudni. Rečeno je, da Podgrab drže neke domobranske jedinice, da u njemu ima neprovjeren broj ustaša i žandarma, navodno i nekih dijelova komore jedne njemačke jedinice, ali koje, to se nije znalo. Bilo je očigledno da štab divizije nije raspolagao iscrpnim podacima o neprijatelju, njegovom rasporedu i jačini, na pravcu prelaska divizije preko željezničke pruge.

Kako je ustvari situacija izgledala? U toku dana 17 juna na pravcu kojim je trebalo da se probije Sedma divizija, neprijatelj se jače prikupio i zauzeo ovakav raspored: 3 bataljon 369 puka — Graovište •(k 958); 2 bataljon istog puka — Krvavica (k 1043); 369 izviđački bataljon — Rudo Br. (k 1001); 1 bataljon 369 puka — Kik (k 1112). Sve ove jedinice bile su pod komandom 369 puka (grupa »Fišer«), Sa ovih položaja neprijatelj je isturio prednje dijelove do linije Saračevo polje — G. Prača (s. Gaj) — Crni Vrh (tt 1408), 4 km južno od s. Prače. Sa ovakvim rasporedom snaga, u širem rejonu s. Podgrab, na raskrsnici dvije željezničke pruge i na sredokraći vjerovatnog prelaza naših snaga za istočnu Bosnu, neprijatelj je bio u mogućnosti da lako manevruje svojim snagama istočno i zapadno od s. Podgraba ako to situacija bude nalagala.

Na osnovu ovih podataka vidi se, da je Sedma divizija imala pred sobom znatno nadmoćnije snage 369 njemačke divizije. Može se pretpostaviti da bi divizija donijela drugojačiju odluku da je raspolagala ovim podacima. Međutim, razvoj događaja u toku noći i sljedećeg dana, pokazaće da je ipak bilo najbolje aktivnim dejstvom vezivati najjače snage neprijatelja u rejonu s. Podgrab. Za izvršenje zadatka Sedme divizije, odnosno Osme brigade, skoro da se ne bi moglo naći bolje rješenje od ovoga, mada je ono samo zahvaljujući slučajnosti ispalo vrlo smiono i drsko. Naime, Osma brigada izvršavajući postavljeni zadatak, ustvari je vršila infiltraciju svojih snaga u dublju pozadinu neprijatelja i napala njegovu najjaču grupaciju vezujući je cijelu ovu noć i sljedećeg dana do 14 časova. Ovakvim dejstvom Osme brigade znatno se olakšao rad desnoj i lijevoj koloni Operativne grupe.

Brigada je dobila zapovijest u 18 časova i imala je na raspolaganju još 2 časa do pada mraka. Za ovo vrijeme ona je vršila pripreme sa starješinskim sastavom za izvršenje postavljenog zadatka. Pola časa pred polazak na izvršenje zadatka brigada je bila postrojena na ivici šume, čekajući na zalazak sunca i nastupanje prvog sumraka. U to doba dana još su se lijepo mogla osmatrati pitoma polja i bujna vegetacija podnožja Jahorine.
Bila je to već druga polovina mjeseca juna. Prije nekoliko dana gazili smo goli kamen Durmitora, Vučeva i Maglića, mjestimično pokrivenog snijegom, gdje su prvi vjesnici
proljeća tek bili na pomolu. Prosto je bilo teško vjerovati da se poslije toliko teških stradanja ipak nalazimo na bujnim livadama i bogatim voćnjacima. Bila je to promjena koja nas je osvježavala.

Uprkos sv h dotadanjih patnji i stradanja, borbeni moral brigade bio je na zavidnoj visini. Prekaljeni kroz najkrvavije okršaje Četvrte i Pete neprijateljske ofanzive, preplanuli od junskog sunca, borci brigade, !ako sada u smanjenom broju, bili su vrlo raspoloženi i spremni za borbu. Među njima vodio se razgovor najviše o Baniji, čiji je narod otišao sa vojskom.

Znali su oni da je taj narod, povlačeći se kroz snažne planine srednje, zapadne Bosne i Like mnogo nastradao. Mnoge je pokosila glad i bolest, a mnogi su pali od neprijateljske puške i noža. Mnogi su pohvatani i odvedeni u logore. Ko je sve preživjeo, ko se od njih vratio na Baniju, to niko nije mogao da kaže. Svaki je očekivao odgovor, da li su se njegovi roditelji, žena, djeca, braća i sestre živi vratili. Već od januara mjeseca oni ništa ne znaju o njihovoj sudbini.

U 20 časova naređen je pokret. Treći bataljon bio je određen u prethodnicu. Odmah pozad njega kretao se Štab brigade. Tek što je kolona krenula, neprijatelj je izbacio nekoliko raketa, koje su pale u blizini čela kolone. Rakete su izbačene negdje s položaja u rejonu s. Lučevica, s. Nehorići, na koji je neprijatelj izbio u toku dana. Ovo nas je prilično iznenadilo. Štab brigade naredio je da kolona stane i o tome je izvjestio Štab divizije. Odgovor smo dobili: »Produžiti s ‘zvršenjem zadatka«. Bez oklevanja pošli smo dalje. Znal; smo da je zadatak važan i da ga treba izvršiti. Noć je bila prilično tamna, nebo oblačno i mogla se očekivati kiša.

Vodič, koji je dobro poznavao put, vod o je kolonu neopaženo punih 6 km kroz neprijateljske položaje. Kolona se kretala tiho i bez šuma desnom obalom rijeke Prače. Komoru brigade, ranjene drugove i sve što nije bilo sposobno za borbu ostavili smo da se kreće s pozadinskim dijelovima divizije. Zbog toga nije bilo teško održavati marševsku disciplinu za vrijeme pokreta. Poslije tri sata marša brigada je podilaz:la koti 978 i Rudom Brdu (k 1001). Južne padine ovog masiva bile su pošumljene.

Na greben je izvodila jedna uska staza, kojom se brigada penjala, u koloni po jedan, sada već nešto opreznije. Idući tako izb li smo na 100—150 metara ispod same kote 978. Odjednom nas je ošinula jaka mitraljeska i puščana vatra. Iznenađeno čelo kolone okrenulo je nazad. Međutim, na komandu štaba brigade borci su se sručili u prve rovove i njihove ručne bombe poletjele jedna za drugom. Za oko 15 minuta greben je bio očišćen i neprijatelju naneseni teški gub ci. Zaplijenjena su tri »šarca«, veći broj pušaka i nešto municije. Goneći neprijatelja brigada je izbila do samog uporišta Podgrab, ispred kojeg je zadržana jakom vatrom neprijateljsk h tenkova. U tom naletu imali smo 8 ranjenih. Teže je ranjen Macakanja Adam, komandant 3 bataljona. Povukavši se od Podgraba brigada se
rasporedila na samom grebenu Rudo Brdo (k 1001) — k. 978 s namjerom da zadrži ove položaje do dolaska ostalih snaga Sedme divizije.

Štab brigade uputio je zamjenika komandira jedne čete s dva kurira u Štab Sedme d vizije s izvještajem o ovom događaju. On se, poslije jednog sata, vratio i izvjestio da se kolona neprijateljskih tenkova kreće u pravcu s. Vrhprače, i to s pravca odakle je trebalo da stigne Sedma divizija. Da bi se ipak uhvatila veza s divizijom upućen je zamjenik komandanta 3-ćeg bataljona, ali se on više nije vratio. Kasnije smo doznali da Štab divizije nije primio naš izveštaj.

Kada se iz patrole koja je bila upućena da uhvati vezu s Prvom proleterskom divizijom, od četvorice vratio samo jedan kurir (ostala trojica su poginula) Štabu brigade je bilo jasno da je brigada otsječena od ostalih naših jedinica. No, još nismo gubili nadu da će divizija stići. Stoga smo riješili da po svaku cijenu održimo položaje.

Ujutro, negdje oko 4.30 časova, kada se razdanilo, isturili smo izviđače u sve pravce. Izviđači s pravca prema Podgrabu izvjest li su, u 6 časova, da se neprijatelj u streljačkim strojevima kreće ka položaju brigade. Predviđajući tako nešto dočekali smo ga bliskom vatrom i odbacili uz veće gubitke. Mi smo imali 7 ranjenih, i to najviše od artiljeriske i minobacačke vatre. Poslije odbijanja ovog protivnapada pokušali smo da uspostavimo vezu s nekom od naših jedinica. Ali, sa svih strana se nalazio neprijatelj kojg je neprekidno zasipao naše položaje artiljeriskom i minobacačkom vatrom. Broj ranjenih se neprestano povećavao. Municije smo imali sasvim malo, svega 10—15 metaka na borca. No, mi smo bili riješili da zadatak do kraja izvršimo. Vodič nam je pobjegao kad su nas zasula prva neprijateljska zrna. Ostali smo okruženi na položajima i čekali dalji razvoj događaja.

Oko 10 časova otpočinje jaka koncentrična artiljeriska vatra po našim položajima. Očekujući novi protivnapad, Štab brigade je izdao naređenje da se neprijatelj, kao i ranije pusti na otstojanje 10—15 koraka i tek onda otvori jaka vatra. Kada su pod zaštitom vatre, Njemci podišli našim rovovima, dočekani su plotunima. Desetak neprijateljskih vojnika ostalo je ležeći, a ostale smo natjerali u panićni bijeg. Sada smo i mi imali već do 30 ranjenih. Uputili smo ih na Rudo Br. (oko 1 km pozadi naših položaja) s dve čete kao osiguranjem, računajući da će na taj način bar donekle biti zaštićeni. Položaj brigade je sve kritičniji. Hrane nijesmo imali ni za ranjene borce, a od municije nam je ostalo jedva oko 5—10 metaka na pušku. Najednom je iza naših leđa otpočela paklena mitraljeska vatra. Odmah smo shvatili da su čete upućene za osiguranje ranjenika napadnute. Dve malobrojne čete hrabro su se borile za ranjene drugove. Jedan dubok jarak dijelio je naš položaj od mjesta gdje su bili ranjenici. Napadnute sa svih strana od nadmoćnijeg neprijatelja čete su razbijene i njihovi borci su po grupicama izbijali na naše položaje, s manjim brojem lakših ranjenika. Tom prilikom poginuo je komandant 3 bataljona
Macakanja Adam. Brzina kojom se sve ovo od gralo onemogućila nam je da na vrijeme pružimo pomoć ranjenim drugovima.

Odluka o proboju iz ovog okruženja donesena je u pravi čas (u 11 časova), jer su u 11,30 časova Njemci podilazili ka položajima brgade sa fronta, iz pozadine i s bokova. Prema odluci Štaba brigade, proboj je trebalo da se izvrši pravcem Rudo Brdo — južna ivica s. Prače, s pretpostavkom da će se u tom pravcu doći u dodir s dijelovima Prve proleterske diviz;je.

Ukoliko se to ne bi postiglo, brigada je imala sopstvenim snagama da se probije negdje u rejonu južno od s. Prače i pređe preko željezničke pruge na sjever. Međut m, baš kada se brigada svrstala u kolonu za pokret, primijetili smo s jednog proplanka
na Rudom Br. kako se tr; neprijateljske kolone približavaju s pravca Ljubin Grob (k 962) — Kik (k 1112) u lepezastom poretku, vjerovatno s namjerom da obuhvate položaje brigade
s juga. Po svoj pril;ci su to bile snage 1-og bataljona 369 puka koje su krajem prethodnog dana bile raspoređene na položajima oko Ljubina Groba i Kika. Oni dijelovi neprijatelja koji su podilazili položajima brigade iz rejona Podgrab, već su otvorili vatru. U tom momentu čelo brigade nalazilo se na raskrsnici šumskih puteva Sr. Rat (1 km sjeverno od Kika, k 1112), na rastojanju oko nekih 400 m od desne neprijateljske kolone koja se kretala s Kika ka s. Šiljci. Bili smo rješili da sačekamo i razbijemo ovu kolonu, a zatim da se preko s. Čelopek i kose Popovik (k 1065) probijemo ka komunikaciji. Međutim, jedna slučajnost nam je išla na ruku. Otpočela je jaka kiša s gustom maglom koju smo iskoristili da bez borbe izbijemo na kosu Popovik, na nekih 200 m ispred neprijatelja. Zaštita brigade (10—12 ljudi) bila je otsječena i razbijena. Tako je neprijatelj udario u prazno.

Oko 16 časova brigada je izbila u rejon južno od s. Prače i tu došla u dodir sa zaštitničkim dijelovima Prve proleterske divizije koji su pod pritiskom neprijatelja, koji je nastojao da zatvori otvorenu brešu, napuštali položaje osiguranja i pod sopstvenom zaštitom se prebacivali preko željezničke pruge. Koristeći se ovom okolnošću uspjeli smo da se zajedno sa ovim dijelovima, prebacimo preko pruge i produžimo marš na sjever za s. Buđ, gdje smo izbili u toku noći. Za vrijeme prelaska željezničke pruge brigada je imala svega dva ranjena.

U ovim borbama brigada je izgubila više od 40 ljudi ili 20% od njenog i onako malobrojnog sastava. Pored svih ostalih napora borci nisu 24 časa ništa okusili od hrane. Posljednja 24 časa su prevazilazila sve što smo doživjeli za 18 dana, otkako smo prešli kanjon Tare. No, u ovim dramatičnim događajima, mora se priznati da je brigada imala dosta ratne sreće. Ona je srećno prošla prethodnog dana dok se kretala dolinom r. Prače na zadatak. Vodeći uspješno borbe u okruženju punih 12 časova i vezujući za sebe glavne snage 369 njemačke divizije ona je u potpunosti izvršila svoj zadatak i učinila veliku usluga čitavoj Operativnoj grupi. Smjelim prodorom Osma brigada je najvjerovatnije dovela nepr jatelja do zaključka da se radi o proboju jače naše grupacije na pravcu s. Podgrab, uslijed čega je i angažovao jače snage u ovom rejonu. Pored toga, srećnom izlasku brigade iz okruženja doprinijeli su i blagovremena odluka za izvlačenje, pravilan izbor pravca proboja, zat;m pomenuta magla i kiša, koje su došle takoreći u otsudnom času, a naročito pravovremeno hvatanje veze s dijelovima Prve proleterske divizije, u času kada su oni napuštali položaje os guranja i prebacivali se preko željezničke pruge na sjever.

Kolona Sedme divizije, čim je krenula iz rej ona Gornja Prača, dob la je jaku vatru sa čela zbog čega je bila prisiljena da stane. Tom prilikom su od minobacačke granate ranjeni komandant divizije Pavle Jakšić i komesar divizije Duro Kladarin.

Poslije toga Stab đ’vizije je promijenio odluku i uputio glavninu na pravac proboja Druge proleterske divizije, gdje se, negdje u rejonu s. Sjetlina, bez borbe prebacila preko željezničke pruge, i produžila na sjever ka Romaniii. U Štabu divizije u toku toga i sljedećih dva dana nije se ništa znalo o sudbini Osme brigade.

Poslije prelaska željezničke komunikacije Sarajevo — Višegrad Osma brigada je 22 juna uhvatila vezu s divizijom negdje u rejonu s. Knežine (10 km sjeverno od Sokolca).

Prema izvještaju Štaba diviz;je od 23 juna brigada je po spisku imala 420, a na licu svega 211 boraca.Ako ovo uporedimo sa stanjem brigade početkom Četvrte ofanzive kada je imala 1350 boraca (brojno stanje četa prelazilo je 100 ljudi), onda najbolje možemo ocijeniti kroz kakva je sve iskušenja prolazila u posljednjih 5 mjeseci i koliki su bili njeni napori i stradanja u toku Četvrte i Pete neprijateljske ofanzive.

Stanko BJELAJAC