Ozrenska operacija
3. – 11. decembar 1941. godine
Za ovu je operaciju zapovjednik II. domobranskog zbora, general Đuro Iser od Glavnog
komande u Zagrebu zatražio i dobio znatna pojačanja. Osnovni je plan bio s prikupljenim snagama u dolini rijeke Spreče, od željezničke postaje Dobošnica do Doboja, i u dolini rijeke Bosne, od Doboja do Maglaja, izvršiti koncentrični napad i uništiti neprijateljske snage u
trokutu između navedenih rijeka i pravca željeznička postaja Dobošnica – Maglaj.99
Operacijom je zapovijedao pukovnik Artur Gustović, zapovjednik 4. pješačke divizije čiji se
stožer nalazio u Doboju, a snage kojima je raspolagao podijeljene su u tri borbene grupe:
I. grupa, zaposjela je odsjek Maglaj – željeznička postaja Trbuk. Grupom je zapovijedao
pukovnik Đuro Mravinac, zapovjednik 1. pješačke pukovnije, a sastojala se od:
‐ Stožera 1. pješačke pukovnije
‐ I. bojne 1. pješačke pukovnije
‐ IV. bojne 1. pješačke pukovnije
‐ V. bojne 1. pješačke pukovnije
‐ 13. satnije 1. pješačke pukovnije
‐ 14. satnije 1. pješačke pukovnije
‐ 15. satnije 1. pješačke pukovnije
‐ 17. satnije 5. pješačke pukovnije
‐ III. topničkog odjela (bez 3. bitnice)
‐ Brdski vod II. bojne Vojne krajine (bez 1. odjeljenja)
II. grupa zaposjela je odsjek željeznička postaja Boljanić (isključeno) – Doboj –
željeznička postaja Trbuk (isključeno). Grupom je zapovijedao pukovnik Mateša, zapovjednik
5. pješačke pukovnije, a sastojala se od:
‐ Stožera 5. pješačke pukovnije
‐ I. bojne 5. pješačke pukovnije
‐ 13. satnije 5. pješačke pukovnije
‐ 14. satnije 5. pješačke pukovnije
‐ 15. satnije 5. pješačke pukovnije
‐ III. pohodne bojne Hrvatske legije (iz 1. pješačke pukovnije)
‐ III. bojne 2. pješačke pukovnije
‐ III. bojne 4. pješačke pukovnije (od 4. prosinca)
‐ Ustaške bojne Francetić (od 9. prosinca)100
‐ X. topničkog odjela (bez 2. bitnice i 1. voda 1 . bitnice)
100 Ustroj Ustaške vojnice nije se razvijao pravocrtno, što se između ostalog ogledavalo i u nazivlju njezinih postrojbi. Nazivi pojedinih postrojbi javljaju se u različitim oblicima, stoga ćemo ih u ovom radu nazivati onako kako se spominju u izvornim dokumentima. U ovom razdoblju to je bilo najčešće prema imenu zapovjednika postrojbe.
‐ Brdskog voda V. bojne Vojne krajine (bez 1. odjeljenja)
‐ Oklopnog voda (tri laka tenka)101
‐ Oklopnog vlaka br. 1.
‐ Oklopnog vlaka br. 2.
III. grupa zaposjela je odsjek željeznička postaja Dobašnica – željeznička postaja Boljanić.
Grupom je zapovijedao ustaški pukovnik Juco Rukavina, a sastojala se od:
‐ Ustaške bojne Majer
‐ Ustaške bojne Febauer
‐ Ustaške bojne Stier
‐ Ustaške bojne Šulentić
‐ Ustaškog topništva (dvije haubice)
‐ 3. bitnice IV. topničkog odjela
Osim ovih snaga pukovnik Gustović raspolagao je i sa snagama za potporu koje su se
sastojale od:
Glavnine topništva (zapovjednik topništva 4. pješačke divizije)
– 3. bitnica III. topničkog odjela
– 1. bitnica IV. topničkog odjela
– 2. bitnica X. topničkog odjela
Osiguranja pozadine (zapovjednik satnik Cviljušac)
– III. bojna 5. pješačke pukovnije
– 24. satnija 3 pješačke pukovnije
– 1. satnija 8. pješačke pukovnije
– 14. satnija 2. pješačke pukovnije
– Štrajfunski vod 4. pješačke pukovnije
– Štrajfunski vod 5. pješačke pukovnije
– Štrajfunski vod 6. pješačke pukovnije
– Štrajfunski vod 8. pješačke pukovnije102
Prvobitno je bilo predviđeno da u operaciji sudjeluju i dijelovi njemačke 718. pješačke
divizije, ali je njihovo sudjelovanje otkazano 16. novembra jer su prema obavijesti
zapovjednika divizije, generala Johana Fortnera sve njegove snage bile vezane na području
Kozare, Zvornika i Sarajeva.103 Ozrenska operacija bila je tako najveća operacija koju su do
tada samostalno izvele oružane snage NDH.
Ovo su područje branile snage partizanskog Ozrenskoga odreda, koji je u svom sastavu
imao četiri bataljona s nešto više od 1.000 boraca naoružanih s približno 1.000 pušaka, 30
lakih strojnica, osam teških strojnica i tri-četiri minobacača. Osim toga odred je raspolagao i
stanovitim brojem “bespuškara”, boraca naoružanih samo hladnim oružjem i koji su tijekom
borbe služili kao popuna. Stožer odreda nalazio se u selu Brezica, dok su bojne zauzimale
sljedeći raspored:
– 3. bataljon držala je odsjek od sela Poriječina do sela Tekućica (isključeno) na
padinama brežuljaka koji se spuštaju u dolinu rijeke Spreče;
– 2. bataljon držala je odsjek od sela Tekućica, preko Glavice (kota 283), Šibovi (kota
330) do Trbuka (kote 356 i 400);
– 1. bataljon držala je odsjek od sela Osojnica, preko sela Paklenica, Brusnica, istočno od
Maglaja, preko sela Bakotić i Bočinja do sela Karačić i
– Udarni bataljon (Udarna bojna) nalazio se u pričuvi odreda na području sela Podciljevo
i Sižje.
U sastavu odreda kasnije se nalazilo i 4. bataljon koja je ustrojen 4. decembra 1941. godine.
Položaji su bili utvrđeni rovovima i zemunicama, a svi su bataljoni imali telefonsku vezu sa
stožerom odreda. Bataljoni su u svom sastavu imali po tri čete, osim Udarnog bataljona koja
se sastojao od četiri čete. Zapovjedništvo odreda bilo je obaviješteno o predstojećem napadu i
neposredno prije početka napada dodatno je ojačao vjerojatne pravca napada.1
Početak operacije, 3. – 5. decembra
Početak Ozrenske operacije predviđen je za 3. decembra 1941., a prikupljanje borbenih
grupa na dodijeljenim odsjecima trebalo je biti dovršeno do 2. decembra. Postrojbe 1. pješačke
pukovnije prebačene su željeznicom od Hrvatske Dubice, preko Slavonskog Broda do Tešnja
jer su od 24. do 28. novembara sudjelovale u borbama na planini Kozari. Njezino prikupljanje
u Tešnju dovršeno je do 17 sati 1. prosinca, a pokret prema Maglaju izvršen je u jutarnjim
satima 2. prosinca putem Tešanj – Lug – Maglaj. Kretanje pješačkih dijelova odvijalo se bez
većih problema, iako je cesta bila u lošem stanju, dok je za III. topnički odjel put bio izuzetno
iscrpljujući, jer su svi mostovi bili porušeni, a mjestimice je put bio toliko uzak da se jedva
prolazilo. Ipak do večernjih sati 2. decembra sve su postrojbe iz sastava I. grupe zauzele svoje
borbene postave.
Za ustaške bojne nemam preciznih podatka o njihovu prijašnjem rasporedu, ali prema
zapisima iz dnevnika generala Isera tri su ustaške bojne pod zapovjedništvom ustaškog
pukovnika Juce Rukavine upućene iz drugih područja, dok se jedna (bojna Stier) već otprije
nalazila na širem području Gračanice.106 Ustaški pukovnik Rukavina javio se u stožer 4.
pješačke divizije uvečer 2. decembra, gdje je upoznat s osnovnim rasporedom i planom napada.
Rukavina je tom prigodom izjavio da napadni odsjek dodijeljen njegovoj grupi nije u skladu
sa snagom i opremom njegovih bojni, jer brojno stanje u njegovim satnijama iznosi samo 70
ljudi. Radi toga je napadni odsjek III. grupe skraćen do Bosanskoga Petrovog Sela. Postrojbe
II. grupe već su se nalazile na određenom odsjeku i u ovoj grupi bilo je potrebno izvršiti samo
određena pregrupiranja radi pojačavanja napadnih pravaca.
Snage II. i III. grupe od samog su početka napada naišle na jak otpor, dok je na pravcu I.
grupe otpor bio slabiji i ova je grupa prvoga dana operacije napredovala bez većih
poteškoća.108 Na lijevom krilu III. grupe dvije ustaške bojne (bojne Majer i Febauer)
zaustavljene su već na samom početku napredovanja jakom strojničkom vatrom s Velikog
Brijega (kota 214) i Stražica (kota 379), koje su držali dijelovi 3. bojne Ozrenskog odreda.
Oko 13,30 sati ove su dvije bojne uspjele zauzeti Veliki Brijeg i dio Bosanskoga Petrovog
Sela, s time da se desno krilo bojne Febauer još uvijek nije uspjelo prebaciti preko pruge kod
Rakić Šume, jer su se našli pod jakom strojničkom vatrom iz sela Lipovac. Bojna Febauer u
ovim je borbama imala jednoga poginulog i 15 ranjenih.
Bojna Stier zauzela je kotu 217 kod
sela Potoci, dok za bojnu Šulentić nedostaju podaci o njezinu borbenom djelovanju. U
poslijepodnevnim je satima 3. bataljon Ozrenskog odreda krenuo u protunapad u kojem je
povratio sve izgubljene položaje i odbacio III. grupu na željezničku prugu Bosansko Petrovo
Selo – željeznička postaja Boljanić. Radi toga je zapovjedništvo 4. pješačke divizije donijelo
Izvješće zapovjedniku II. domobranskog zbora od 22. XII. 1941.odluku da se odsjek III. grupe skrati za pola i da se četiri ustaške bojne tijekom noći pregrupiraju i zauzmu postav između Krušik Potoka i potoka M. Prenja.
Druga grupa napad je otpočela u 8 sati i na njezinu je desnom krilu III. pohodna bojna
Hrvatske legije iz sastava 1. pješačke pukovnije pojačana s vodom lakih tenkova oko 10 sati
zauzela Garića Kosu (kota 356), nakon čega je nastavila napredovanje prema Bajića Brdu
(kota 400). Za ovu uzvisinu, koju su branili dijelovi partizanskog 2. bataljona, razvile su se
jake borbe, ali su svi napadi III. pohodne bojne Hrvatske legije odbijeni i bojna je zanoćila na
Garića Kosi. Na središnjem odsjeku II. grupe I. bojna 5. pješačke pukovnije zauzela je Šibove
(kota 330) i nastavila napredovanje prema koti 266, ali je Pridjelska četa (iz sastava
partizanskog 2. bataljona) zaustavila ovaj napad i odbacila ju natrag na Šibove.
Domobranska I. bojna 5. pješačke pukovnije imala je za cilj zauzeti i Glavicu (kota 283), dobro utvrđeno uporište koje je branila partizanska Lipačka četa, ali joj to nije uspjelo usprkos snažnoj
topničkoj potpori. Da bi se slomio partizanski otpor na Glavici, u stožeru 4. pješačke divizije
odlučili su ovaj pravac pojačati III. bojnom 4. pješačke pukovnije iz Teslića, koja je u noći s
3. na 4. prosinca raspoređena na prostoru Jovak – Suho Polje. Na lijevom krilu II. grupe III.
bojna 2. pješačke pukovnije zauzela je oko 10 sati selo Maljani, ali je njezina 11. satnija
tijekom napredovanja prema utvrđenom položaju na koti 288 naišla na jak otpor, te je
istodobno zadobila jaku vatru po svome lijevom krilu, uslijed čega se počela povlačiti. Selo
Maljani je napušteno, ali je intervencijom bojnika Jove Marića, zapovjednika III. bojne 2.
pješačke pukovnije, 11. satnija prikupljena na željezničkoj postaji Boljanić, te je vraćena u
selo u kome se utvrdila.
Desno krilo bojne zaustavljeno je u samom početku napada jakom
neprijateljskom vatrom sa Sjeline (kota 267). Suradnja sa susjednom III. grupom ocijenjena je
od zapovjednika II. grupe kao vrlo slaba ili nikakva, a bojnik Marić požalio se stožeru 4.
pješačke divizije da su mu ustaše oduzele jedan minobacač.
Od svih borbenih grupa, prvoga dana operacije najviše je uspjeha imala I. grupa, koja je
zauzela sela Tadić i Miličić, te uzvisine Čerkez (kota 551), kotu 405 i Šib (kota 369). Otpor
na ovom odsjeku bio je znatno slabiji, jer se glavnina partizanskog 2. bataljona nalazila na
bojišnici nasuprot domobranskoj II. grupi.
Sljedećeg dana, 4. decembra, III. pohodna bojna Hrvatske legije uspjela je u 10 sati nakon
teške borbe potisnuti partizansku 1. četu 2. bataljona i zauzeti Bajića Brdo, međutim njezino
napredovanje nije pratila I. grupa koja je s napadnim djelovanjima otpočela u 13 sati. Njezine
I. i V. bojna 1. pješačke pukovnije u početku su dobro napredovale, ali su zaustavljene na
zapadnoj padini kote 558 i rubnim dijelovima sela Donja Paklenica.
Kako je napredovanje III. pohodne bojne Hrvatske legeije zaprijetilo odsijecanjem partizanskih snaga pred samim Dobojem, iz pričuve Ozrenskog odreda na ovaj su pravac upućene dvije čete Udarnog bataljona, koje su u zajednici s dijelovima 2. bataljona krenule u protunapad na Bajića
Brdo.112 Domobranska I. i V. bojna 1. pješačke pukovnije, koje su zaustavljene pred kotom
558, nisu bile u stanju potpomagati obranu III. pohodne bojne Hrvatske legije i u ovom su
protunapadu partizanske snage ponovno zauzele Garića Kosu i Bajića Brdo. Pri tome su
uspjele zaplijeniti jedan brdski top i jedan laki tenk koji su naknadno uništile. Gubici III.
pohodne bojne Hrvatske legije u ovoj su borbi bili znatni: pet dočasnika i dva domobrana
smrtno su stradala, a dva časnika i 35 domobrana je ranjeno. Bojna se jednim dijelom uspjela
zadržati na zapadnim obroncima kote 356, a dijelom se povukla u selo Trbuk.
Sredina i lijevo krilo II. grupe ni toga dana nisu uspjeli napredovati, iako je ovaj dio
bojišnice tijekom noći pojačan s III. bojnom 4. pješačke pukovnije. Zapovjednik ove bojne
pričuvni satnik Kiraly, izvijestio je zapovjednika II. grupe da se u sastavu bojne nalaze dvije
streljačke i jedna strojnička satnija i da je ljudstvo premoreno. Odgovoreno mu je da opće
stanje zahtijeva da bojna mora izvršiti napad preko sela Jovaka na Glavicu, a da će njegov
napad podržati I. bojna 5. pješačke pukovnije i topništvo. Bojna je postupila prema
zapovijedi, ali je kod sela Jovak naišla na ogorčen otpor i već je u početku napada ranjen
satnik Kiraly.
Osim toga oklopni vlak br. 1. je u 7,30 sati, na četvrtom kilometru pruge od Doboja, naišao na postavljenu minu koja je uništila jedna oklopna kola, ubila trojicu i ranila četvoricu domobrana, te oštetila prugu u dužini od šest do sedam metara.
Ovom diverzijom prekinute su i telefonske veze Doboj – Karanovac, a pruga je bila
prekinuta još i na mjestu između željezničke postaje Boljanić i sela Karanovac, uslijed čega su
prekinute veze zapovjedništva s III. grupom. Izgleda da se ustaške bojne nisu u potpunosti
uspjele pregrupirati u noći s 3. na 4. prosinca, ali su unatoč tome izvele napad na selo
Boljanić, kako bi se izravnale s III. bojnom 2. pješačke pukovnije koja je držala crtu selo
Maljani – sjeverne padine kote 288 – Sjeline (kota 267). Nemam podataka kako se razvijao
ovaj napad, no sudeći prema gubicima koje je za taj dan prijavila III. grupa, borbe su bile
izuzetno teške; poginulo je 20 ustaških vojničara, dok ih je 40 ranjeno.115
Nakon ovih borbi III. grupa povukla se prema Karanovcu, a prema zapovijedi iz stožera 4.
pješačke divizije iz III. bojne 2. pješačke pukovnije upućen je oklopnim vlakom prema
Karanovcu jedan časnik da izvijesti o stanju kod ustaških bojni. Pismeno izvješće ustaškog
pukovnika Rukavine zaprimljeno je 5. decembrau 6,45 sati i glasilo je:
Bojniku gosp. Jovi Mariću. Boljanići.
Prema zapovijedi divizije nije mi moguće postupati, pošto mi momčad nije sposobna za
napad. – Nastupio je momenat potpune apatije, uslijed velike iznurenosti i prehlade. –
Ostavio sam osiguranje, a ostale bojne povukao na odmor. – Tražiti ću smjenu, da ne bi došlo
do potpunog rasula i pobune, pošto momčad već 6 mjeseci neprekidno boravi na terenu,
lišena svega što je najpotrebnije za čovjeka.
U 4 h u jutro116
Prema podacima posadne ambulante u Doboju gubici kod ostalih postrojbi bili su sljedeći:
I. bojna 5. pješačke pukovnije: tri časnika i šest domobrana ranjeno
III. bojna 2. pješačke pukovnije: jedan domobran poginuo, šest domobrana ranjeno
III. bojna 4. pješačke pukovnije: dva domobrana poginula, jedan časnik i 19 domobrana
ranjeni.
Ukupni gubici kod svih triju grupa u borbama od 3. i 4. decembra iznosili su 33 poginulih i
126 ranjenih.117
Zapovjednik 4. pješačke divizije, pukovnik Gustović odlučio je da sljedećeg dana, 5.
decembra ojača napad desnog krila II. grupe i I. grupe na području Trbuk – Paklenica koje su
trebale napredovati do sela Ivanovići, dok bi na ostalim dijelovima bojišnice prešao u
obranu. U tu je svrhu iz Maglaja prebačena na položaje kod sela Trbuk IV. bojna 1.
pješačke pukovnije (bez jedne satnije), kamo je pristigla u 9 sati. Zadatak ove bojne bio je da
u zajednici s I. i V. bojnom 1. pješačke pukovnije osvoji kotu 558. Pravac napada I. bojne 1.
pješačke pukovnije bio je Vajići – Vukulje – Krivačica; IV. bojna 1. pješačke pukovnije
napadala je pravcem željeznička pruga – kota 558 – Đurkin Krst, a V. bojna 1. pješačke
pukovnije pravcem Donja Paklenica – kota 558 – Brđani.119 Istodobno s ovim napadom na
desnom krilu II. grupe III. pohodna bojna Hrvatske legije trebala je napasti pravcem Garića
Kosa (kota 358) – Bajića Brdo (kota 400).
Napad III. pohodne bojne Hrvatske legijedobro je napredovao i u 12,20 sati njezin je
zapovjednik izvijestio je da je zauzeo Garića Kosu i da napreduje prema Bajića Brdu.
Međutim, napad na Bajića Brdo nije uspio i III. pohodna bojna Hrvatske legije odbačena je
natrag na Garića Kosu gdje se utvrdila.121 Do pada mraka bojna je na ovom postavu odbila tri
partizanska protunapada. U protunapadu su sudjelovale i snage novoustrojenog partizanskog
4. bataljona i tom je prilikom poginuo zapovjednik njezine 1. čete Dušan Stanišić.
Napad I. grupe otpočeo je u 10 sati 5.decembra potpomognut snažnom topničkom vatrom
dviju bitnica III. topničkog odjela, tijekom koje je ispaljeno više od 2.000 granata. Grupa je
napredovala sporo, ali sigurno sve dok u 18 sati nije jedna topnička granata pala među
domobrane IV. bojne 1. pješačke pukovnije, što je imalo poguban učinak na njihov moral te
su pojedini rojevi počeli uzmicati. Ovaj događaj promatrali su s Garića Kose domobrani III.
pohodne satnije Hrvatske legije i njihov zapovjednik podpukovnik Krumenacker zapovjedio
je otvaranje vatre po pripadnicima IV. bojne, o čemu je izvijestio i zapovjedništvo 4. pješačke
divizije. Prema njegovu izvješću bijegom IV. bojne ogoljen je desni bok njegove postrojbe i
ovu je zapovijed izdao kako bi IV. bojnu ponovno pokrenuo u napad na kotu 558.123
Krumenacker je izvijestio da je uslijed ove vatre smrtno stradalo 15 domobrana iz IV. bojne,
međutim, zapovjednik I. grupe pukovnik Mravinac utvrdio je da su gubici bili znatno manji;
poginuo je jedan dočasnik, a ranjeno je pet domobrana. Osim toga, prema izvješću pukovnika
Mravinca nije bilo značajnijeg napuštanja položaja i povuklo se samo nekoliko rojeva, ali je
otvaranje vatre od strane III. pohodne bojne Hrvatske legije izazvalo revolt među
domobranima IV. bojne i zapovjednici satnija jedva su ih uspjeli primiriti. Prisebnim
djelovanjem zapovjednika bojne, bojnika Franje Biočića ponovno je uspostavljen red i bojna
je nastavila s napadom. Kako se ovo posljednje izvješće pokazalo točnim, naknadno je u
bojnu relaciju uvršteno objašnjenje ovog događaja kojim je poništeno Krumenackerovo
izvješće.Toga je dana I. grupa dosegla crtu selo Tadići – selo Miličići – šuma sjeverno od
sela Donja Paklenica i na ovim je položajima i zanoćila.
Na desnom krilu II. grupe napadna djelovanja izvodila je još samo 2. satnija iz sastava 5.
pješačke pukovnije, koja je pokušala zauzeti kotu 266. Ovaj napad ne samo da nije bio
uspješan, već je u protunapadu Pridjelske čete iz sastava partizanske 2. bataljona pojačane s
dijelovima Udarnog bataljona izgubila i postav na Šibovima (kota 330) pa je prisiljena na
povlačenje prema željezničkoj postaji Ševarlije. U ovoj borbi 2. satnija 5. pješačke pukovnije
izgubila je jedan minobacač.
Na ostalim dijelovima bojišnice bilo je relativno mirno. Ustaške bojne iz sastava III. grupe
nalazile su se na odmoru oko Gračanice, a III. bojna 2. pješačke pukovnije i III. bojna 4.
pješačke pukovnije premještale su se na područje oko Doboja. Imajući u vidu moralno i
materijalno stanje postrojbi, u zapovjedništvu 4. pješačke divizije napadna su djelovanja za 6.
prosinca ograničili samo na zauzimanje Bajića Brda (kota 400) i kote 558, a nakon
zauzimanja ovi bi se položaji dobro utvrdili i prešli u obranu. Nastavak napadnih djelovanja
na ostalim dijelovima bojišnice uslijedio je nakon dovršenog pregrupiranja.
Zastoj operacije, 6. – 9. decembra
U noći s 5. na 6. decembra III. pohodna bojna Hrvatske legije pojačana je 6. satnijom iz
sastava 5. pješačke pukovnije i jednim odjelom teških strojnica iz sastava III. bojne 2.
pješačke pukovnije jer je u dotadašnjim borbama izgubila oko 100 ljudi. Usprkos ovim
pojačanjima III. pohodna bojna Hrvatske legije toga dana nije krenula u napad na Bajića
Brdo, što je njezin zapovjednik podpukovnik Krumenacker pravdao slabim napredovanjem
bojni 1. pješačke pukovnije na njegovu desnom krilu. Pri tome Krumenacker nije štedio
grubih riječi za rad 1. pješačke pukovnije, pogotovo na zapovjednika njezine IV. bojne,
bojnika Franje Biočića.127 Međutim, 1. pješačka pukovnija taj je dan ispunila sve dobivene
zapovijedi. U napadu se nalazila od 8 sati i njezina I. bojna u ovim je borbama izbacila
partizanske snage iz sela Vajići, te zauzela greben koji se spušta od kote 558 prema selu
Kupusovići. Istodobno je IV. bojna 1. pješačke pukovnije potpomognuta preciznom
topničkom vatrom uspjela probiti postav 3. čete partizanskog 1. bataljona i u 17,30 sati
zauzeti kotu 558, a ubrzo zatim na ovu kotu izbila je i V. bojna 1. pješačke pukovnije. U
19,30 sati partizanske su snage pokušale vratiti izgubljeni položaj na koti 558, ali je ovaj
protunapad odbijen pri čemu su pretrpjeli velike gubitke.
Na ostalim dijelovima bojišnice nije bilo značajnijih borbenih djelovanja, osim kod
Glavice (kota 283) nasuprot Doboja gdje je jedna partizanska skupina izvela manji napad koji
je odbila I. bojna 5. pješačke pukovnije jakom topničkom i strojničkom vatrom. Istoga dana iz
Glavnog stožera upućena je obavijest zapovjedništvu 4. pješačke divizije da su im kao
pojačanje upućene dvije ustaške bojne iz sastava Crne legije pod zapovjedništvom ustaškog
bojnika Jure Francetića.
Relativno zatišje koje je vladalo na ostalim dijelovima bojišnice omogućilo je Ozrenskom
odredu da dodatno pojača pravac Trbuk – Ivanovići, jer su u njegovu zapovjedništvu
procijenili da bi daljnje napredovanje domobranskih snaga na ovom pravcu dovelo u pitanje i
obranu partizanskog 2. bataljona na bojišnici od Suhog Polja do Striježevice. Stoga je 1.
bataljonu zapovjeđeno da glavninu snaga koncentrira prema Đurkinom Krstu (kota 636) i da
Udarni bataljon uputi još jednu satniju na ovaj pravac. Osim toga partizanske su snage
pokušale vratiti izgubljeni položaj na Garića Kosi i 7.decembra u 7,30 sati partizanska je 1.
četa 2. bataljona pojačana dijelovima Udarnog bataljona izvršila snažan napad iz pravca
Bajića Brda na Garića Kosu. Napad je trajao sve do 11 sati kada je odbijen uz obostrano
velike gubitke.130 U borbi je poginuo i zapovjednik 9. satnije III. pohodne bojne Hrvatske
legije, nadporučnik Bukvić. Nakon odbijena napada III. pohodna bojna Hrvatske legije prešla
je u protunapad s namjerom da zauzme kotu 384 kako bi zaobilaznim putem prišla Bajića
Brdu. U ovom se napadu bojna našla pod neprijateljskom vatrom s triju strana i morala se
povući natrag na polazni položaj.131 Tijekom ove borbe iz zapovjedništva 4. pješačke divizije
zatražili su zračnu potporu iz zrakoplovne luke Rajlovac i u 15,10 sati jedan je zrakoplov
bombardirao selo Pridjel i strojnicama tukao po koti 384 i Bajića Brdu, no učinak ovog
djelovanja nije poznat. Ozrenski odred nastavio je i nakon toga s napadima na Garića Kosu,
ali bez uspjeha. Podpukovnik Krumenacker izvijestio je da je u borbama tijekom dana
njegova bojna zaplijenila 25 pušaka i dvije strojnice. Osim ovih napada Ozrenski odred
izvršio je i tri noćna napada na kotu 558 koji su svi odbijeni bez većih poteškoća.132
Sljedećeg dana, 8. decembra domobranske i ustaške snage nisu poduzimale napadna
djelovanja. Nastavilo se s utvrđivanjem streljačkih zaklona na dostignutim položajima i
pripremi za sutrašnji nastavak napada. Partizanske su snage predvečer izvele nekoliko manjih
napada na kotu 558, no bez ikakvih posljedica. Tijekom noći počeo je padati gust, težak i
mokar snijeg koji je u vrlo kratko vrijeme prekinuo i onesposobio gotovo sve brzoglasne veze,
radi čega je planirani napad odgođen za 10. decembra.
Kako je i najavljeno iz Glavnog stožera, 9. decembra stigao je ustaški bojnik Francetić u
Usoru, ali samo s jednom bojnom. Francetićeva bojna dodijeljena je II. grupi sa zadatkom
zauzimanja Šibova (kota 330) i kote 266.133
Toga dana pukovnik Gustović zaprimio je pismo iz kojeg se iščitava kakav je odnos bio
između zapovjednika I. grupe, pukovnika Mravinca i zapovjednika III.1. pohodne bojne
Hrvatske legije podpukovnika Krumenackera, stoga ga ovdje prenosim u cijelosti:
“Dok Trbuk i Šaj Kam (Šaj Kam je glavni oslonac I. grupe, op. A.O.) ne budu složno radili i dok između Trbuka i Šaj Kama ne prestanu trvenja u pogledu nekog jačeg vojničkog prestiža i branja lovorika između g. pukovnika (Šaj Kam) i podpukovnika (legionari) dotle po mom mišljenju jačih uspjeha oko Trbuka nećemo imati. Slušam na telefonu i vidim kontradiktorne izvještaje Šaj Kama i Trbuka.
Kota 400 osvaja se, pa opet gubi, pa opet osvaja, pa opet gubi. To je očito da nema složne akcije, a na taj način se bezpotrebno žrtvuju životi mnogih.
G. podpukovnik (legionari) ne bi trebao na položaju kao što je Trbuk imati nikakvih flaša ni flašica kod sebe po cieli dan i noć, jer ovo je gerilski rat, a ne obični rat. Potrebna je i te kakva opreznost, svježina i staloženost. G. pukovnik (Šaj Kam) je vojnik sa mnogo srca.
Meni je teško jasnije govoriti, pa i ovo što činim, činim, jer mi je žao da badava ginu
Hrvati, a i onako nas je malo, a i sramota me je da nekoliko stotina ‘njih’ drže u šahu tri domobranske pukovnije.
Još jedno opažanje.
Moje je duboku uvjerenje da sa vojnicima, koji su skoro svi nekoliko puta očevi, a i
boležljivi, mogu se postići vrlo rđavi rezultati. Bojim se nereda u vojsci, a onda da u zemlju propadnemo. Ovdje moraju doći mladi, svježi ljudi, koji ne smiju čak ni da se sastanu sa starim sadašnjima. Ali oni trebaju da dođu, makar radi podizanja morala kod ljudi. Naša artiljerija je veoma dobra, a ljudi je rado gledaju kao svoju zaštitu.
Ne zamjerite mi gospodine pukovniče, nisam mogao da prećutim.”
Autor pisma mi je, nažalost, ostao nepoznat. Inače je 9. decembara vladalo zatišje na svim dijelovima bojišnice.
Završetak operacije, 10. – 11. decembra
Tijekom noći s 9. na 10. decembraprebačena su željeznicom pojačanja predviđena za napad
na Bajića Brdo. Tako je III. bojna 4. pješačke pukovnije iskrcana kod Ševarlija i razmještena
ispod zapadnih padina Hardovca (kota 306), dok je 1. satnija 5. pješačke pukovnije
razmještena dva i pol kilometra južno od Hardovca. Iskrcavanje je štitio oklopni vlak br. 2.
Na Hardovac je smješteno i zapovjedno mjesto II. grupe. Prije početka samog napada trebalo
je zauzeti kotu 259 južno od Hardovaca, što je 2. satnija 5. pješačke pukovnije trebala učiniti
još 8. prosinca. Zapovjednik ove satnije izgovarao se zapovjedniku II. grupe, pukovniku
Mateši da su domobrani preplašeni i da ne žele ići u napad, na što ga je Mateša morao
samokresom natjerati na izvršenje zapovijedi. Kota je nakon toga zauzeta za 15 minuta bez da
je naišla na otpor protivnika.
Napad II. grupe na Bajića Brdo otpočeo je u 8,30 sati bez uobičajene topničke pripreme,
već je topništvo vatrom pratilo kretanje postrojbi u napadu. Glavni pravac predvodila je III.
bojna 4. pješačke pukovnije koja je napredovala od Hardovca prema Bajića Brdu, a na njezinu
desnom krilu napad je podupirala 1. satnija 5. pješačke pukovnije. Osim topništva 3. bitnice
III. topničkog odjela i 3. bitnice X. topničkog odjela, vatrenu podršku davala je i posada na
Hardovcu pod zapovjedništvom nadporučnika Ešrefa Kurjakovića, koja je u svom sastavu
imala četiri teške strojnice, dva minobacača i dva protuoklopna topa. Istodobno je III.
pohodna bojna Hrvatske legije s južnog pravca vršila jak pritisak na Bajića Brdo kako bi
vezala partizanske snage u što većem broju.
Pred ovim snažnim naletom partizanski su postavi počeli popuštati i u 10 sati zamijećeno
je da pojedinci počinju napuštati položaje. Pukovnik Mateša zapovjedio je desnom krilu III.
bojne 4. pješačke pukovnije i 1. satniji 5. pješačke pukovnije da pojačaju napad prema Bajića
Brdu, a posadi na Hardovcu da svu vatru usmjeri na ovu kotu. Nakon teške borbe, u kojoj je
III. bojna imala jednoga poginuloga i desetoricu ranjenih, zauzeto je Bajića Brdo i u 12,05 sati
na njegovu vrhu zavijorila je hrvatska zastava.
Prema sjećanjima zapovjednika Ozrenskog odreda, domobranske snage uspjele su osvojiti ovaj postav nakon pogibije zapovjednika 1.čete 2. bataljona Stanka Panića i njegova brata Branka:
Tek poslije toga neprijatelj je uspio da zauzme Bajića brdo. Bio je to težak gubitak za nas.
Put za Preslicu bio je otvoren, što je izazvalo izvjesnu zabunu, naročito među borcima tog
kraja. Uplašeni za svoje kuće, imetak i porodice Striježevičani su napustili položaje i poletjeli
kućama da evakuišu ukućane i spasavaju imetak. Među prvima koji su napustili položaj bio je
Cvijetin Todić. Teško smo uspjeli da s dijelovima čete Dušana Stanišića i s četom Nikole
Ćeliča u posljednjem času zaustavimo dalje nadiranje neprijatelja.
Nakon zauzimanja Bajića Brda na ovaj su položaj upućene dvije satnije III. pohodne bojne
Hrvatske legije koje su trebale smijeniti III. bojnu 4. pješačke pukovnije i 1. satniju 5.
pješačke pukovnije i dobro se utvrditi na novodosegnutim položajima. Jedna satnija ove bojne
ostala je na Garića Kosi, a jedna je razmještena u Trbuku kao pričuva.137 Nakon toga III.
bojna 4. pješačke pukovnije produžila je napad i u 13,10 sati zauzela je selo Striježevicu u
kojoj su popaljene kuće iz kojih se pružao otpor. Oko 14 sati ophodnje III. bojne ušle su u
Breziće i zapalile zapadni dio kuća u ovom selu iz kojih je na njih otvarana vatra, nakon čega
su u 17,40 sati III. bojna i 1. satnija 5. pješačke pukovnije povučene u Doboj na odmor.
Istodobno s ovim napadom trebao se odvijati i napad na Šibove, međutim, ovaj je napad
kasnio jer je došlo do nesporazuma između pukovnika Mateše i ustaškog bojnika Francetića.
U jutarnjim satima neposredno prije početka napada Francetićeva bojna razmjestila se na
Garića Kosi kod III. pohodne bojne Hrvatske legije, umjesto kod sela Ševarlije, o čemu je
podpukovnik Krumenacker izvijestio zapovjedništvo 4. pješačke divizije u 8 sati. Pukovnik
Gustović odmah je izdao zapovijed da se Francetić sa svojom bojnom željeznicom prebaci
prema Ševarlijama. Ovaj je pokret dovršen u 11,25 sati i Francetićeva bojna odmah je krenula
u napad na Šibove. Šibovi su zauzeti bez borbe u 12,35 sati i bojna je produžila napad prema
koti 266 i selu Pridjeli koje je zauzeto i spaljeno u 14 sati. Nakon okončanih borbenih
djelovanja, Francetićeva bojna predala je položaje I. bojni 5. pješačke pukovnije i sutradan se
prebacila na područje Vareša.
Istoga je dana III. bojna 2. pješačke pukovnije otpočela s napadom na Glavicu (kota 283).
Ovaj je napad počeo u 14,50 sati kao posljednji toga dana i naišao je na jak otpor partizanske
Lipačke čete. Bojna je u 18 sati obustavila napad i zanoćila na dosegnutim položajima u
podnožju Glavice. Uz potporu topništva napad je nastavljen sutradan 11. decembfra, ali je i
nadalje nailazio na jak otpor neprijatelja i u ovim je borbama III. bojna 2. pješačke pukovnije
imala jednoga poginulog i sedam ranjenih, a jedan domobran zadobio je jake ozebline.
Zapovjednik II. grupe odlučio je ovaj napad pojačati 1. satnijom 5. pješačke pukovnije, a
svoje zapovjedno mjesto premjestio na promatračnicu kod Usore i osobno usmjeravao vatru
haubica 3. bitnice III. topničkog odjela. U 15,45 sati nastavljen je napad na Glavicu i težište
mu je prebačeno na desno krilo III. bojne 2. pješačke pukovnije koje je pojačano 1. satnijom
5. pješačke pukovnije. Pod zaštitnom vatrom haubica 3. bitnice III. topničkog odjela, bojna je
polagano napredovala prema Glavici koja je zauzeta u 19 sati.
Zapovjednik partizanske Lipačke čete izvijestio je stožer Ozrenskog odreda:
Druže Tošo!
Ovdje se stanje od prije nekoliko sati sasvim promijenilo. Neprijatelj je zauzeo naše
položaje, koje smo do sada držali, a mi smo se malo povukli. Ipak se još može kontrolisati
Glavica, a nekog većeg neprijateljskog napada i napredovanja ne može biti do mraka i preko
noći. Istina, sa ovim snagama nemoguće će biti održati front sutra, jer artiljerija i bacačka
vatra je vrlo žestoka i to sve po našim položajima. Dakle, povlačenje pod ovim uslovima je
neizbježno. Moral se srozo skroz. Ako bi bilo moguće da pošalješ bar pedeset kola koja bi
mogla prevoziti hranu odmah, pošto bi sva ostala ovdje ako bi se povukli, jer mi nemamo,
nego samo dvoje kola, onda bi bilo potrebno da pošalješ 50 ljudi, kao pomoć, te možda bi se
mogli održati, jer ljudi bježe. U Pridilju i Suhom Polju za sada nema ništa naročito. Javi
odmah što da radim, i kako da se povlačimo, da li u zajednici sa Lipcom ili Suhim Poljem.
Hitno je.
Nakon što je Lipačka četa zaprimila pojačanja poslana iz pričuve Ozrenskog odreda, 12.
prosinca pokušala je vratiti izgubljeni položaj na Glavici, ali je ovaj napad odbijen. Nakon
toga se Lipačka četa povukla prema Visiću (kota 377) i Gavranovu visu, a domobranske
snage utvrdile su se na Glavici.
Za ovo vrijeme III. grupa pod zapovjedništvom ustaškog pukovnika Rukavine nalazila se i
nadalje oko Gračanice i na osiguranju željezničke pruge između postaja Boljanić i Bosansko
Petrovo Selo. U proteklim borbama nisu sudjelovale jer su, prema izjavi ustaškog pukovnika
Rukavine, nesposobne za akciju uslijed malobrojnosti, slabe opreme i naoružanja, kao i
zamora, jer su već dugo vremena prije ove operacije bili u borbi.
Zauzimanjem Glavice okončana je Ozrenska operacija, iako njezin glavni cilj uništenje
snaga NOP-a na Ozren planini nije postignut. U svome izvješću zapovjedništvu II.
domobranskog zbora pukovnik Gustović navodi da je to posljedica sljedećih nedostataka:
Nažalost, snage kojima se trenutno raspolagalo, nisu bile sposobne za produženje akcije u
dubinu Ozren planine. Ovo s toga što je veliki broj tih jedinica bio upućen u Ozrensku
operaciju neposredno po završetku operacija na Kozari planini. Ovako umorne, nedovoljno
opremljene i obučene čete morale su izdržati u toku 9-dnevne akcije u Ozren planini velike
napore po veoma hladnom vremenu. Sve to, kao i slaba odjeća i obuća i nemogućnost
zamjenjivanja jedinica svježim snagama diktiralo je, da se započeto čišćenje Ozren planine
prekine, i da se zadovoljimo bar za sada držanjem točaka sa kojih se može željeznička pruga
Doboj – Maglaj pouzdano čuvati. Na ovim točkama postavljene su potrebne posade, a ostatak
snaga povučen je natrag u posadna mjesta na odmor i retabliranje i služit će za zamjenjivanje
dielova koji su ostali na položajima i za povremene lokalne akcije sa ciljem da se ovlada
trokutom Trbuk – Doboj – Boljanić.
Zapovjednik II. grupe, pukovnik Mateša iznio je sljedeća opažanja o Ozrenskoj operaciji, a
gotovo identična je imao i zapovjednik I. grupe pukovnik Mravinac:
