Ratni put heroja sa otoka Iža.

Od Dalmacije-Neretve-Sutjeske-Ivanjice sve do Ilirske Bistrice

 

Poput svih primorskih mjesta tog vremena, izgubljeno negde između mediteranske idile, poeme sunca, mora i bezbrižnosti s jedne, i nemaštine, teškog rada i egzistencijalne ugroženosti s druge strane. Naizgled potpuno zagledano u svoje unutrašnje događaje – ljubavi, svadbe i sahrane, vernosti i sitne prevare. Čovek bi se zakleo, sasvim nesvjesno postojanja spoljašnjeg svjeta.

Ali, ako malo misto nije mislilo na svjet, svjet je mislio na malo misto. Najveća infekcija dvadesetog vjeka, fašizam, pojavila se jednog dana sa svojim brodovima i topovima u mirnoj luci. Rastrčali su se da prjete, oduzimaju, tjeraju i organizuju. Odredili su norme, spremili skladišta, i naredili prikupljanje svega što im treba.

Tada se pokazalo da je i malo misto itekako svesno svjeta, stvarnosti i epohe. Otpor je bio instinktivan i jednodušan, ali ga je materijalizovala omladina: skojevska organizacija porazbijala je okupatorska skladišta i uništila zalihe.

Odgovor je usjledio vrlo brzo. 26. jula 1942. u luci su se iskrcali karabinjeri, zašli po kućama, i prikupili preko sto omladinaca koje su ukrcali na brod, sa namjerom da ih tjeraju u logor.

Međutim, nedugo nakon što je brod isplovio, došlo je do pobune. Iznenadnim zajedničkim udarom zarobljenici su savladali karabinjere i zavladali brodom. Nakon što su iskrcali karabinjere, nekoliko nedelja krili su se po ostrvima, dok nisu uhvatili na vezu i prebacili se na kopno.

Ižanski omladinci i omladinke bili su prilično neobična partizanska “četa”. Vrlo malo njih je prošlo vojnu obuku, i bili su nevješti čak i u rukovanju oružjem. Od karabinjera su oteli dva pištolja, jednu ispravnu i jednu neispravnu pušku. Ovoj “neispravnoj” karabinjer je izvadio zatvarač, a naši “stručnjaci” su pri pokušaju vraćanja uspeli tako da ga zaglave da je puška bila neupotrebljiva.

Ižane je na kupnu prihvatila Primorska četa. To je jedna legendarna gerilska formacija sa Zatonsko-Vodičkog područja o kojoj ću možda nešto posebno napisati. Uglavnom, Ižani su integrisani u jedinicu koja je sa dolaskom novih regruta preformirana u bataljon. Novajlije su tokom nekoliko nedelja stekle kakvu-takvu borbenu obuku i prošli vatreno krštenje. Primorska četa je zadržala jezgro na terenu, a ovako formiran bataljon, kao više puta pre i posle toga, poslat je u brigadu. Ovaj put, Drugu dalmatinsku.

Ipak, kad je početkom oktobra stigao na Dinaru, Primorsko-ižanski bataljon je sa svojih 200 boraca i samo 60 pušaka, i sa svojim skromnim borbenim znanjem i iskustvom, veoma zaostajao po snazi za ostalim delovima brigade.

A nesreća naravno nikad ne ide sama.

Prvi zadatak Brigade bio je u okviru napada na italijansko-četnički garnizon u Bosanskom Grahovu. Četvrti bataljon razmešten je u oblasti sela Peulje. Tu su ih 9. oktobra pred zoru, uz pomoć domaćih, uspjeli iznenaditi dinarski četnici. Sve čete bataljona i sam štab bile su iznenada napadnute iz neposredne blizine.

“Zbog ostvarenog iznenađenja, nesnalaženja i neiskustva boraca ovaj je bataljon pretrpio osjetne gubitke. Devet drugova i drugarica je poginulo, a njihove leševe četnici su zvjerski masakrirali. Sedam je drugova nestalo, a među njima i komandir 1. čete 4. bataljona Bruno Mezić. Vjerojatno su zarobljeni i odvedeni u Bosansko Grahovo. Pred 3. četom 2. bataljona koju je Štab brigade poslao u pomoć 4. bataljonu, četnici su se brzo povukli u Bosansko Grahovo. Istraga, koju je vodio Štab brigade, u povodu ovog slučaja, kretala se u dva pravca, i to: da ustanovi veze četnika u D. Peulju i lica koja su im oružjem pomogla razbiti 4. bataljon i da se utvrde greške od strane 4. bataljona, iz toga izvuku iskustva i to kroz prikladne forme, i obuku prenese na cjelokupan sastav brigade.”

(Bruno Vuletić)

Ovaj neuspjeh je još poljuljao krhko samopouzdanje bataljona.

A onda je krenula Bitka na Sutjesci

Isti taj bataljon koji je 9. oktobra 1942. pretrpeo neuspeh u borbi sa dinarskom četničkom bratijom, sedam meseci kasnije nalazimo u sudaru sa najboljom armijom sveta.

4. juna1943. brigada je preuzela položaj na planini Tovarnici, koja sa juga zatvara prilaz srednjem toku Sutjeske. Istovremeno, Njemci su baš tu formirali pod komandom potpukovnika Anakera napadnu grupu koja treba da se probije i zaposedne Sutjesku.

Pored svog 2. bataljona 738. puka, potpukovnik Anaker je zbog važnosti ovog presudnog zadatka dobio gomilu pojačanja: 1. bataljon (Vagner) 14. SS puka, 659. inžinjerijski bataljon, 4. puk “Brandenburg”, 118. izviđački bataljon. Artiljerijsku podršku daje 7. SS brdski artiljerijski puk.

Svaka od ovih formacija brojčano je jača od cele brigade, a još treba uzeti u obzir nadmoćnost u oružju. Neiscrpne zalihe materijala i municije. Preko 300 aviona koji koriste svaki trenutak lepog vremena i prosto vise nad glavama.

Linija odbrane je duga oko 5 kilometara. Sa nekoliko stotina ljudi sposobnih za borbu, štab brigade ne može ni sanjati o nekoj rezervi, o ešaloniranju odbrane, o prihvatnim položajima. Prinuđen je da sve borce rasporedi u jednostruku liniju. Sa istoka na zapad ističu se bregovi Tovarnice: Planinica, Ardov, Dobra, Boščija glava, Uglješin vrh. Prvi, Četvrti, Treći, Drugi bataljon. Četvrti “duži” Ardov u centru položaja Brigade.

Brigada nema rezervu, ni prihvatni položaj. Nema snabdevanje municijom. Nema snabdevanje hranom. Ima samo jedno: obavezu da izdrži.

Njemci napadaju sa više odlučnosti i rešenosti nego ikad pre ili posle. Da bi izmorili odbranu, čak pribegavaju i sredstvu koje inače nerado koriste: noćnom napadu.

Neprekidna tučena artiljerijom i avijacijom, Brigada je znatno proređena. Ima mesta gde jedan borac drži položaj na kome bi trebalo da bude čitava četa. Komandant je ranjen. Komesar je ranjen. Vlada glad.

Ipak, Brigada je izdržala. Nakon svakog juriša, partizani su kontrajurišom odbacivali napadača nazad. Za pet dana napada, Njemci su uspeli da se pomere nekih 500 metara. Brigada je uspela da spreči njihovo izbijanje u srednji tok Sutjeske i zatvaranje obruča. Glavnina operativne grupe izvukla se na Zelengoru.

Brigada je konačno 9. juna u 12:00 dobila naređenje da se pod sopstvenom zaštitom odvoji od neprijatelja i krene za glavninom. Sat kasnije, formirala se kolona u kojoj nije bilo ni 200 ljudi.

Ipak, bila je to velika pobjeda. I oni koji su preživeli, i oni koji su ostali, svi zajedno stvorili su simbol otpora i nesalomljive volje.

Uspomene boraca 

…Jolanda Lovrin s Iža, bila je zadnja u zaštitnici bataljona kada se on po izvršenom zadatku na Barama (Sutjeska) povlačio u sastav glavnine brigade. Mileva Marelić s Iža uvijek je bila precizan strijelac, ručnu bumbu mogla je baciti daleko. Hrabro je poginula s puškumitraljezom u ruci, u decembru 1943. godine na Jabuci, zajedno s Marijom Knežević…

Bolničarka 3. čete 2. bataljona, Ivanka Vrtlar, prisjeća se tih momenata, pa kaže:

»Bare su sočni pašnjaci, tu i tamo, stoljetne bukve, nekoliko pustih čobanskih koliba, a u podnožju Uglješina vrha nekoliko malih bistrih jezera, oko njih crijemuša, puževi – i to krupni … Ne tako daleko planinski visovi i litice stravične Tovarnice i na njima Nijemci… Prva i druga četa, isturene su prema njima, a naša treća, nešto je pozadi, usmjerena Halugama i Boščijoj glavi.
Prva noć relativno je prošla mirno, a sutradan, po izlasku sunca i kada se magla razišla, s litica i uzvišenja, s njemačkih položaja otvorena je po našima paklena mitraljeska, minobacačka i puščana vatra. Uslijedili su juriši i protivjuriši, borba prsa u prsa, koja je pred noć nešto jenjala … Tada se popravi poneki zaklon…, malo se odmorilo, pokušalo se nabaviti trave crijemuše, jer je preko dana to opasno, nalazila se između nas i Nijemaca .. . Četa se prorijedila, lakši ranjenici ostaju u streljačkom stroju, bore se dok mogu … Borci nestaju u jurišu … Ranjen je i politički komesar Oblak…, nestao je Bajić s pomoćnikom i »šarcem« raznesoše ih topovske granate … Tko zna koliko to sve traje? … Hrane dugo nema, usta se osušila. Sreća, što oko nas ima vode i bobica na bukovom lišću … A tko ima džepni nož prolazi bogovski: oljušti bukovu koru i pošteno se naliže njenog soka … Šapatom se pronose vijesti, sada znamo tko je ranjen, tko poginuo, a znamo i našu situaciju … Hrabrimo se. Važno je izdržati … Drugog dana, Nijemci nisu prošli u dolinu Sutjeske.«…

Pored ostalih tu je poginuo i Ante Musić, iz Zatona, referent saniteta 3. bataljona.
Bolničarka, Dora Filipi, o tome kaže:

»Čim smo iz doline Sutjeske izašli na Gornje Bare, naš bataljon odmah se sukobio s Nijemcima. U toku noći devet puta smo ih napadali, a sutradan u kraćem predahu, u jednoj dolini, oko vatre okupili su se članovi Štaba bataljona. I ja sam bila s njima… S neprijateljske strane iz svih oružja grmila je paljba… Jedna minobacačka granata, pala je ispred nas u vatru. .. Tom prilikom poginuo je Ante Musić, bataljonski referent saniteta… Komadi eksplodirane granate, odnijeli su mu cijelu lijevu stranu tijela… Pao je preko mene i komandanta Bruna Vuletića, za minutu izdahnuvši… Kada sam vidjela da mu nema spasa s njega sam skinula sanitetsku torbicu i odmah pristupila previjanju ostalih ranjenika, među kojima je bio i Ivica Skračić iz Murtera. U momentu njegovog previjanja s neprijateljske strane dolet-jelo je tane, prostrijelivši Ivici srce, tako da je i on izdahnuo na mojim rukama.
Isto tako, u jednom predahu, našla sam se u susjednom 2. bataljonu… Jeli smo travu cremušu. Komandant, Branko Mirković, imao je malo soli zamotane u krajić maramice. Podijelio je svakom po dva-tri zrna, i tako smo posoljenu travu jeli kao poslasticu… Najednom nas Nijemci opet zasuše mitraljeskom i minobacačkom vatrom, ranivši nam nekoliko boraca… U glavu su ranili i mene… Bila sam u nesvijesti, neshvaćajući što se oko mene zbiva… Naišao je komandant Vuletić, vidjevši me ranjenu, naredio je dvjema bolničarkama da me previju i prenesu u zaklon… U bolnicu nisam išla, već sam i dalje ostala na položaju.
U tim oštrim borbenim okršajima, Nijemce je na položajima Gornjih Bara, s municijom i drugim potrebama, pomoću padobrana, snabdijevala avijacija… Dva padobrana pala su između našeg i neprijateljskog položaja… Nekoliko nas je potrčalo da ih osvojimo, veseleći se da ćemo u njima naći hrane. Međutim, kada smo ih otvorili u njima smo našli minobacačke granate… Istina, da smo i njih korisno upotrijebili, ali su nas ipak razočarali. Mnogo radije bi ih prihvatili, da je u njima bio kruh… I ovo smo platili sa životom dvojice-trojice boraca…«

Vilma Dunatov, iz Malog Iža, bolničarka 4. bataljona, prisjeća se tih
okršaja, pa kaže:

»Početkom mjeseca juna, naš ižanski bataljon, maršujući po lošem vremenu od Mratinja i Vučeva, pred noć se spustio u dolinu Sutjeske. Drugog dana, preko brvna uz veliki strah i napore prešli smo rijeku, a zatim uskom stazom, kroz gustu šumu, poslije par sati hoda, izbili smo na jednu poljanu. Rekli su nam, da su to Donje Bare. Poslije kraćeg zastanka krenuli smo uz neko brdo na jugozapad. Ni danas ne znam kako sam se uz okomite strane uspentrala na položaj Gornje Bare, a zatim smo se po četama rasporedili u streljački stroj. Rajon je mjestimično pošumljen gustim bukvama, ispresjecan kamenjarom, kojeg smo koristili za zaklon.
Čim je svanulo, sudarili smo se s Nijemcima, koji su pod zaštitom guste magle sa suprotne strane preko velikih stijena izbili neposredno pred naš položaj. Osuli su nas mitraljeskim rafalima. U prvom momentu poginulo nam je nekoliko drugova. To je za trenutak izazvalo kolebanje kod ponekih boraca, i oni su počeli da odstupaju. Martinović Marijan-Ćiro, zamjenik političkog komesara čete, povikao je: »Drugovi, nema odstupanja«! A komandir je komandovao: »Naprijed! Juriš«! Onih nekoliko su se povratili, i tako smo juriše Nijemaca odbili. S neznatnom promjenom na položaju borba je vođena cijeli dan. Sutradan, bila je kiša i hladno, zbog blizine neprijatelja, vatru na položaju nismo ložili. I pored toga, i s jedne i s druge strane izvodili su se napadi i protivnapadi. U jednom momentu među mitraljesce pala je minobacačka granata. Pored ostalih, poginula je i Ankica Belamarić, referent saniteta bataljona, a ja sam ranjena u nogu. Moja mještanka, Mila Jelić, koja je iz stojećeg stava bacala bombe na Nijemce, pokošena je protivničkim mitraljeskim rafalom. Imali smo mnogo mrtvih i ranjenih. Poginuo je i Martinović Marijan. Gornje Bare su grobnica našeg bataljona…«

Devetog januara 1944. u 23:00 počeo je napad Druge proleterske divizije na Bugarsko-nemačko-nedićevski garnizon u Ivanjici. U napadu je ključnu ulogu imala Druga dalmatinska To je bila najistočnija tačka borbenog puta Brigade.

Najzapadnija je kod Ilirske Bistrice, gde je brigada učestvovala u uništavanju nemačkog 97. armijskog korpusa, koji se predao 7. maja 1945.

Mali Iž imao je 1941. oko 1200 stanovnika. 301 meštanin borio se u NOVJ, a 179 ih je poginulo u borbi.

Simbol slobode.

Devojke i mladići iz Malog Iža postali su vječni i nepobjedivi.

RAČUNAJTE NA NAS KAO DA SMO U PUNOM SASTAVU.