Price iz NOB-a 1941-1945

PALI SU U JURIŠU 1. ČETE NA BIHAĆ – Sretko TRIKIĆ

PALI SU U JURIŠU 1. ČETE NA BIHAĆ

Poslije dve neprospavane noći i vrlo napornog marša od oko 140 kilometara, koji je bez prekida trajao punih 36 sati, brigada je krenula u do tada svoju najveću borbu — u napad na Bihać.

Prva četa 1. bataljona je dobila jedan od najdelikatnijih zadataka, zauzimanje ustaškog uporišta selo Žegar, koje su one dobro utvrdile. Postavljeni su bunkeri, pojedine kuće su bile pretvorene u puškarnice, izrađeni su rovovi a ispred njih bila je postavljena bodljikava žica. Čitav prostor na nekoliko stotina metara ispred bodljikave žice bio je ravna oranica. Ustaše su ga noću stalno osvetljavale raketama i branile jakom puščanom, mitraljeskom i minobacačkom vatrom, tako da je bilo vrlo teško neopaženo im se privući.

U malim kolonama, u najvećoj tišini, 1. četa je preko sela Zavalja podišla neprijateljskim položajima ispred Žegara i zajedno sa ostalim četama našeg bataljona u određeno vreme, na dati znak, otpočela napad na selo. Otvorena je paklena vatra sa obe strane na čitavom frontu; bombe su sevale a mitraljezi brektali.

Desno od našeg bataljona, preko Skočaja i Somišlja, napadala je 1. krajiška brigada. Pored praska bombi, puščane i mitraljeske vatre, kroz noć se orio poklič “Ura!” i poznata srečica boraca 1. krajiške brigade: “Nagari Mileva! Razbrucaj Stevanija!”

Zastali smo pred preprekama. Jurišati sa cijelom četom direktno na ciljeve — nije se smjelo. Tada je po sugestiji komandira čete, iz 1. voda izdvojena grupa od 5 boraca: Petković Slavko, Tadić Branko, Rodić Dušan, Tadić Gajan i Buha Duško, koji su se, koristeći živicu seoskog puta, neopaženo privukli i ubacili bombe u ustaške bunkere. Poslije toga čitava naša četa je krenula na juriš i brzo, uz ono naše “ura”, zauzela uporište Žegar. Ustaše su uz velike gubitke panično bježale prema gradu, zadržavajući se u prvim kućama na samoj njegovoj ivici.

U tom našem jurišu poginuli su nam: Rodić Stevica, Rodić Dušan, Buha Duško, a teže ranjeni Petković Slavko, Babić Pero, Šušilović Miloš i Rodić Mićo.

Poslije zauzimanja sela Žegar naša četa je bila zadržana, jer smo prema zadatku na tom mjestu trebali da se spojimo sa djelovima našeg 4. bataljona, koji je napadao na pomoćni aerodrom. Međutim, ta veza nije bila uspostavljena i nas je tu zatekao dan.

Dok smo mi čekali na vezu, ustaše nisu mirovale. Poslije kraćeg sređivanja i dobijenog pojačanja krenuli su u snažan protivnapad, prisilili nas da se povučemo i oni su ponovo zaposjeli Žegar.

Povlačenje čete štitio je puškomitraljezac Malbašić Branko. U stojećem stavu tukao je po razbesnjelim ustašama, sve dok nije pao izrešetan ustaškim mecima.

Poslije povlačenja čete, odmarali smo se i pripremali za novi juriš. Komandir čete sa komandirima vodova i odeljenja je za to vrijeme, iako ometan mitraljeskom vatrom neprijatelja, vršio detaljno izviđanje pravaca i rejona za sledeći napad. Tom prilikom svako odjeljenje i vod dobili su konkretne zadatke i četa je u popodnevnim časovima ponovo krenula u napad, ali nešto izmjenjenim pravcem.

Veza sa ostalim jedinicama bila je uspostavljena. Napad je bio snažan i jednovremen. Za kratko vrijeme u brzom naletu ponovo smo zauzeli Žegar i produžili nastupanje prema gradu. Po zauzimanju Žegara, u aleji koja vodi prema gradu, spojili smo se sa borcima 1. krajiške brigade koji su napadali desno od nas. Tada je naš juriš postao još snažniji. Svi smo jurišali ne obazirući se na žrtve, koje su bile neminovne, samo da bi se zadatak izvršio.

U toku tog juriša na samoj periferiji grada poginuo nam je zamenik komandira čete Vojin Malbašić i borac Popović Lazuka, a nekoliko drugova je lakše i teže ranjeno. Nastavljena je ulična borba, bombe su praštale a na juriš se osvajala zgrada po zgrada, koje je neprijatelj uporno branio.

Poslije dva dana žestoke borbe neprijatelj je uz velike gubitke proteran, a Bihać je bio u našim rukama. U svim jedinicama, pa i u našoj četi, među borcima je zavladalo pobjedničko veselje. Radosti nije bilo kraja, jer je postavljeni zadatak uspešno izvršen, stvorena je velika slobodna teritorija, a u naše ruke pao je drugi po veličini grad Bosanske krajine. Taj uspjeh je u sve borce i rukovodioce, kako ostalih jedinica tako i naše čete, ulio novu snagu, za nove borbe i pobjede.

Međutim, kada se naša četa postrojila da bi izvršila analizu uspeha u protekloj borbi, svi smo sa tugom primijetili da među nama više nema drugova: zamjenika komandira čete Malbašić Vojina, puškomitraljezaca Malbašić Branka i Rodić Stevice, bombaša Rodić Dušana, Popović Lazuke i Buha Dušana. Svi su oni bili radnici iz Drvara i njegove okoline.

Pali su dajući život za slobodu svoga naroda. Cela četa neizmjerno ih je voljela jer su oni to zaslužili svojom nesebičnom hrabrošću, drugarstvom i najljepšim vrlinama koje krase jednog čoveka. Ostali su pod zidinama drevnog grada Bihaća, kao simbol i živi spomenik budućim pokoljenjima, kako se treba boriti za slobodu svog naroda.

Sretko TRIKIĆ