Pismo Vasojevićima – Savo Orović
BRAĆO VASOJEVIĆI!
Ne bojim se od vražjega kota,
Neka ga je ka’ na gori lista,
No se bojim od zla domaćega.
Sa velikim zaprepašćenjem, žaljenjem i crvenilom na licu slušao sam izvešća o bratoubilačkom ratu, koga su neki naši izrodi, šićardžije, tuđinski plaćenici, kukavice i izdajice otpočeli sa zvjerski mučkim napadom na narodnooslobodilačke jedinice u Barama Kraljskim.
Ja sam se čitavog svog života u dobru i zlu, u sreći i nesreći, pred prijateljima i pred neprijateljima, trudio da svojim radom doprinesem časti i imenu svoga plemena, kako bi se s pravom ponosio što sam sin junačkog slobodarskog Vasojevićkog plemena, koje je stožer i perjanica Raške zemlje, plemenita i čista krv, koja se po deset puta sveti neprijatelju, i koje je odnjihalo Vožda Karađorđa, Vuka Karadžića, Vojvodu Miljana, Vojvodu Lakića i tolike druge srpske velikane.
A eto je došao čas, kada bi pojedini zlikovci htjeli da ukaljaju čitavu svijetlu prošlost i postide budućnost Vasojevića, te da nam tako oduzmu mogućnost da se ponosimo svojim dičnim plemenom i svojom viteškom kolijevkom. Digla se izdajnička plaćenička ruka da nam zada šamar i nanese ranu da se svaki Vasojević crveni pred ostalim plemenima Crne Gore.
Vasojevići, utočište uskoka i boraca za slobodu naroda, postali su zbjeg bjegunaca od naroda i njegove slobode, izdajnika i naroda i slobode; utočište osvetnika srpskog naroda postalo je zbjeg narodnih krvnika, okupatorovih najamnika.
Vasojevići, junačka predstraža Crne Gore i njene slobode, postali su busija iz koje neprijatelj bije Crnu Goru; osvetnici svakog brata, svake bratske krvi, postali su krvožedni bratoubice. Tamo gdje junačka puška nije pucala ni na krvnika dok je ovaj spavao ili bio na nevolji, mučki su i svirepo ubijene na spavanju desetine osvetnika i zatočnika slobode našeg naroda.
Jesu li ikad Vasojevići ubijali svoju braću za račun neprijatelja? Jesu li ikad nalazili spas u odbrani ropstva, u borbi protiv slobode? Jesu li ikad Vasojevići lomili borbu i granicu svoje domovine i tražili spasa u izdaji Crne Gore? Imaju li Vasojevići svoje prošlosti i budućnosti, ako izdaju Crnu Goru; da li Crna Gora može izvojevati slobodu ako Vasojevići otvore prodor na svom dijelu fronta? Može li jedno pleme živjeti u stidu i ropstvu, čak i da ima pun vagan pred sobom i siguran krov nad sobom?
Ako ovo nikad nije bilo, i ako nikad ne može biti i neće biti, onda Vasojevići ne smiju dozvoliti da kukavni bjegunci iz svojih i od svojih plemena, tuđinski plaćenici i petokolonaši, kao Minić, Bulatović, Radović, Đurišić, Đukić i poštar Vujošević, proigraju čast i budućnost Vasojevića. Ne smiju prolivati vasojevićku krv za račun ovih sramnih uljeea, to jest za račun okupatora.
Ako ovo nije nikad bilo, i ako nikad ne može i neće biti, onda Vasojevići ne smiju dozvoliti da izdajnici iz njihova plemena: Lašić, Jelić, Bakić, Cemović, Joksimović, Šoškić, Dragović i ostali trguju sa vasojevićkom krvlju, da tu plemenitu krv navrću na mlin neprijatelja našeg naroda. Oni moraju sprati ljagu sa svoga imena i sa imena svojih predaka, koji leže na svim branicima crnogorske slobode. Oni moraju stati u odbranu svoje oružane snage, svoje Narodnooslobodilačke partizanske vojske, pa uzeti u ruke partizanske puške i čvrsto stati na svoje mjesto, na svoj dio crnogorskog oslobodilačkog fronta.
Partizani su jedina narodnooslobodilačka vojska u koju su stupili pravi rodoljubi i u kojoj su zastupljeni svi slojevi naroda, bez obzira na plemensko, vjersko i političko obilježje. Oni su jedini razvili zastavu slobode i vode herojsku borbu protiv mrskog okupatora. Oni su spriječili sramni akt izdaje novih Brankovića i poturica iz Cetinjskog komiteta, koji su htjeli da vitešku Crnu Goru podvedu u miraz “tetka Jeleni”” i na poklon krvavom banditu — palikući Musoliniju. I ko god radi protivu ove oslobodilačke vojske, prima na čelo sramni žig izdajnika. A narodni izdajnici kod sviju naroda i u sve vjekove bili su najprezreniji ljudi, koje prati vječno narodno prokletstvo, što se vidi iz ovih stihova:
Svaka ptica svome jatu,
Svaki bratac svome bratu.
Svojim bratom tugu blaži,
U svom jatu sreću traži;
A kud tebe nosi krilo,
Izdajico, sram te bilo!
BRAĆO VASOJEVIĆI!
Čuo sam da vam govore da ja u Hercegovini organizujem četnike i da ću doći tamo da se borim protivu partizana, što sa ovim najodlučnije demantujem. Jer ja nikad nijesam izdao niti ću izdati narodne interese, koje vidim jasno i za koje se borim časno i bespoštedno u partizanskim redovima.
Međutim četnici otvoreno rade protivu narodnih interesa. Prvo, oni razbijaju narodno jedinstvo, stvarajući pored Partizanske narodnooslobodilačke vojske posebnu vojsku; drugo, oni se bore protivu prave narodne vojske — partizana i, treće, oni ne samo da se ne bore protivu okupatora, no se još sa njim bratime i sprežu u borbi protivu svoga naroda.
Stoga, vi koji ste zavedeni od prokaženih izroda i označenih izdajnika, vratite se sa stranputice stopama svojih djedova na pravi put. „Bolje se i sa po puta vratiti, no rđavim putem do kraja ići”. Ako tako učinite, osiguraćete časnu i srećnu budućnost sebi i svojoj djeci; u protivnom slučaju, sramno ćete propasti i vi i vaši potomci.
A vi, vasojevićski partizani, produžite odlučno i neustrašivo započetu borbu protivu mrskog i nevaljalog okupatora do konačnog oslobođenja naše mile otadžbine. Isto tako budite nemilosrdni prema unutrašnjim neprijateljima: špijunima, petokolonašima i izdajnicima svake vrste dogod ne očistite gubu iz torine, imajući na umu ove Njegoševe riječi:
Kud su šćale potrpezne kučke,
Ulizice i ližisahani?
Što im hoće društvo sa Turcima?
Samo tako će naše viteško pleme Vasojevića ostati dosljedno svojim slavnim tradicijama, i samo tako će izići svijetla obraza i iz ove borbe kao iz svake do sada.
Bratski i drugarski pozdrav,
Smrt fašizmu — Sloboda narodu!
18. februar 1942. godine
Pukovnik Savo J. Orović
Savo Orović, Ratni dnevnik 1941 – 1945 (pdf)
