Ratna snimka od 9. juna 1943. godine
Ratna snimka od 9. juna 1943. godine u jeku borbe na Sutjesci, na Milinkladama, uzvišici nad Tjentištem, na kojoj se vidi skupina izmučenih, gladnih i iscrpljenih boraca. Zastali su na trenutak da predahnu između dvaju avionskih napada.
Neki od boraca sa slike, a posebno onaj koji drži konja za ular, doimaju se kao lica sa srednjovjekovnih freski. Iz pogleda im se čita tjeskoba trenutka, grč tog vremena, užas rata.
Od njih četvorice u prvom planu snimke, osim borca koji drži konja, najupečatljiviji je lik čovjeka koji leži sa spokojnim izrazom lica, kao da se odmara na tratini. Bio je ranjen u nogu i u to je vrijeme nogu zahvatila gangrena. Umro je nekoliko sati poslije ove snimke. Inače, od tada je jahao na konju, kojeg drži borac iza njega. Imao je visoku temperaturu, buncao je. Desna mu je noga bila natekla ispod koljena, pa mu je nožem rasparana nogavicu da se olakša pritisak na natečenu nogu. To što se čini da spava samo je varka – bio je sve do smrti stalno u bunilu.
Do njega je borac s rukama na koljenima, zamišljen, oborena pogleda pa se čini kao da ga se ništa ne tiče. Tu je i borac pored bukova stabla, koji se okrenuo i kao da uporno gleda u kameru, čudeći se: “Zar sada nekome pada na pamet da snima?”
Ipak, u tom đavolskom kovitlacu povijesti bio je i jedan čovjek s foto-aparatom, koji je mislio na povijest, da zaustavi na filmu trenutak surova rata. Bio je to Žorž Skrigin, rezervni major JNA, u čijem stanu – u Takovskoj 12, u Beogradu – sjedimo.
– Da, da, ja sam autor te fotografije, koju sam snimio 9. lipnja 1943. na Milinkladama. A tko je na fotografiji to zaista ne znam, čak me i ne zanima. Važna mi je fotografija kao dokument vremena i događaja. To nije grupna snimka za uspomenu ispod koje treba napisati da su na slici Marko, Janko, Salko… – ljuti se Skrigin zbog članka u jednom beogradskom dnevniku u kome je uz tu objavljenu fotografiju bilo zapisano da je autor “nepoznat”.
Žorž Skrigin kao predratni majstor umjetničke fotografije i koreograf zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta otišao je 1942. godine u partizane, gdje je rat proveo uglavnom kao član Kazališta narodnog oslobođenja. Ponio je iz Zagreba u partizane i fotoaparat “Rolleiflex” proizveden 1937. s objektivom Zeiss Tesar 1:35.
– Evo, to je ta kamera. Pogledajte samo tu kožnu futrolu, više je puta šivana i krpljena, na njoj se opaža patina rata. Ovo udubljenje na strani nastalo je zato što mi je kamera služila kao jastuk. Osim toga, prije spavanja sam zamotao remen od kamere oko ruku, da je za iznenadna pokreta ili povlačenja ne zaboravim… – priča Skrigin i smije se.
Iz Zagreba je ponio 30 “Agfa” filmova formata 6×6 i dvije posude s razvijačem i fiksirom. Kasnije, kada je filmova nestalo, “snalazio se” po oslobođenim mjestima u kojima je bilo fotografa, ali mu je u nabavi filmova mnogo pomogao Moša Pijade, koji je stalno pronalazio filmove “za onog Skrigina”.
Kada je 27. novembra 1943. godine poginuo Ivo Lola Ribar na Glamočkom polju dok je bio u avionu na zemlji, s kojim je trebao poletjeti u Kairo, u avionu je izgorjelo i više stotina Skriginovih fotografija, što su ih članovi naše vojne misije namjeravali predati saveznicima.
– Sve sam ratne filmove sačuvao i danas je kod mene oko 500 filmova koje gotovo ljubomorno čuvam. Nisam ih čak htio predati ni u Vojno-historijski arhiv – kaže Skrigin.
Najviše me zanimalo pod kakvim je okolnostima snimio fotografiju o kojoj je riječ, a za koju neki sakupljači građe iz povijesti NOB-a tvrde da kao dokument dolazi po popularnosti odmah nakon Drugog zasjedanja AVNOJ-a (također snimak Skrigina) ili Titova ratnog portreta što ga je Skrigin snimio u augusta 1942. na Miliništu.
Snimka je napravljena u najtežim danima bitke na Sutjesci. Avioni, haubice, “šarci”, zakrvljeni neprijateljski vojnici u omjeru deset na jednoga, sve se to sručilo na kolone, glađu i umorom ispaćenih boraca, koje je držala samo vjera u pobjedu. Od mjesta gdje je snimljena fotografija o kojoj je riječ, do učvršćenih njemačkih položaja na brdu Košuru, bilo je samo tri stotine metara zračne linije.
