Rezka Terezije Dragar – Narodni heroj iz Ljubljane

( Slovenija )

 

Rezka Terezije Dragar rođena je u Ljubljani. Majka ju je kad je imala tek dva mjeseca odnijela na selo i ostavila kod neke porodice da se brine o njoj. Poslije prvog svjetskog rata Rezkina majka je preselila u Beograd i tek bi povremeno za nju poslala nešto novca, a još rjeđe je dolazila obići svoje dijete.

Rezka Terezije Dragar
Rezka Terezije Dragar

Rezka je tako živjela na selu i završila je osnovnu školu. Napunivši četrnaestu godinu zaposlila se kao služavka u Domžalama, a 1929. godine postala je tekstilna radnica u tvornici Eifler u Ljubljani. Stanovala je u maloj sobici, u predgrađu Ljubljane. Težak život, siromaštvo, nepravde i obespravljenost već su je od ranih dana opredijelili da se bori za nešto sasvim drugo, za nešto bolje. Učlanila se u sindikat i svim srcem priključila borbi radničke klase.

Zbog učešća u štrajku bila je otpuštena i nov posao nalazi u Kranju u tamošnjoj tekstilnoj tvornici Jugočeška.

1936. godine u Kranju je izbio veliki štrajk tekstilaca, a pridružile su mu se i hiljade tekstilnih radnica i radnika širom Jugoslavije. Rezka se u tom štrajku iskazala nesvakidašnjom hrabrošću. Kad je vlasnik fabrike naredio masinovodji da vozom izvuče iz fabrickog kruga što više vagona kemikalija, Rezka je legla na prugu. Njen primer ubrzo su slijedile i druge radnice. Masinovodja je tada zakočio voz metar daleko od Rezkine glave i otkazao poslušnost vlasniku.

Rezkina hrabrost i odlučnost među radnicama i radnicima izazivala je divljenje, ali su vlasti čim je štrajk ugušen, Rezku otpustile. Idućih godina promijenila je više tvornica, svuda pronoseći duh revolucionarne radničke klase.

Rašička partizanska četa (iz koje je izraslo pet narodnih heroja) bila je trn u oku njemačkom okupatoru, jer je vrlo uspješno djelovala na malom području sjeverno od Ljubljane. Nijemci su se naročito na nju okomili poslije onoga dana kada su partizani uništili jedna njihova štapska kola i ubili šest vojnika. Za odmazdu spalili su selo Rašicu i nastavili potragu za četom. A četa je i dalje napadala tamo gdje se malo ko mogao nadati. . .
“Rašički partizani – pisalo je tih teških dana u jednom izvještaju Glavnog štaba Slovenije – pokazali su u tim borbama izvanrednu taktičku spretnost, prisebnost duha i heroizam pravih narodnih boraca.”

Rezka Dragar bila je jedna od najhrabrijih među njima.

Javila se i da pođe kao borac u Španjolsku, ali su je kao ženu odbili. U Partiju je primljena 1939. godine. Za radnika Toneta Dragara udala se 1940. godine.

Rezka Terezije Dragar je u Rašičku partizansku četu otišla već u junu 1941., suprug Tone radio je u Ljubljani do 1942. kada je i on pošao u partizane i poginuo 1945. godine.

Ali krajem jula jake neprijateljske snage opkolile su Rašičku četu, koja se po grupama pokušala izvući iz obruča. Grupa u kojoj je bila i Rezka Terezije Dragar, sakrila se u selu, ali zbog izdaje jednog dezertera, Nijemci su ih otkrili. U okršaju, dvojica partizana su ubijena, a petoro ih je uhapšeno, među njima i hrabra Rezka.

U zatvoru u Begunju podvrgli su je zvjerskom mučenju, no ona je ostala nepokolebljiva u svojim uvjerenjima. Na kraju, kao prvu ženu partizanku Nijemci su je strijeljali zajedno sa šesnaestoro drugova. Kada su joj fašisti pokušali vezati oči, ona je to s prezirom odbila: ” Strijeljajte, ali pobjeda neće biti vaša!”, dobacila im je Rezka Terezije Dragar, jedna od najvećih slovenskih revolucionarki, jedna od jugoslovenskih heroina – a bilo ih je mnogo!