SA RANjENICIMA NA NERETVI I SUTJESCI

Sredinom decembra 1942. godine prilikom ranjavanja, negdje blizu Jošavke, u centralnoj Bosni, zadobio sam visoki prelom butne kosti i tako se našao u grupi teških ranjenika 1. proleterske divizije, a nešto kasnije u Centralnoj bolnici.

Zbrinjavanje ranjenika bilo je u to vrijeme zaista vrlo složen i težak problem. Trebalo je uložiti krajnje napore, mnogo snalažljivosti i brzine da se osigura prihvat, prva pomoć, njega i liječenje, evakuacija makar i manje grupe ranjenika i bolesnika. Teško se može reći ko se pitanjima evakuacije više bavio — Vrhovni štab ili rukovodstva područnih mu jedinica, ljekari ili bolničarke, pozadinske vlasti ili civilno stanovništvo. Takođe je gotovo nemogućno izmjeriti što je u tome bilo važnije: transport ili smještaj, ishrana ili nabavka najosnovnijih medikamenata za liječenje ranjenika i bolesnika. Čini mi se da je za onakav način našeg ratovanja — kada nije bilo stabilne slobodne teritorije i nepokretnih bolnica — prebacivanje ranjenika, i to najčešće nosilima i vrletnim stazama, bilo podjednako teško i za ranjenike i za osoblje kojem je bilo povjereno da se o njima brine.

Ranjenici na Sutjesci snimljeni juna 1943. godine. U prvom planu leži Slobodan Jovović iz Prvog bataljona.
Ranjenici na Sutjesci snimljeni juna 1943. godine. U prvom planu leži Slobodan Jovović iz Prvog
bataljona Prve proleterske brigade

Na početku ofanzive prebacivani smo od Šipraga kanjonom Vrbanje do Kruševog Brda. Kragujevački bataljon je imao zadatak da obezbijedi evakuaciju ranjenika. U početku su nas nosili zarobljeni domobrani, a od Kruševa Brda Do Mrkonjić-Grada tu dužnost su uzeli na sebe borci bataljona.

Negdje, u jednom od zaselaka blizu Kruševog Brda, susrio sam se s borcima moje čete. Bilo je to iznenadno i dragocjeno okrepljenje mjesec dana poslije ranjavanja i rastanka s brigadom. Pričalo se da su naše jedinice već ioodmakle na istok, pa je mene i ostale ranjene drugove bila zaokupila pomisao da se više nikada nećemo sresti s brigadom. A kada je do toga neočekivano došlo, onda se može slutiti koliko je to bio uzbudljiv i prijatan događaj. Borci su ulazili jedan za drugim u kuću — privremeno sklonište ranjenika, i rukovali se sa mnom i s ostalim ranjenicima. Ne zna se ko je više bio uzbuđen: oni — ti neumorni ratnici, koji su s vedrinom ulazili iz borbe u borbu i prevaljivali gotovo bez predaha desetine kilometara, ili mi — njihovi dojučerašnji suborci u streljačkom stroju, sada prikovani za improvizirana nosila.

Prilikom prenošenja ranjenika za Petrovo Polje borci Kragujevačkog bataljona morali su da nas nose preko nekih jaruga i kroz duboki snijeg. Ogromno je bilo požrtvovanje 3. čete sa komandirom Stevićem, koja je uložila maksimalne napore da se svi ranjenici izvuku prtinom koja je na prvi pogled izgledala nesavladljiva. Grupa boraca “zaduženih” za moja nosila bila je, čini mi se, najpožrtvovanija. Kao da su bili srasli s nosilima. A ja sam bio zaista najteži ranjenik, ne samo zbog rane nego i zbog težine tijela. Sjećam se da su neka tri kilometara tog vrletnog puta prelazili za više od sedam sati. Padali su na koljena, jednom rukom su držali nosila, a drugom se hvatali za snježne nanose ili korijenje, samo da se ne bi okliznuli i zajedno sa mnom pali niz strminu. Govorio sam im da me ostave i da se ne muče. A oni su na to toplo odgovarali, zaričući se da me neće ostaviti makar svi izginuli.

Prebacivanje ranjenih i bolesnih drugova, osobito onih na nosilima, od Jablanice preko Neretve do Krstaca bilo je ispunjeno mnogim teškoćama, ali i požrtvovanjem boraca-nosača i samih ranjenika. Do kojih je granica išlo požrtvovanje onih koji su nosili ranjenike, potvrđuje, između ostalog, primer jednog Dalmatinca. Na maršu od Zlopolja prema Jablanici vidio sam ga kako je umro od napora i ostao prislonjen glavom uz nosila.

Neposredno prije prelaska Neretve pao sam s konja. Na stranu to što sam se dobro ugruvao. Konj je pobjegao, a ja ostao sam i bespomoćan. Bilo je oko tri časa poslije podne. Kako sam se našao na repu kolone, inače jako isprekidane, ostao sam na obali Neretve i tu prenoćio. Rano u zoru prošla su dva druga i jedna drugarica, čije sam glasove prepoznao i javio im se. Oni me nijesu mogli odmah uzeti sobom, jer je to bila hirurška ekipa 1. divizije — morali su hitno da pređu na onu stranu Neretve radi neke operacije.

Odmah poslije prelaska Neretve oni su javili o meni načelniku saniteta Gojku Nikolišu i komesaru divizije Fići Kljajiću. U međuvremenu je naišao neki seljak, koji me natovario na leđa i spustio u jednu obližnju pećinu pored same obale. Drugovi Nikoliš i Kljajić su se vratili po mene, a za sve to vrijeme se na sve strane vodila žestoka borba protiv četnika, Talijana, Njemaca, ustaša. Nikoliš i Kljajić su prikupljali zaostale drugove i ranjenike. Doveli su i konja za mene.

Jahao sam na lijevoj butini, jer mi je desna noga bila u gipsu. Držao sam se objema rukama za samar, dok je ranjena noga udarala o stijene pored puta i izazivala mi strahovite bolove. Bio sam već strašno iscrpljen i održavao sam se na konju više snagom volje nego iznemoglim rukama. Na lijevoj obali Neretve, kod tunela, gdje je bila neka prihvatna stanica,neki drug mi je dao konzervu s mesom. Odatle je staza velikim usponom vodila za selo Krstac. Na pola puta talijanska artiljerija je otvorila žestoku vatru. Konj se poplašio, zbacio me i pobjegao. I konjovodac se negdje izgubio, pa sam opet ostao sam na stazi. Iznad mene, na obližnjoj koti, držala je položaj jedna četa iz 7. banijske divizije. Videći što se sa mnom dešava, krenuli su k meni komandir te čete i jedna bolničarka. Dogovarali su se kako da mi pomognu. Uto je naišao neki seljak s konjem i ceduljicom u rukama, u kojoj je stajalo da ga niko ne smije zadržavati na putu, i naravno, da se konj ni za kakav zadatak ne smije upotrijebiti. Komandir se s njim poduže objašnjavao pokušavajući da ga ubijedi u to da konja treba dati ranjeniku, ali bez uspjeha. Preostalo mu je ono posljednje, čega se, očevidno, klonio — naredio mu je da preda konja. Njih dvoje su me natovarili na konja, prebacili do sela Krstaca i pred nekom kućom me ostavili. U stvari, ova i još nekoliko kuća u selu bile su namijenjene za ranjene drugove. Međutim zbog preloma nijesam mogao da se dovučem do vrata. Ranjenici su ipak osjetili da sam u njihovoj blizini, pa me neko između njih zapita:

— Druže, jesi li ti ranjenik ili tifusar?

— Ranjenik sam! — odgovorih.

Na to je jedna ranjena drugarica dobacila:

— More sigurno si tifusar! Ne ulazi ovamo, i ovako smo u teškom stanju! Taman još i to — da nam preneseš tifus!

Ja sam zaćutao.

Među ranjenicima je nastala prepirka:

— Svejedno ko je — tifusar ili ranjenik, malo je izgleda da će preživjeti! — reče neko.

Naišle su štuke i u nekoliko naleta bombardovale selo. Kuća sa deeetak ranjenika bila je pogođena direktnim pogotkom. Kamenje i zemlja, parčad ranjenika letjeli su na sve strane. Prašina je zasula i mene pred kućom. Kada su prestali naleti aviona, opet se začu razgovor:

— Kako mi je, drugovi, žao onoga druga što ga ne pustismo unutra! — začu se glas one iste drugarice.

— Ti si kriva! Siromah čovjek! — poče je grditi neki od ranjenika.

Ona je jadikovala dosta glasno:

— Sigurno je poginuo!

Tada sam se ja javio:

— Nijesam poginuo, tu sam, pred kućom!

Onda je ona bila najgrlatija u naporima da ubijedi ostale da me puste u kuću, pa mi naredi:

— Dovuci se ovamo, druže!

Ali kako! Zbog preloma i opšte iscrpljenosti nijesam mogao ni da se pokrenem s mjeeta. U tom trenutku je prošla neka bolničarka da provjeri da li su ranjenici živi. Ona me uvukla u kuću. Dočekali su me dosta hladno, ali ja nijesam mario za to. Ubrzo sam zaspao i tek pred zoru sam se probudio. Neko me bio nagazio. Bila je to ljekarka Zora Štefi. Reagovao sam ne baš pristojno.

U zoru su nas prebacili van kuće i posakrivali u nekom kamenjaru ispod prorijetkog drveća.

Mučan je položaj teškog ranjenika. S jedne strane ne vidiš nikakvog izlaza, a s druge strane tolika drugarska pažnja i ljubav drugova, naročito bolničarki. Ranjenici im uzvraćaju istom mjerom, pa se razvija međusobno povjerenje i prijateljstvo koje se nikada ne može zaboraviti. Često smo govorili: “Nije važno i ako poginemo!” U tom slučaju počinuli bismo i mi i oni, nosači i bolničari. Dogovarali smo se — u slučaju da nas neprijatelj iznenadi — da mu ne dopustimo da nas mrcvari, već da se ručnim bombama i pištoljima borimo do poslednjeg metka. Da poginemo u borbi prsa u prsa, onako kako to nama i dolikuje.

Ponovni susret s drugovima iz moje čete i bataljona doživio sam u trenucima koji su bili krajnje kritični za sve — i za nas ranjene, i za bolesne, i za zdrave borce, i za stanovništvo na područjima na kojima se razvijala ofanziva u maju i junu 1943. godine. Dijelovi bolršce bili su na početku ofanzive raspoređeni na širem prostoru Sandžaka. Moja grupa ranjenika bila je razmještena u rejonu sela Glibaća. Život bolnice je tekao do tada bez potresa, bez onih ubitačnih pokreta i uznemiravanja. iz vazduha. Čak smo se nadali da će takvo stanje malo duže potrajati, toliko da se ranjeni i bolesni drugovi oporave i vrate u evoje matične jedinice, a to je i bila najintimnija želja svih nas.

Ofanzivu nijesmo očekivali, najmanje takvih razmjera … Ali ubrzo poče da odasvud puca. Sve je to nametalo mnoštvo pitanja u vezi sa sudbinom nekoliko hiljada ranjenika i bolesnika: kuda sada, kako se probiti, s kojim snagama. Snabdijevanje je išlo sve teže. Ljekova je bilo sve manje. Trebalo je održati moral u tim trenucima koji su duboko u srcima jednih i drugih izazivali strepnje od onoga što se može desiti. Nijesu to bile isključivo one lične brige o sebi, već više za svoju jedinicu, za sve drugove koji su se bili zatekli na tom vrletnom, divljem, osiromašenom terenu.

Nekoliko dana poslije početka ofanzive, 1. proleterska brigada dobila je zadatak da se najhitnije prebaci s položaja prema Mojkovcu i Šahovićima u rejon sela Čelebića, tamo gdje se nalazio dio centralne bolnice — ranjenici i tifusari — rekonvalescenti. Kolona brigade je prolazila baš pored sela gdje se nalazila moja grupa. Neko od boraca iz te neumorne kolone svratio je do prvih kuća našega sela ne sluteći da su tu ranjenici. Ja sam se tada pridržavao štaka. Do staze kojom se kretala kolona nije bilo više od četrdeset koraka. Čim se saznalo da prolazi naša brigada, svi su pohrlili iz kuća — neko puzeći, neko je zamolio da ga iznesu pred vrata, da bar pogledom uhvati kolonu koja živi u srcu i o kojoj se mašta, zbog koje se upinjalo iz svih snaga da se prezdravi i ponovo nađe mjesta u njoj. “Potrčao” sam i ja — i dok sam izbio na taj puteljak, pao sam pet-šest puta. Začas su se okupili i borci moga bataljona. Nastalo je veselo zdravljenje. Onako bučno i toplo da od toga zaboraviš rane. Ne znajući da sam još teški ranjenik, neki drugovi su htjeli da me odvuku sobom — da se ne gubi vrijeme i da se ne prekida veza. Čak je i komesar Fića, koji je tuda naišao i zagrlio me, htio da me povede s njime. Na žalost, nijesam bio sposoban ni za najkraći pokret, bio sam još vezan za bolnicu. Rana mi je bila tek zarasla, noga je ostala nepokretna u koljenu i zglobu. Uz to sam imao i zaduženje: partijski sekretar ešelona. Ipak, susret mi je bio drag: ulio mi je snage i vjere da ću ubrzo ozdraviti i uključiti se u moj bataljon i brigadu.

Pokret koji smo odmah poslije toga rastanka izvršili preko Kosanice i Đurđevića Tare takođe mi je ostao U sjećanju — jer nam je u tom pokretu s jedne strane Tare na drugu, preko onoga improviziranog mosta, trinaest ranjenika pomrlo. A izgledalo je da su svi bili na putu potpunog ozdravljenja. U stvari, od fizičke iscrpljenosti  napora koji nam je bio nametnut ovim pokretom, oni nijesu izdržali. Ni mi ostali nijesmo bili u takvom stanju koje bi pružilo makar malu nadu da ćemo u punom brojnom stanju dospjeti do cilja. Bili smo smalaksali do te mjere da nijesmo mogli sahraniti pomrle drugove. Te gubitke smo registrovali duboko u našim srcima i ponijeli ih dalje, do raskida neprijateljevih obruča, do kraja rata, do ovih dana. Ostali su zauvijek s nama.

Dvije noći i jedan dan prelazili smo taj put od Kosanice do sela Njegobuđe, što bi inače moglo da se prevali za pet do šest sati običnoga hoda. A kada smo stigli u Njegobuđe — ponovo nas je čekalo naređenje za pokret. Trebalo je da se prebacimo za selo Crnu Goru. Srećom, tada smo naišli na Vučkovića, a onda na Kopičića, koji su nam dali svoje sljedovanje hrane (ne znam da li je to bilo sljedovanje bataljona ili brigade), a dali su nam, takođe, i sve svoje konje, pa smo poslije kraćeg odmora uspjeli da se prebacimo za selo Crnu Goru.

Svi smo bili svjesni da je u pitanju krajnje kritična situacija i da i od nas, ranjenika i bolesnika, takođe zavisi da li će se izvršiti plan Vrhovnog štaba da se što prije i sa što manje gubitaka izvučemo. Stoga smo trpjeli sve nedaće takve ofanzive — i glad, i pokrete, i nespavanje. Njega bolničara bila se svela na tople riječi, na pogled koji hrabri i održava u koloni.

Od sela Crne Gore nadalje vršili smo pokrete pod još težim okolnostima nego ranije: pratila nas je i neprijateljeva avijacija, ono nadlijetanje koje donosi smrt s bombama i mitraljeskim rafalima. Ušli smo u sastav centralne bolnice iscrpljeni do krajnje mjere. Sjećam se da su nam tada dali neki paradajz u konzervama zaplijenjenim od Talijana. Neko od ranjenika je tada rekao da u svom životu nikada ništa ukusnije nije pojeo!

Nalazio sam se u onim posljednjim ešelonima iznad Pive. Ovdje sam se srio sa drugom Nikolišem, a odatle smo se ubrzo povezali sa dijelovima 7. divizije, gdje nas je prihvatio njen komandant Pavle Jakšić.

Jedne noći, prilikom prelaska Pive, izgubio sam vezu sa bolnicom. Jedna drugarica me vukla niz neka točila ka Sutjesci i negdje me ostavila među ranjenicima koji su se takođe teže kretali. Izgledalo je kao da smo potpuno odvojeni od sviju i da nas niko neće pronaći. Pojedinci su strahovali da ne postanemo plijen neprijatelja. Što je vrijeme više odmicalo, situacija kod našeg zbjega bila je sve mučnija. U trenutku koji je ličio na očajanje, odnekuda je naišao Špiro Lagator, prezdravijeli ranjenik. On je unio zračak nade. Negdje je pronašao jednoga konja i natovario me na njega. Zatim je formirao jedan ešelon ranjenika i krenuo pravcem koji je obećavao da vodi u sastav naših jedinica na Sutjesci. Međutim ispod neke čuke nabasali smo pravo na Njemce. Oni su zapucali. Srećom, niko od nas nije bio pogođen. Špiro se snašao u trenutku koji je bio vrlo kritičan. Skrenuo je kolonu u neku gustu hiumu i tako se “otkačio” od neprijatelja. Putovali smo, a to je tako izgledalo kao da milimo. Trajalo je to dosta dugo, dan ili dva, i pristigli smo blizu sela Rataja, gdje sam naišao na Radovana Doskovića i Vasa Vukićevića sa zenom. Vaso je imao u džepovima prilično prženog ječma, pa mi je dao jednu pregršt. Tako sam halapljivo jeo ta pržena zrna kao da mi je od toga zavisilo hoću li se spasti ili ne. Kao da je u svakom zrnu toga ječma pisalo — život. A možda je i bilo tako.

Kada je prošao ko zna koji nalet avijacije i nastalo izvjesno smirenje, ranjenici su samoinicijativno počeli da se prebacuju nekom jarugom na drugu stranu. Zadržavao sam ih, uzalud. Vasa i još nekoliko njih sam uspio da zadržim. Dosković je, međutim, prešao na drugu stranu. U tom času je naišao nov nalet aviona i okomio se baš na proplanak, koji se nalazio s one strane, a tamo su upravo prolazile kolone ranjenika. I, naravno, meta je bila jako povoljna za neprijatelja. Tako su tamo našli smrt mnogi drugovi. Mnogo više ih je izginulo na tom proplanku nego prilikom prvog bombardovanja.

Pri prolasku kroz Miljevinu posmatrali smo kolone naših jedinica i bolnice kako prelaze preko ceste Kalinovik—Foča, na kojoj je direktnim pogodkom protivkolca 2. proleterske brigade bio uništen jedan njemački tenk. Put prema Jahorini bio je otvoren. Obruči neprijatelja su popustili tamo gdje su njegove snage bile prilično jake i gdje, izgleda, nije očekivao naš proboj. Posmatrao sam doktora Đanija, rekonvalescenta od tifusa, kako poslušno slijedi svako naređenje komande ešelona. I ne samo komande. Ko bi mu god što rekao, on je pažljivo slušao i izvršavao. Stoga smo se s njim šalili, a ti trenuci su bili krajnje ozbiljni i malo mjesta je bilo šali na račun onoga koji izvršava naređenja.

Tih dana pobjedonosnog proboja višestrukih obruča neprijatelja navratio sam u štab 1. divizije. Srio sam književnika Jovana Popovića. Krećući se nekoliko stotina metara iza kolone često sam s njim razgovarao o posljeratnom uređenju zemlje, o životu nakon završetka revolucije. S koliko je oduševljenja on govorio o tim danima!

Kao prezdraveli ranjenik određen sam na novu dužnost — ali van jedinica 1. divizije. Moralo se požuriti u susret novoj jedinici i novoj sredini. Nije bilo vremena ni da se pozdravim s drugovima iz mog bataljona.

Bogdan VUJOŠEVIĆ

Sjecanja

Prva proleterska brigada