Sjecanje na komadanta Ninu – Dr Zdravko KOLAR

Voljeti lujde — to je više nego dobra osobina, to je vrlina. To se ne može činiti po službenoj dužnosti samo iz uviđanja neophodnosti takvog odnosa, ili samo iz spoznaje da je to velika osobina dobrog komandanta. Ta osobina treba da je u čovjeku. Teško je reći koliko je ona urođena, a koliko stečena, ali je sigurno da se ne stiče lako i brzo. Voljeti ljude tako da oni to osjećaju predstavlja podlogu povjerenja, odanosti, ponosa u svog komandanta, predstavlja onu nevidljivu silu koja daje polet vojnicima kad čuju riječi ili osjete prisustvo svog komandanta.

Ovu osobinu ljudi mogu posjedovati u većoj ili manjoj mjeri. Kod Nine Marakovića, komandanta 7. banijske brigade, ona je bila njegova najizrazitija vrlina. Zahvaljujući njoj Nina se brzo zbližavao s ljudima, lako i brzo stvarao ono razumijevanje i prisnost koji
su toliko potrebni među ljudima u radu na zajedničkom poslu.

Sjećam se svoga prvog susreta s njim. Već ranije čuo sam o njemu. I tada čovjek unaprijed stvara u mašti nekakvu sliku o nepoznatom. Čovjek je svjestan toga da to zamišljeno biće nije ono stvarno i da će najčešće morati da konstatuje:

»Drukčije sam ga zamišljao«.

Pa ipak mu je milo kad prvi utisak u susretu sa nepoznatim bude bolji nego što je očekivao. Taj prvi utisak osvaja čovjeka.

Došao sam u vezi s poslom, skopčanim sa opasnošću, kod čovjeka koga prvi put vidim. I mada sam već čuo o njemu upravo kroz rad na zadacima o kojima je i ovoga puta bila riječ, ipak sam se držao nekako kruto, kao da želim da što prije okončamo razgovor. Zbunjivalo me je baš to što se Nina ponašao kao da smo stari poznanici. Jer, sve ono o čemu je govorio mogao je reći kraće i hladnije, kao i obično što ljudi govore o nekom poslu kad se prvi put sretnu. Taj njegov način razgovora nije bio rezultat nastojanja da se približi sagovorniku. To je ležalo u njemu. Zato se nije morao truditi da pokaže prisnost i toplinu već su one izvirale iz njega, i on ih nije mogao sakriti.

Iz ljubavi prema čovjeku proizlazilo ie i povjerenje koje je Nina imao i pokazivao prema ljudima sa kojima je radio. Rade je isticao dobre strane pojedinaca, dok je o onima lošim govorio kao o nečem prolaznom, nečem što ne umanjuje vrijednost onog pozitivnog. Možda ovakvo gledanje nije uvijek najkorisnije, jer umanjuje opreznost koja je neophodna kod pristupanja nekom poslu, čiji će ishod zavisiti od kvaliteta saradnika isto toliko koliko i od
rukovodioca. Ali je sigurno da će bez vjere u ljude i bez sigurnog oslonca na njih, posao još manje napredovati.

Kada biste s Ninom razgovarali o ljudima koji rade na jednom sektoru, organizaciji ili jedinici i stvarali zaključke o njima na osnovu samo onog što ste od njega čuli, dobili biste utisak da tu ima tako mnogo dobrih i sposobnih ljudi, da je upravo čudo zašto se na tom sektoru drži toliko dobrih kadrova, dok su druga mjesta u njihovoj oskudici. Jednom drugu prilikom polaska na novu dužnost rekao je:

»Imaćeš odlične saradnike i kad bi mene pitali ja ne bih znao ko bi kome trebalo da bude pomoćnik«.

Svakome je teško kad izgubi druga u ratu, konurndantu kad izgubi borca. Na komandanta 7. banijske brigade gubici su posebno teško djelovali. Nina je znao da u borbi mora biti gubitaka, zbog njih nije bio neodlučan, ali ljudi mu je bilo žao i to nije mogao sakriti čak i da je htio. Prvo pitanje koje je upućivao komandantima i komandirima poslije neke borbe bilo je:

»Koliko imaš gubitaka?«

Nije on zbog neizbježnih žrtava prekorevao komandante, ali nije mogao čekati s pitanjem koje je dolazilo iz sica. Ima momenata kad je čovjek svjestan da nešto tako treba da bude, a u sebi osjeća drukčije. Po onome što osjeća — učinio bi jedno, a po onome što svjesno misli — radi drugo. I taci se u njemu nešto lomi, vodi se borba koja ostavlja vidne tragove u njegovim postupcima i manifestuje se na neki način. U 7. brigadi dogodio se i ovakav slučaj: borac je pronašao krumpir kod seljaka, uzeo ga i time dao povoda i drugima da to isto urade. Iz današnje perspektive to nije ništa strašno. Ali za nas je to drukčije izgledalo u Hercegovini 1943. godine, nakon IV ofanzive. Četnici su razbijeni kao formacija, ali da li će biti i politički dotučeni, zavisilo je od držanja naših jedinica, od njihovog utjecaja u narodu koji će rezultirati iz pravilnih postupaka kao potvrde istinitosti naših riječi. Eto, zbog čega je taj borac trebalo da bude kažnjen.

I to najtežom kaznom. Još danas, pri pomisli na to, nisam načisto, da li je i tada trebalo baš tako postupiti. Ljudi su bili gladni i to toliko gladni da su umirali. Tifus je zahvatio cijelu jedinicu, umiralo se u hodu. Istina je da i u tim uslovima treba da prvlada svijest. Ali, zar se može vjerovati da su u tim prilikama postojali uslovi za pravilno rasuđivanje? Trebalo je odlučiti brzo, pravilno, sa pozitivnim posljedicama. Tu odluku je morao donijeti
komandant. Ako je i nije sam donosio, morao ju je sam objasniti pred strojem. Nina je izvršio ovaj mučan zadatak. Objašnjavao je zašto moramo biti nepopustljivi. Ali u tom glasu bilo je i nečeg neubjedljivog. Ne u riječima, one su bile na mjestu. Rekao je sve
što je trebalo reći. Ali, uz odlučne riječi probijao se i jedan prizvuk koji je umanjivao odlučnost. Komandant je govorio o odluci za koju je vjerovao da je ispravna. No, komandant je bio i čovjek koji je volio svoje borce. A ovaj ovdje, koga je trebalo najstrože
kazniti, bio je sve do sada borac koji je dobrovoljno došao u partizane, borio se dobro na Baniji, u Slavoniji, u Bosni i došao ovdje da izgubi život zbog nekoliko krumpira. Komandantu se neprekidno probijala misao da je to naš čovjek, čija se vrijednost ne može
mjeriti s krumpirom. Njemu je istovremeno jasno da nije riječ o krumpiru, već o principu koji ne smijemo prodavati za hranu, jer ćemo ostati i bez principa, i bez hrane. Sa te strane nije bilo dvojbe.Međutim, postojala je i ona druga, koja govori da gladni i bolesni
ne mogu uvijek misliti o principima.

I komandant se našao u čudnom položaju; ubijeđen da kazna mora biti najstroža, a žao mu je i čovjeka. Zbog toga je njegova riječ pred strojem brigade bila neobična. Kad danas mislim o tome imam utisak da je taj neobični glas dolazio kao rezultat izbijanja
tuge za čovjekom koji je imao sve do tada svoje mjesto u komandantovom srcu.

Starješina koji voli ljude pokazuje to, u prvom redu, brigom za njih. Istina, smisao brige leži u naporima starješine da svoje ljude pripremi i održi ih neprekidno spremne za zadatke. Ali, pod brigom za ljude podrazumijeva se i pružanje uslova za život i rad, uz unošenje onih pravih ljudskih odnosa u život jedinice. U ratu kakav smo mi vodili, starješini se nije pružala prilika da učini u materijalnom pogledu toliko koliko ljudima treba. I baš zato je vežna ona svakodnevna briga oko smještaja, ishrane, odmora, raspitivanja o zdravlju, o umoru poslije dugog marša. Borac tu brigu i ljubav osjeti i to ga onda veže za starješinu trajno i čvrsto. Tako se i moglo tumačiti ono bezgranično povjerenje boraca 7. brigade prema svom komandantu. To je bilo samo uzvraćeno povjerenje.Komandant to ne može umjetno postići, to se ne stvara silom i nekim vještačkim autoritetom. Toplina u odnosima se ne stvara dekretima, nju stvaraju ljudi.

Nina se obraćao borcima po imenu. Ne znam da li se posebno trudio da im zapamti imena, ali ih je znao ne samo po imenu, već i odakle su, pa i više od toga. A kada komandant oslovi borca po imenu, onda je to još prisnije no kad mu kaže: »Druže«. Borac osjeća da ga komandant zna i zapaža, da vidi njega — pojedinca, a to znači da vidi i zna njegove brige i radosti, neuspjehe i uspjehe,da ih vidi kao pojedince. I kad se vojnici u mnogim slučajevima osvjedoče i ubijede da komandant iskreno želi i trudi sc koliko je mogućno da njima bude dobro, oni su onda spremni da otvore svoja srca pred njim i da izraze ono što osjećaju. To je razlog zbog koga su borci voljeli da razgovaraju sa Ninom, da mu se pohvale
i izjadaju.

Ako starješina ne učini sve što je u njegovoj moći da bi olakšao teškoće s kojima se bore njegovi ljudi, oni to brzo osjete i nedostatak pažnje prema njima uzvraćaju smanjenom pažnjom i ljubavi prema njemu. Znajući za ovo, Nina je jednom poveo razgovor
o tome da mu se čini da su borci nekako hladniji prema njemu. Htio je da čuje zbog čega je to tako.

»Imam osjećaj da ljudi nekako teško, sumorno odgovaraju na moja pitanja, kao da žele da ih pustim na miru i da im se ne obraćam. Treba li uzrok tražiti u mojim postupcima«?

Ovo pitanje koje je postavio proizišlo je upravo iz njegove ljubavi prema ljudima i želje da mu bude uzvraćena. A ljudi su osjećali ono isto povjerenje prema svom komandantu, ponosili se njime u teškim danima IV i V ofanzive kao i prije dok su se borili na Baniji. Jedino su se promijenili uslovi u kojima su se ti osjećaji mogli manifestovati. Glad i bolest su otupili njihove osjećaje ili, bolje rečeno, potisnuli ih, nisu dozvolili da se vidno ispoljavaju kao prije. Voljeli su borci svog komandanta i kada im je bilo najteže, samo nisu imali snage da to ispolje. To se pokazalo i one kobne večeri, 13. juna, kada je voljeni komandant ostao u Rataju, zaklonjen iza omanje gomile kamenja.

To je bio posljednji napor da se probijemo iz neprijateljskog obruča. Neprijatelj je pokušao iskoristiti preostali dio dana da bi nam spriječio prolaz. Avioni su nastojali da nas prikuju za zemlju da nas zadrže i time stvore potrebno vrijeme svojim jedinicama.Ali nas nije bilo mogućno zaustaviti. Ostali su samo oni koji su pogođeni. Među njima je bio i komandant 7. banijske brigade. Vijest o pogibiji komandanta prošla je brzo i tiho i duboko se zarila u srca ljudi u kojima je Nina imao svoje mjesto. I sad se ona neoslabljena, ali potisnuta ljubav, probila i prerasla u tihu i duboku tugu. Situacija nije dozvoljavala dugo zadržavanje nad
grobom komandanta. Moralo se ići naprijed. Ali situacijo nam nije mogla zabraniti da i dalje volimo svog druga i da to kažemo riječju, ispoljimo međusobnim pogledima, da čuvamo tugu duboko u svojim srcima.

Brigada je uskoro promijenila nekoliko komandanata. Sve su to bili dobri ljudi, dobri rukovodioci. No, borci su ipak osjećali nedostatak Nine i to se odrazilo na raspoloženje jedinice. Nije to bilo nepovjerenje prema novim komandantima, jer nije ni bilo razloga za to. Nije to bilo pomanjkanje prisnosti, jer su novi komandanti vodili računa o već stvorenoj navici boraca da očekuju od svakog komandanta ono što im je pružao Nina. Nije to bilo
odsustvo želje da se zavoli novi komandant, da mu st uzvrati u istoj mjeri. To je prosto bila tuga za voljenim čovjekom, koji je ostao u Rataju, ali se zadržao duboko u srcima drugova. I teško čovjek može zaboraviti izgubljeno. A dok to ne zaboravi, sa novim se ne može saživjeti. Utoliko teže zaboravlja nešto što je mnogo volio. A ljudi su voljeli Ninu upravo zato što je on bezgranično volio njih.

Dr Zdravko KOLAR