Tri susreta – Dr Zdravko KOLAR
Te posljednje predratne godine u našem trećem razredu Učiteljske škole u Petrinji bili smo skoro potpuno politički izdiferencirani. A pošto je s našom generacijom poslije štrajka ponovo otvorena škola, najviše smo utjecali i na politička previranja u cijeloj
školi.
Ivo Štajcar se nije mnogo isticao u razredu. Bio je miran, tih, rijetko je govorio, a kad je to i činio, onda je to bilo kratko, odsječno, malo povišenim tonom. Njegova nepokorna, kuštrava kosa, vertikalna bora posred čela i oštar pogled iza naočala davali su
utisak osornog i nepristupačnog mladića. Taj spoljni izgled potpuno je varao. Mi smo znali da je Ivo dobar drug i više — vjeran prijatelj, dobra duša, iskren čovjek, ali koji svoja osjećanja ne manifestuje vidno i bučno, već ih nosi duboko u sebi.
U momentima kada je u razredu ili školi dolazilo do političkih raspri, koje su se redovno završavale pofrontavanjem na dvije nepomirljive strane, Ivo bi brzo, kratko, u nekoliko rečenica koje nisu ostavljale mogućnost kolebanja, iznosio svoj stav nepokolebljivog marksiste. U konkretnim političkim akcijama primao je svoj zadatak bez pitanja zašto i kako; davao je do znanja da shvata zadatak i njegovu važnost i radio je ono što je trebalo da uradi. Tom svojom mirnoćom, tihom ali odlučnom akcijom, osvajao je simpatije sredine u kojoj je djelovao.
Aprilski dani 1941. prekinuli su političku borbu u školskim klupama. Surova stvarnost okupacije i ustaških orgijanja došla je brzo i djelovala zbunjujuće i na mnogo iskusnije ljude, nego što smo to bili mi. Ali je ta stvarnost i pred nas postavila pitanje biti ili ne biti; tražila je opredjeljenje ne na riječima, nego na djelu. Kolebljivci su se počeli odricati svojih ranijih stavova, malođušni su se obeshrabrili. Samo postojani patrioti, idejno nepokolebivi,
smioni borci, bez rezerve su čvrsto stali u prve redove boraca. Među ovima je bio i Ivo.
U junu 1941. pošao sam u Petrinju. Nisam znao kakva je situacija u gradu, kakvo je držanje onih koji me poznaju. No, nisam ni malo sumnjao u Ivino držanje. Stoga sam preko polja ušao u vrt dobro poznate kuće u kojoj sam s njim proveo mnoge dane. Našao sam ga u dvorištu. Jako se iznenadio i prvo pitanje mu je bilo, da li sam neopaženo ušao u grad. Bojao se da me ne uhapse. Upoznao me je sa situacijom i, što me je naročito zanimalo, sa držanjem pojedinih drugova iz našeg razreda, kao i ostalih poznanika.
To su bili dani kada je svaki čovjek morao da pokaže svoju vrijednost, svoje ljudsko dostojanstvo, patriotsku svijest i nacionalni ponos. I zaista su ih mnogi pokazivali.
Zbog toga smo bili razočarani držanjem onih od kojih smo očekivali više. ali i obradovani buđenjem onih koji su do tada izgledali politički nezainteresovani. Ivo je aktivno slijedio razvoj događaja, održavao vezu sa ostalim drugovima u gradu, pratio rad i postupke pojedinaca. Zato je i mogao da me već tada tako iscrpno obavijesti o situaciji
u gradu i držanju pojedinaca. Uvijek pažljiv drug i vjeran prijatelj ispratio me daleko izvan grada i vratio se kući tek kada je vjerovao da sam van opasnosti — bar što se tiče Petrinje.
U junu 1942. na putu za Trokut prolazio sam kroz selo Tremušnjak. Čuo sam da se tu nalazi tehnika Kotarskog komiteta Petrinja, pa sam navratio da vidim kakvog imaju materijala. Kako sam bio prijatno iznenađen kada sam u rukovodiocu tehnike prepoznao Ivu. Bio je to onaj isti tihi mladić, neukroćene kose i blagog osmjeha, čije su krupne oči malo odsutno gledale. Očito se radovao ovom susretu, ali nije to umio vidno da izrazi. Nekako poslovno,
ali s ponosom mi je pokazivao šta rade i čime raspolažu.
Bio je sav zauzet svojim poslom. Shvatao ga je ozbiljno i pridavao mu važnost kao da od toga zavisi razvoj revolucije na Baniji. Same je takav radnik mogao uspješno raditi sa onako oskudnim sredstvima. Spadao je u ljude koji su, samim tim što su po partijskom zadatku upućivani na neki posao, smatrali đa je taj rad dovoljno važan i da zaslužuje puno angažovanje cjelokupne ličnosti. Volio je da govori više o poslu nego o sebi. Zato mi nije ni stigao da ispriča kako je došao u partizane i gdje je sve bio u protekloj godini. Pomenuli smo nekoliko zajedničkih poznanika — i to je bilo sve.
Peta neprijateljska ofanziva je otpočela kada je u 7. banijsku brigadu stigao veliki broj rekonvalescenata tifusara, koji su se jedva kretali od iscrpenosti. Nije bilo mogućno dati im odmor, potrebnu njegu i dobru ishranu. Umjesto toga raspoređeni su u jedinice da uzmu oružje i stupe u borbu. Za čudo, ti su ljudi-kosturi bez pogovora uzeli oružje, teškom mukom izvukli se na položaj i vodili borbu s neprijateljem. Mirno su punili svoje puške i okidali, ne uzbuđujući se nastupanjem neprijatelja. Tek kada je. trebalo da promijene položaj i da se brzo prebace na slijedeću čuku, vidjelo se da ne mogu.
Ivo je došao u naš bataljon, koji se nalazio na položajima u blizini Pljevalja. Potpuno iznemogao, upalih obraza, pocrnio od dima, jedva se kretao strmom stazom. Već prve riječi su pokazale da je još uvijek teško bolestan. Jedva je govorio, a bio je svjestan da su mu snage na izmaku. Uvjeravao sam ga da će biti bolje, da će se brzo oporaviti i povratiti snagu kao i mi koji smo nešto ranije preboljeli tifus.
Vjerovatno bi tako i bilo da nije već otpočela Vofanziva. Ali, uslijedili su pokreti i borbe. Od Pljevalja preko Tare, Durmitora i Pive, vukla se ka Sutjesci kolona iznemoglih boraca. Sve više je bilo onih, koji su sjedajući da se odmore, zaspali kraj vatre da se više nikada ne probude, ili jednostavnu pali ispred druga u koloni.
Primicali smo se Sutjesci, žureći da stignemo jedinice koje su se već borile u Zelengori i sprečavale Nijemce da nam presijeku put. Kolona je bivala rij eda, broj onih koji su zaostajali sve veći. Sve češće se čulo, »ne mogu dalje«. Starješine su nastojale da im
se jedinice ne osipaju pa su podizale one koji su sjedali kraj staze. Ubjeđivali ih da krenu, pomagali im. Drug je pomogao drugu. I što smo se više primicali Sutjesci, ipak ih je sve više sjedalo i zastajalo.
Na jednom kamenu je sjedio borac pognute glave i kao da je nešto duboko mislio, ne dozvoljavajući da mu ma ko prekida nit misli. Iako to nije bilo ništa neobično, trgao sam se prepoznavši Ivu. Bilo mi je jasno zašto se izdvojio iz kolone. Niie imao više snage da ide dalje, smakao se sa staze da ne smeta onima koji mogu, mirno sjeo i čekao kraj.
Šta je s tobom Ivo, zapitao sam ga, kao da ne znam što je.
Pogledao me umorno i bolan osmijeh mu se prevukao preko lica.
— Ne mogu dalje. To su bile jedine riječi koje je uporno ponavljao na sva moja navaljivanja da ustane i krene. Nisam ga mogao ostaviti pa sam ga uzeo ispod ruke da ga povedem.
— Ostavi me, molim te, — izgovorio je kao da moli nešto što bi mu u tom momentu bilo od neocjenjive koristi. Ipak je ustao i teškom mukom krenuo naprijed. Bilo je to u junu 1943. Moje posljednje viđenje s voljenim drugom.
Dr Zdravko KOLAR
