Sa Banijcima na Sutjesci – Dr Ivan RIBAR

 

U četvrtoj ofanzivi, sve do okončanja bitke na Neretvi, Izvršni je odbor AVNOJ-a odstupao i pokretao se kao poseban kolektiv povezan s Vrhovnim štabom. U Jablanici, prije prelaza Neretve, drug je Tito odlučio da se taj kolektiv smanji, da ostanu zajedno s Vrhovnim štabom Pozderac, Milutinović, Milošević, Zečević i ja. Ostali su bili raspoređeni po raznim borbenim jedinicama. Tako Pavle Savić ode u 1. proletersku kod Koče Popovića, Veso Masleša u diviziju Save Kovačevića, dok je Mile Peruničić bio stalno u svojoj Sandžačkoj brigadi.

Ovako smanjeni kolektiv ostao je na okupu za vrijeme četvrte i na početku pete ofanzive, sve do stizanja u Barni Do u Crnoj Gori. Kolektiv je tu rasturen po odluci Vrhovnog štaba. Milutinović nas je, kao član Centralnog komiteta, upoznao s teškom situacijom na frontu, kao i o mjestu gdje će biti potrebno probijati obruč u koji su nas sapele njemačke divizije, zbog čega je potrebno da budemo raspoređeni po našim borbenim jedinicama, kako bi se lakše izvukli iz obruča.

Sa drugom Ivekovićem raspoređen sam u 7. banijsku diviziju, kod komandanta Pavla Jakšića i političkog komesara Đure Kladarina. U Barnom Dolu rastao sam se s drugovima, a posljednju noć prespavao sam na istom ležaju zajedno s Nurijom Pozdercem. Sjećam se, Nurija me ispitivao o situaciji, misleći da sam kao predsjednik tačno informiran. Cini mi se, govorio mi je Nurija, da smo sa svih strana opkoljeni, jer odasvud se čuje pucnjava. Odgovorio sam mu da smo uklješteni i zato raspoređeni po borbenim jedinicama da bismo se lakše probili, što dakako neće proći bez teških žrtava. Nekoliko dana poslije ovog našeg razgovora doznao sam da je Nurija poginuo.

Clanovi presednistva AVNOJ-a Sa lijeve strane-Fjodor Mahin,Nurija Pozderac,P.Krce,Ivan Milutinović,Vladimir Nazor,Dr. Sima Milosevic,Dr. Ivan Ribar i Vlada Zecevic.Selo-Nedazne,Datum-29.05.1943. g.
Clanovi presednistva AVNOJ-a Sa lijeve strane-Fjodor Mahin,Nurija Pozderac,P.Krce,Ivan Milutinović,Vladimir Nazor,Dr. Sima Milosevic,Dr. Ivan Ribar i Vlada Zecevic.Selo-Nedazne,Datum-29.05.1943. g.

Slijedeće jutro krenuli smo, Iveković i ja, s pratiocima na položaj štaba 7. divizije. Hladna kiša padala je svih tih dana. Drug Vlada Zečević dugo nas je pratio pogledom, dok smo jašući odmicali. Kada smo se opet sastali, kazao mi je da nije vjerovao da ćemo se ikada više vidjeti. Nas smo dvojica bili još od prije rata prijatelji i politički suradnici kao članovi jedne iste političke demokratske grupacije.

Stab 7. divizije nalazio se u blizini sela Rudine. Nazor je trebalo da po želji druga Tita ostane u jednom selu u Crnoj Gori, gdje bi ga sigurno sklonio Ivan Miiutinović kod svojih povjerljivih seljaka. Međutim već drugi dan dojahao je sa svojom pratnjom u štab, pun radosti što je opet sa mnom i Ivekovićem. Kako je neprestano kišilo i bilo maglovito, nisu nas nadlijetali avioni, a naša je želja bila da kiša još potraje. Nismo ni mislili na to da će s kišom nabujati i rijeke koje ćemo morati da pregazimo. Za Nazora su se odmah pravila, po mom savjetu, dvoja nosila kojima će biti prenošen, jer on više nije mogao jahati, a pješačiti nikako.

Komandant, Pavle Jakšić, upozorio nas je da naš prtljag svedemo na minimum, onoliko koliko bismo mogli pješačenjem na sebi ponijeti. Uz pušku i municiju navukao sam dvije košulje, gaće i čarape; u džepove sam spremio maramice sa češljićem i četkicom i jedaći pribor, brijački s peškirom sam strpao u torbu kraj sedla, a sve drugo sam predao komori. Nazoru nije bilo potrebe da odbacuje ni jednu svoju stvar, jer je pored jahaćeg konjo imao i tovarnu mazgu. U torbi na sedlu nosio sam i arhivu Izvršnog odbora AVNOJ-a, zapisnike sa Prvog zasjedanja održanog u Bihaću, originale odluka, rezolucija s proglasom potpisanim od svih vijećnika. Čim se rasturio kolektiv predao sam svu arhivu Milutinoviću na njegov zahtjev, jer će je on, kako reče, lakše sačuvati. Na žalost, sva je izgorjela zajedno sa ostalim stvarima u sanduku pri skorom bombardovanju Zabljaka. Tako nam izgorješe zapisnici, u kojima su bili zabilježeni tačni izvodi svih govora održanih u Bihaću na
sjednicama.

Titova je odluka glasila da Banijska divizija sa ranjenicima i bolesnicima, članovima AVNOJ-a i Nazorom požuri iza Vrhovnog štaba. I zato smo već slijedećeg dana poslije Nazorovog dolaska bili u pokretu, tako da se on bolestan i iznemogao nije mogao čestito ni odmoriti. U predvečerje smo prošli Rudinu, a u noći se približili Pivi, spuštajući se strmim kozjim putem po kojemu su se preturali tovarni konji i mazge, što je još više otežavalo kretanje. Topovske granate, usmjerene prema mostu na Pivi kod Kruševa, stvarale su, naročito među bolesnim i ranjenim, neizvjesnost da li i kako ćemo se prebaciti na drugu obalu Pive. Razumije se, i ja sam vjerovao da je taj most jedini mogući prelaz, iako mi je bilo poznato da je u štabu komandant spremao materijal, naročito čavle, za postavljanje još jednog od neprijatelja nevidljivog prelaza. Pošto je put bio sve teži i opasniji, a ranjenici i bolesnici su zaostajali, kolona se morala zaustaviti. Na strmini, blatnjavoj i klizavoj, a u tamnoj i maglovitoj noći, pipali smo oko sebe ne bismo li našli neko mjestance da otpočinemo. Vatre nismo smjeli paliti, a bila nam je i te kako potrebna, u prvom redu iznemoglom Nazoru da popije malo toplog čaja ili mlijeka. Dok je tražio i opipavao mjesto gdje bi se mogao Nazoru napraviti bilo kakav ležaj, Ivekcvić je položio svoju torbu sa stvarima kraj jednog drveta. Odjednom se torba, stavljena na ivicu provalije, okliznula i počela da se kotrlja
strminom prema koritu Pive, a jedino što smo mogli da čujemo bilo je njeno kotrljanje i udarac u vodu. Jadni Iveković je za trenutak izgubio sve svoje stvari. Teško je bilo leći na blatno i studeno kamenje, ali što se drugo moglo i mi smo polijegali. Drugarica-borac, koja je bila zadužena da se stara o Nazoru, uspjela je da pomuze kravu pa mu je to malo mlijeka dobro koristilo. Zle su. ga slutnje obuzele — šapčući nam je govorio da neće izdržati do kraja. Ivekoviću je saopćio svoju posljednju volju kao neku oporuku, naročito
u vezi sa svojim rukopisima.

Rano ujutro, pod zaštitom guste magle koja se slijegla u kanjon Pive, prelazili smo preko improviziranog mosta sličnog ljestvama položenim preko kamenitih gromada, koje su stršile iz rijeke. Zaista je Jakšiću uspjelo da iskonstruira i postavi poseban prelaz, te tako nije trebalo da prelazimo preko mosta koji je bio pod stalnom paljbom njemačkih topova. Bojao sam se za Nazora, da li će onako bolestan i u vatri moći da pređe, jer ga njegcva pratnja
na tom uzanom mostu nije mogla da prenese. No, sretno se svršilo. Nazor se svojom vlastitom snagom spuštao, tako reći, sjedećki, pomoću ruku, ljestvicama na drugu stranu obale. Naši konji bili su natjerani da pregaze rijeku. Moj crni konj, pošto je isplivao pao je
i uginuo. I drugi put ostao sam bez konja, no, Jakšić mi je brzo našao bijelog. Kako nas je cijele noći morila žeđ, prvo nam je bilo da se napijemo hladne vode i smočimo glavu, ruke i prsa, da bismo ublažili zamor i otrli znoj. Potom smo legli uz obalu Five promatrajući, kad je magle nestalo, nevjerojatne napade njemačkih aviona na most kod Kruševa. »Štuke« su svakog časa, uz prodornu pisku sirena i detonacije, poput strijela, slijetale i uzlijetale posred visokih, uskih kanjona. Mnogi naši borci bili su pobijeni ovdje od bombi i mitraljiranja.

Sa obale Pive ispeli smo se šumskim puteljkom, prilično zaštićenim, na planinu Vučevo, gdje smo i zanoćili odmaiajući se na golom, kamenitom platou. Posljednji ostaci konjskog mesa razdijeljeni su nam da bismo ih ispekli na vatri u jednoj kamenitoj uvali. Ja ga nisam mogao jesti, pregladnio sam, a nismo imali ni kruha, ni vode. Doduše, dobro smo se osvježili tekućom hladnom vodom Five, a napunili smo i naše čuture, ali smo i ove iskapili, jer nas je žeđ morila cijelog dana. Drugovi koji su jeli polupečeno meso morali su se zadovoljiti žutom vodom iz obližnje bare. S nama prisutni dr Gojko Nikoliš usuo je u nju neke dezinfekcione praškove.

U sumrak, ne zadržavajući se na Vučevu, prolazila je kolona glavnine banijske divizije. Gladni, bosi, glasno pjevajući, pozdravljali su Nazora i mene. Gledajući ih suze mi navriješe od divljenja prema hrabrim borcima. Samo visoki moral i svijest mogli su održavati njihovu snagu da kreću naprijed, sagledavajući uvijek jednako ono nešto novo, veliko, za što su se i borili od prvog dana ustanka »Za Tita i Novu Jugoslaviju!«, uzviknuo je jedan od njih
i u tim je riječima bila simbolizirana njihova vjera u pobjedu. Kraj mene je sjedio Nazor na jednom kamenu, miran, zadivljen ovom snagom. Njegova pjesma »Na Vučevu« inspirirana je ovom snažnom impresijom.

Od Vučeva pa dalje počinjala je glad, koja je potrajala nekoliko dana. Spustivši se do u padine planine Maglića, u samo praskozorje, mogli smo na njenom vrhu da osmatramo njemačke vojnike. Oni nas nisu mogli zapaziti, pa je tako komandant iskoristio
priliku da izvrši pregrupaciju divizije po brigadama, odnosno bataljonima. Tužno je bilo gledati našu bosu i pocijepanu vojsku, a uz to još gladnu, bolje reći neprestano gladnu od prvog dana povlačenja iz Banije. Mršavi, neobrijani, po spoljnjem izgledu svi su ličili jedan na drugog, tako da ih kao pojedince nije bile mogućno prepoznavati.

Moramo žuriti — poručili su mi Jakšić i Kladarin, a oni su zaista vrlo vješto, snalažljivo i oprezno, zaobilaznim puteljcima, vodili našu kolonu. Zamoreni pješačenjem i izgladnjeli, hraneći se putem divljim lukom, kiselom šumskom djetelinom, zaustavili smo
se na strmom šumskom proplanku, slušajući huku od kiše nabujale Sutjeske, koju treba u noći da pregazimo. Dobili smo nešto sirovog konjskog mesa, no nismo mogli paliti vatru, da ga ispečemo.

Borci su ga grizli, žvakali — iako je bilo sirovo, žilavo i neslano. Kost su lomili i izvlačili moždinu uginulog konja da bi utolili glad. A dolje, u uzavreloj kotlini uzburkane Sutjeske, vodile su se očajne borbe jednog našeg borca protiv deset neprijateljskih, dobro
hranjenih i teško naoružanih. Naši su položaji neprestano zasipani vatrom. Zrna pušaka i mitraljeza štektala su oko nas kao pobješnjeli psi. No, i pored svih tih nevolja, oči nam se od silnog zamora zatvarahu i protiv naše volje. Svaki se od nas borio protiv sna, jer se događalo da je po neki usnuo i ostao u mraku spavajući kada je naređen pokret. Duhan, ako ga je bilo, bio je jedina razonoda. Nisam bio veliki pušač i rado sam dijelio dobijeni duhan s drugovima. Sjedeći i razmišljajući, slušao sam razgovore i priče drugova, nikada se nisu žalili i prigovarali, svjesni da bolje ne može biti. Odjednom je nastupila šutnja, zamuknuše svi, jer u priči spominjahu nestale drugove. Šutnja se teško osjećala, kao nepodnošljiva praznina i osamljenost. No, ona je kratko potrajala i pričanja su nastavljena. S napetom pažnjom slušam teško izgovorene riječi upravljene protiv bugarskih vojnika, koji su ih sa Durmitora gađali topovima dovučenim gore po zapovijesti svojih starješina, bolje reći njemačkih, Hitlerovih.

Od druga Tita primili smo poruku da hitamo, a na poruku odgovorili smo mu da ćemo se boriti da spasimo ranjenike i bolesnike.

Pošto smo u koloni uspostavili vezu, krenuli smo u tamnoj noći naprijed, pa smo, spuštajući se sve dublje i ostavljajući iza sebe crnogorske kamenjare, osjetili mekane travnjake. Najzad, jurnuli smo naprijed i zagazili s konjima u pobješnjelu, virovitu Sutjesku.
Za rep moga konja, a tako i drugih, hvatali su se borci i kao povezani u lanac prebacili smo se na drugu obalu Sutjeske, koja je šumila bučno i zlokobno progutavši i neke od naših drugarica. Još i danas mi je u ušima njihov užasan vrisak dok su se utapale, držeći
se za ruke, otimajući se jakoj vodenoj struji i podmuklim virovima.

Na drugoj strani nastale su nove tegobe, jer trebalo je u mraku popeti se na strme visove Zelengore i žuriti, da bi se što prije izvukli iz obruča, kojim nas je neprijatelj sve čvršće sapinjao i zatvarao. Neposredno iza Jakšića i Klađarina jahao sam uzbrdo, jer su me tako i poučili da ih slijedim u stopu. Negdje gore na šumskom proplanku, u osvit zore, zastali smo ne razgovarajući ni o čemu, već samo okrećući se dolje, prema Sutjesci, koja nam je otela naše drugarice. Jašući puteljkom uz brijeg nisam vidio ni prst pred očima, osjećao sam noćno slijepilo, no moj je konj umjesto mene osmatrao puteljak i kao da je bio svijestan opasnosti bježao je, oprezno se provlačeći između šumskog šiblja, da bi me štitio od neprijateljskih metaka koji su nam zujali nad glavom. Nazora je nosila njegova pratnja, i iscrpen od napora ipak je smogao snagu da, prešavši Sutjesku, podvikne da ćemo pobijediti sami, bez ičije pomoći. Zaista, iz usta svih boraca potekle su spontano jedinstvene, ohrabrujuće riječi:

»Pobjeda je na vidiku …«

Sa visokog brijega, gdje smo za vrijeme predaha razgovarali s Ivanom Frolom diveći se veličanstvenom proboju od zamora i gladi fizički iscrpenih Banijaca, sišli smo u jednu šumsku guduru, kojom je tekao i žuborio potočić bistre gorske vode. Kolona je posjedala, napila se vode i spremala da ispeče ostatke konjskog mesa. No, jedva što smo ga pristavili uz vatru, iz koje je okomito kuljao gusti dim od mokrih grana i lišća, začujemc zvuk aviona. »Nanjušili su nas!«, viknu komandant i dade odmah znak za pokret.Ja sam se baš prao u potoku, i kako sam stavio peškir blizu vatre, u žurbi sam ga zaboravio i tako ostao bez i jednog.

Neprijatelj nas nije nikako napuštao. Avijacija je svakodnevno, od ranog jutra do sumraka, bombardirala i mitraljirala nad našim glavama. Od kurira za vezu s Vrhovnim štabom doznali smo da je drug Tito ranjen. Žurili smo da dostignemo štab i uspjelo nam je, uprkos najtežih i najopasnijih napora, kod Mrčin-Koliba. Moj susret s Titom ispred jedne pećine, gdje je sjedio ranjen s povijenom rukom, fotografski je snimio, a da nismo ni znali, Savo
Orović. Nazor, Iveković i ja ostali smo kod Vrhovnog štaba i produžili s njim sve do kraja pete ofanzive, oprostivši se prije toga s banijskom Sedmom, zahvalivši posebno komandantu i komesaru za brigu koju su nam svesrdno ukazivali u svakoj prilici i na svakom koraku. Pravo da kažem, najteže vrijeme moga ratovanja proveo sam s njima. I danas mi je u divnoj uspomeni nezaboravno drugarstvo, koje me je vječno s njima povezalo.

Dr Ivan RIBAR