U BORBAMA NA KLADNJU I KRIVAJI
Noću 4/5. XII, poslije usiljenog marša sa Romanije do sela Petrovići (željeznička stanica na pruzi Olovo—Han Pijesak) i pređenih oko 60—70 km za svega 17 časova, sa jednim odmorom od 2 sata, četa se našla pred novim zadatkom.
Bataljon se postrojava, negdje po ponoći. Komandant bataljona, Veljko Janković, upoznaje borce sa zadatkom. Napadamo Kladanj. U njemu nema većih neprijateljskih snaga — samo nešto legije koju ćemo uspješno likvidirati. Pokret. Četa prolazi kroz neku mladu, veoma gustu šumu bez staze. Pravac kretanja: sela Bijele Vode i Kovačići. Iako žurimo da do svitanja stignemo pred Kladanj, teren nam to ne dozvoljava. Pa iako je do Kladnja oko 10 kilometara na cilj stižemo tek kad je svanulo.
Izbijamo na drum Olovo—Kladanj. Tu se susrećemo sa delovima ostalih bataljona, jer napad vrši cijela brigada. Zauzimamo položaj na kosi u bukovoj šumi, zapadno od Kladnja, gdje zemljište obara ka varošici. Lijepo se vidi sam Kladanj, vrlo je blizu. Počinje napad. Sa juga dejstvuje brigadni bacač. Bećirova desetina naše čete upada pravo u varoš u rejonu mosta, a ostali dijelovi čete podržavaju desetinu. Četa je razvučena na položaju i nemamo međusobno efikasne veze. Borba se vodi cio dan sa kraćim zatišjima.
U Kladnju iznenađenje. Pored legije u varoš je sinoć stigla njemačka jedinica za koju nismo prethodno obaviješteni, koja — i pored našeg upada u Kladanj — odbija naš napad. U rejonu mosta, naši su postigli veliki uspjeh — ubijeno je više Nijemaca, ali su i naši gubici veliki. Poslije jutarnjeg upada u varoš sada se svi nalazimo izvan varoši i vodimo borbu
u neposrednom dodiru sa neprijateljem.
Žrtve i dalje padaju. Borci prenose vijest ko je od naših još poginuo, jer, u rejonu mosta, u jutarnjim časovima je prepolovljena Bećirova desetina, a poginuo je i sam Bećir; on je rukovao i puškomitraljezom. S desnog krila čujemo da je poginuo delegat voda Branko (rodom iz Stare Pazove), zatim desetar Hasan, da je ranjen komandir čete Dušan Popović Baćo itd.
Popodne — izvesno zatišje. Zatim počinje napad na naše položaje, velikom žestinom: prvo, iz daljine artiljerijom a, kasnije iz blizine — bacačima kratkog dometa. Zatim je uslijedio juriš njemačke pješadije.
Lijevo, na položaju 3. čete, borba se sve više prenosi u našu dubinu. Iako je 5. decembar Nijemci vrše juriš bez šinjela — u kratkim plavim bluzama, od bukve do bukve, sve su bliže; ćutke i organizovano se približuju. Situacija je sasvim jasna: njemački napad je usmjeren, svim snagama, na našu okrnjenu četu; cilj — obezbijediti dalji pokret ka Olovu. Četa se povlači u dubinu ka drumu.
Himzo i ja dejstvujemo svako za sebe — on je puškomitraljezac a ja — pomoćnik. Gađamo Nijemce neposredno, jer su blizu. Mi smo na povoljnijem položaju od njih pa — prava je šteta napuštati položaj. Kad sam se okrenuo, više nikog nije bilo na položaju, pa ni Himze; četa se morala povući jer je neprijatelj duboko ušao u naše lijevo krilo. Zrna se zabadaju
u bukova stabla. Našao sam se u čudu. Ne zbog Nijemaca, jer me još ne mogu uhtatiti nego — izgubiću četu u ovom metežu na planini. A dan je na izmaku.
Povlačim se preko uzvišice. U rejonu druma stižem četu. Odmah pokret! Formira se i kolona bataljona sa 3. četom u zaštitnici. Nijemci pristižu sa začelja i, dok se povlačimo u sređenoj koloni duž puta planinskim grebenom, pred nama — primjećujemo to — grupa Nijemaca je na samom grebenu. Zbog toga naša kolona mijenja pravac. Idemo desno, u dolinu Drinjače. Tako smo se odvojili od Nijemaca. Pao je mrak, šuma još ječi od štektanja »šaraca«.
Sa južnih padina Ozrena spuštamo se u dolinu Krivaje, negdje oko ponoći 23/24. decembra 1943. godine. Cijelu noć — kiša i blato. Našli smo se u visini zaseoka Memići u Krivaji, baš kod željezničke stanice Krivaja. Pronašli smo gaz. Tu je skoro cijela brigada. Pripreme teku sporo. Najzad — počinje prelaz. Čelni borac drži se konju za rep, a svi ostali — čvrsto se držimo jedan drugome za opasač.
Svoj puškomitraljez prebacio sam preko ramena da lakše gazim. Krivaja je od kiše nadošla, pa je velika, brza i mutna i pronosi klade. U našoj koloni bilo je i neke djece — partizana. Matica rijeke istrže ih iz našeg lanca, djeca zapištaše, brzak ih odnese a talasi smotaše poda se. Dramatično! Gazimo do guše — zavisno od visine pojedinaca. Na lijevoj obali, kod vodenice, držeći se za vodenički točak, Milenko Stojaković, komesar brigade, prihvata za ruku svakog borca i izvlači iz vode. Tako ubrzava prelaz.
Brojne jedinice su se našle na obali Krivaje ispod sela Memići. Pomrčina. Svjetleća zrna sijevaju iznad nas. Dolaze iz pravca kuda se mi krećemo. Svi, mokri do kože (hladno je), čekamo dalja naređenja. Ne shvatamo pravu opasnost — zbog te pucnjave u tamnoj noći, ali po ponašanju rukovodilaca nešto se ozbiljno sprema.
Krećemo uz brdo kroz Memiće na kosu preko groblja u pravcu brda Brezik (iznad istoimenog zaseoka). Dok smo se kretali grebenom, od groblja ka brdu Brezik, pravcem Bun, Nijemci su raketama osvjetljavali našu kolonu. Naša prva četa našla se na čelu bataljona. Na presedlini između groblja i brda Brezik, dok su rakete osvjetljavale teren, odjednom iznenađenje: našli smo se kod same njemačke komore! U strani, pokraj nas, bili su veliki natovareni konji. Konji miruju. Sada je sve jasno. Snažna vatra sa brežuljka iz »šaraca« otpoče po nama kombinovana sa rekatama. Četa se razvila na samoj raskrsnici tog sedla.
Koso lijevo ispod njemačkog položaja vodi seoski put u dolinu Krivaje. Pravo pred nama, na grebenu, jedva nekoliko desetina metara, na Breziku su se utvrdili Nijemci. Desno koso vodi drugi seoski put, pokraj samih njemačkih rovova. Tim pravcem treba da se probijamo . . . Tučemo njemačke položaje iz svih sredstava. Ponestalo mi je municije za puškomitraljez, jer mi se pomoćnik u toku noći izgubio s municijom. Naša četa, koristeći mrak, pokušava ćutke da se probije pored samih njemačkih rovova. Ali, tu se zbiva ono najgore! Ko god pokuša naprijed — padne pokošen. Ko pokuša da izvuče mrtvog ili ranjenog — i on gine. Počinje teška drama.
Pade hrabri komesar čete, Rajko Crnogorac, pade novodošli komandir Vujadin Trišić. Rajko se nije ni javio, a Vujadin se malo čuo — zvao je u pomoć. Ali, svi koji su pokušali da ga izvuku — izginuli su odmah. Pade delegat voda, smrtno pogođen, Bogdan Mamuzić iz Stare Pazove. Pade, poslije, i pomoćnik puškomitraljesca, Mitar Simić sa Ozrena. Izginuše još neki borci — jedanaest drugova iz čete; ranjenih je, takođe, dosta. Palo je čitavo rukovodstvo čete. Na ovom položaju izbačeno je iz istroja pola čete. Neko iz pozadine naređuje da se povlačimo.
Sve više smo zabrinuti — dok sviće jutro na brežuljku se dobro vide neposredno pred nama, siluete Nijemaca. Naprijed se uopšte ne može, a nazad, na Krivaju, kad svane — opasno je takođe… Dok se pognuti povlačimo duž puta pored živice, nazad prema groblju, ponovo rakete i vatra iz »šaraca«. Sa istog položaja. Ranjen sam u preponu sa dva zrna, ali srećom lakše. Pored mene povlači se Savo Mihajlović sa Majevice. On je lijepo vidio moje ranjavanje, jer su me pogađala svjetleća zrna. Na groblju — niko od boraca ne može da primi moj puškomitraljez. Baciti ga ne mogu,nositi dalje, takođe, ne mogu! Prihvati ga Mile Pajkanović, komesar čete.
Malo unazad, iza groblja ka Memićima, neka drvena štala. Tamo je previjalište. Bataljonski referent, Ljilja Dursun, ima pune ruke posla — mnogo je ranjenih. Tu je i desetar Rajo Ikonić, kao i drugi borci iz naše čete i iz drugih jedinica. Ljilja je stroga — ne dozvoljava zadržavanje u štali onima koji nemaju posla. Previja nas pod svjetlošću fenjera.
Formira se kolona. Skoro je svanulo — vidi se. Na bojištu je neko čudno zatišje. Krećemo malo naprijed, prema groblju — do našeg noćašnjeg položaja. Odatle se (a tamo su, malo prije, pale žrtve) kolskim putem, koso lijevo, spuštamo u dolinu Krivaje. Neshvatljivo! Duga kolona kreće u ranim jutarnjim časovima preko polja i pšenice blatnjavom stazom — baš
onako kako se i Krivaja povija idući uz vodu. Poslije izvjesnog zastoja — ponovo žestoki okršaji.
Prolazimo pokraj same rijeke a desno sa brda, iz šireg rejona brda Brezik, ponovo štekću šarci i gruvaju minobacači. Ova vatra najviše ugrožava naš treći bataljon koji na tom pravcu vrši proboj; ovaj pravac jedini je izlaz iz ovog kazana, a za Nijemce je, opet, Brezik
toliko povoljan položaj da je pravo čudo kako na njemu svaku stazu nisuzatvorili. . .
U međuvremenu, sa desne obale Krivaje, pojaviše se njemački automatičari. Oni tuku našu dugačku kolonu sa toliko bliskog odstojanja koliko je — široka Krivaja! Da situacija bude još gora, pored nas, u jednoj uvali, grupisana je komora brigade sa teškim naoružanjem. Oni čekaju dalji ishod a — njemački automatičari ih neprestano tuku . .. Kod komore je komandant brigade, Ratko Vujović. Komandant pokušava da spasi što se spasiti može u ovom paklenom kazanu. Situacija je više nego teška.
Jedna grupa boraca traži izlaz iz obruča — a među njima sam i ja — pa se borci međusobno pitaju kuda se probijati i »ko vodi kolonu«. Probijamo se pravcem, odnosno uz sjeverne padine brda Bun, preko skoro neprohodnog zemljišta i za pješake; za komoru da i ne govorimo! Mada je nekoliko tovarnih grla povedeno tim pravcem, ni jedno nije živo izašlo.
Kolona ćutke izbija na greben prema Volujaku i Bajvatima. Borci izmiješani iz raznih jedinica.
To je i bio cilj proboja. Ali, pretrpjeli smo ogromne žrtve. Zastanak. Jedinice se sređuju. Naša četa se postrojava. U stroju je samo petnaest boraca. Četu postrojava Savo Knežević iz Tutnjevca, novi zamjenik komandira i jedini preživjeli iz komande čete. Dok
se mi, ranjenici, odvajamo u brigadnu bolnicu, ostali dio čete kreće dalje u koloni. Ka Majevici.
LAZO GOJKOVIČ
