NA DONJIM BARAMA
Brigada je 6. juna izvršila prema dobijenom naređenju pokret iz doline Sutjeske, preko Plana, Polja i Dragoš-sedla (na Vučevu) za s. Tjentište. od s. Cureva do s. Tjentišta rastojanje pravom linijom iznosi oko 5 km, a dolinom Sutjeske — nekoliko kilometara više, tj. oko 2 sata hoda. Međutim, s obzirom na to da je neprijatelj držao Borovno, s. Mrkalje i druge položaje na desnoj obali rijeke, jedina mogućnost za izvršenje pokreta bio je zaobilazni, u stvari, nekoliko puta duži put — preko Vučeva.
Trebalo se penjati na Vučevo (preko 1.000 m visinske razlike) i isto toliko spuštati sa njega. I kada se uzmu u obzir iznurenost i iscrpljenost boraca, može se razumjeti to što je brigadi za izvršenje ovoga pokreta trebalo više nego čitav dan.Iz rejona s. Cureva pošlo se oko podne.Na Tjentište se stiglo sutradan po podne (negdje oko Dragoš-sedla se prenoćilo).
Pri polasku je štabu brigade nagoviješteno da se u Tjentištu treba povezati sa štabom 6. istočnobosanske brigade koja je napadala na Košur.
Međutim, pri prolazu kroz s. Tjentište komandant 1. proleterske divizije Koča Popović pitao je jednog člana štaba brigade kuda idemo. Ovaj ga je obavijestio o ovome i dodao da je jedan bataljon zaostao i da će uskoro pristići. Na to je Koča naredio da odmah vratimo brigadu i preko s. Suhe krenemo za Donje Bare, gde ćemo se povezati sa štabom 2. dalmatinske brigade i zajedno s njom po svaku cijenu spriječiti prodor Nijemaca od G. i D. Bara prema s. Tjentištu; zaostalom bataljonu da pošaljemo vezu, pa da i on ubrzano krene za nama.
Nešto ranije komandant brigade primio je ovo isto naređenje od Vrhovnog štaba preko komandanta 2. divizije Peka Dapčevića na Dragoš-sedlu. Tako smo i postupili. Oko 15 časova 8. juna štab brigade je stigao u rejon D. Bara nešto ispred brigade da bi se upoznao sa situacijom i dobio u vremenu. Uz put smo sreli i komandanta 2. dalmatinske brigade Ljubu Vučkovića, koji je nekoliko sati ranije bio ranjen na položaju.
Dalmatinska brigada je već nekoliko dana uspješno zatvarala pravac od gornjeg toka Neretve prema Sut ješci i krajnjim naporima, po cijenu velikih gubitaka, spriječila prodor Nijemaca ka Tjentištu. Ali, u ovim odsudnim momentima njeni redovi su bili već znatno prorijeđeni: oko polovine ljudstva bilo je izbačeno iz stroja.
Nedostajalo joj je mogućnosti da zatvori sve pravce prodora neprijatelja. Odmah smo shvatili situaciju i odlučili da iz pokreta napadnemo u bok neprijateljevu kolonu koja je trenutno bila najopasnija, a koja je iz doline Sutjeske preko Planinice nastupala pravo na Donje Bare (u isto vrijeme druge dvije kolone napadale su koncentrično ka Barama — položajima 2. dalmtainske brigade, i to srednja preko Tovarnice, a lijeva preko Uglješina vrha).
I tako je u pravcu Planinice uvođen u borbu bataljon za bataljonom, kako je koji pristizao. Pojava naše brigade na boku njemačke kolone, pokretom kroz šumu, iznenadila je Nijemce, Majevički borci su u snažnom naletu zbacili Nijemce sa kamenite kose.
Nekoliko desetina Nijemaca ostalo je na kamenjaru, a ostali su se povukli ka jugu prema Tovarnici (njihovoj srednjoj koloni) pri čemu je izvjestan broj stradao u ambisima. Jedna naša četa je na nekom proplanku zarobila odjeljenje Nijemaca — njihovo bočno osiguranje (od kojih smo saznali da pripadaju bataljonu 7. SS divizije i da su prethodnog dana stigli od Gacka). Naša brigada je u toj borbi izgubila oko 30 drugova.
Poslije ovoga je njemačka srednja kolona zaostala, pa zatim, okrećući front prema brigadi, krenula na juriš, ali smo je vatrom odbili.
Lijeva njemačka kolona, pošto je predveče izbila do G. Bara, zastala je takođe iako joj je do D. Bara preostalo svega oko kilometar prostora. Bilo je očigledno da je stala zbog toga što su srednja, a naročito desnakolona pretrpjele neuspjeh i što su zaustavljene. Tokom noći Nijemci nisu produžavali napad.
Tako se i ovoga dana Majevička brigada, neočekivano za Nijemce, našla na dijelu fronta koji je u ovoj kritičnoj situaciji bio veoma značajan.
Brzim i energičnim dejstvom ona je, nema sumnje, dala značajan doprinos, tj. odložila je pad D. Bara za jedan dan u ovoj dramatičnoj situaciji kada je za uspješno izvlačenje i proboj glavnine Glavne operativne grupe bio presudan i dragocjen svaki sat dužeg držanja ovoga fronta.
U noći 8/9. juna brigada se prikupila na kosama nešto istočnije od D. Bara produžujući front 2. dalmatinske brigade u očekivanju da slijedećeg dana zajednički nastave dalje izvršenje dobijenog zadatka. Prema Planinici ostavljeni su osiguravajući dijelovi.
I, zaista, sutradan rano izjutra Nijemci su sa svih pristupnih pravaca koncentrično krenuli u napad ka Donjim Barama. Prethodno su izvršili jaku artiljerijsku pripremu i avijacijom snažno tukli naše položaje. Srećom, teren je ovdje takav da pruža dobre uslove osmatranja i zaštite, dok je neprijatelj bio prisiljen da se kreće čistinom.
Po utrinama ove surove planine Nijemci su napredovali u talasima, ali sve manje podržavani svojom artiljerijom i avijacijom ukoliko su se više približavali našem položaju. Naši borci su vatrom odbili nekoliko uzastopnih juriša Nijemaca. Čitavim ovim krajem odjekivala je potmula tutnjava — čulo se gruvanje topova, jeka mitraljeza sa Maglića, Košura i Zelengore. Bili smo kao na nekoj jezivoj osmatračnici.
Prema razvoju i pomjeranju vatre sve više prema sjeverozapadu pratili smo herojski podvig — proboj naših glavnih snaga preko Sutjeske ka Zelengori. Ali, prema vatri od Tjentišta činilo nam se da je prolaz na tom pravcu već prekinut. I, zaista, naše dvije prepolovljene brigade osjećale su se usamljenim, okruženim.
No, i pored svega toga, iako je situacija za nas iz časa u čas bivala sve teža, bili smo čvrsto riješili da do kraja izvršimo dobiveni zadatak.Takvo osjećanje prožimalo je sve borce i starješine .. . Baš ti, najteži momenti u ratu čine vojsku visokog morala, sposobnom da izdrži najveće patnje i iskušenja i da borce i starješine toliko sjedine da ih nikakav neprijatelj ne može savladati ni po cijenu uništenja.
Nijemci su i dalje napadali. Ponovo su, u nekoliko mahova, tukli artiljerijom i bombardovali iz vazduha naše položaje. Očigledno im se žurilo da se što prije dočepaju staze koja od D. Bara preko Stoca (k. 1168) vodi za Tjentište.
Oko podne kurir nam je donio naređenje da se odmah povučemo prema Tjentištu. No, nije bilo lako usred dana osloboditi se Nijemaca, jer su oni podišli našim položajima i gotovo nas okružili sa svih strana. Jedina odstupnica preko V. Siljevice i Vilinjaka činila nam se nemogućnom zbog neprohodnosti, urvina i bespuća. I kada su Nijemci ponovo krenuli na naše položaje, mi smo se jednom dubodolinom probili kroz njihov raspored dohvatili se pomenute staze za Tjentište, gdje su obje brigade stigle ovoga dana (9. juna) predveče.
Tako se završila jedna od najznačajnijih borbi u kojoj je Majevička brigada, iako kraće vrijeme, učestvovala. Van svake je sumnje da njen udio u zadržavanju neprijatelja na najopasnijem pravcu — južnom kraju Jdješta, u ovoj više nego kritičnoj situaciji za naše snage (kada je general Liters smatrao da je »nastupila posljednja faza borbe — čas uništenja Titove armije do posljednjeg čovjeka«) — značajan.
Drugim riječima, odlučno dejstvo Majevičke brigade 8. juna, u trenutku kada su snage 2.dalmatinske brigade bile na izmaku, bilo je za taj pa i slijedeći dan svakako veoma značajno. Time ne mislimo da ovim umanjujemo herojsku borbu 2. dalmatinske brigade na Barama — jer se ona umanjiti ne može pošto je »odigrala jednu od najznačajnijih uloga u epopeji borbe Glavne (operativne) grupe za izlaz iz opkoljenja«.
Na ovom mjestu želimo da istaknemo udio majevičkih boraca koji su 8. i 9. juna, rame uz rame sa dalmatinskim junacima, časno i do kraja izvršili dobiveni zadatak. Ovo iznosimo utoliko prije što, sticajem okolnosti, o herojskim podvizima Majevičana na Barama u tim teškim, ali slavnim danima malo je do danas zapisano.
