NEUSTRAŠIVI PUŠKOMITRALJEZAC

Partizanske vatre plamsaju na svim položajima koje drže naše jedinice. Sutra je 1. maj 1943. godine. U drugom bataljonu Majevičke brigade u selu Jabuci mnogo veselja. Čete se takmiče kod koje će biti bolje organizovano partizansko veče. Pjesma se ori i kolo se okreće. Teško je ocijeniti gdje je bolje, ali se čini da je ipak u 2. četi najveselije. Borci se šale, prepričavaju pojedine zgode iz borbi na Majevici i — uvijek nađu po nekog da se na njegov račun nasmiju.

U šali, kao i uvijek, glavnu riječ ima puškomitraljezac Neđo Vuković, zvani Vukalj. Devetnaest mu je godina. Siromašno seljače iz majevičkog sela Pipera, bez majke koja je umrla još prije rata. Ostavio je oca sa dvjema mlađim sestrama i, među prvim mladićima, već 1941. stupio u redove majevičkih partizana.

Bliži se pola noći. Vatre dogorijevaju. Veselju nema kraja. Sve je ovo i dobro i lijepo — veli Vukalj — samo, pravo da vam kažem, jedva čekam neku ozbiljnu borbu pa da pokažemo proleterima kako se i Majevičani znaju dobro tući.

— ‘Ajde bolan, mani se borbe i jada — obrecnu se Cvijan Petrović, takođe puškomitraljezac, — treba malo i da se odmorimo. Dosta je bilo borbe, dok smo se probili sa Majevice do Foče.

Dok se ovaj razgovor vodio, dežurni naredi da se ide na spavanje.Osvanuo je praznik rada. Lijep i sunčan dan, pun nekog mirisa i svježine.

Poslije podne negdje oko 14. sati poče da pada kiša. Drugi bataljon dobi zadatak da zaposjedne položaj u selu Zebina Suma—Grabić, na lijevoj obali Drine, niže Ustikoline i da zatvori cestu koja vodi prema Foči. Noć je. Bataljon maršuje. Tišina. Samo se čuje šljapkanje po barama. Najednom se u 2. četi začu neki grohotan smijeh.

— Tišina drugovi! — naredi komandir čete preko kolone. Ali i dalje smijeh. Borci šapatom pitaju što se desilo.
— Mali zemljotres — dobacuje Vukalj. Pao Cvijan sa svojim puškomitraljezom u blato i svega ga iskaljao, pa sada psuje.

Druga četa je na lijevoj obali Drine i zatvara put koji vodi od Goražda prema Foči. Talijani su pokušali da se, s tenkovima i nekoliko kamiona pješadije, probiju, ali, poslije kratke borbe, povukli su se.

— Noćas sam sanjao — priča Vukalj svojim drugovima — da vodim neku tešku borbu. Ne vjerujem snu, ali nešto predosjećam. Ako mi oni talijanski tenkovi opet naiđu, uništiću bar jedan sa ovom mojom desetinom, pa makar me to i glave koštalo.
— Baciću ja njemu bombu u gusjenice, pa da vidiš. Danas moram pokušati sreću — reče Vukalj. Samo ću moliti komandira čete neka mi da Iku Jovanovića sa njegovim puškomitraljezom, pa ako prođu — alal im vjera!

Iko i Vukalj poznaju se još od prije rata — jer su iz susjednih sela (išli su zajedno na sijelo). Mnogo se vole i poštuju jedan drugoga. Prosto je nemoguće zamisliti da prođe jedan dan da se oni ne vide i malo ne popričaju. Kada su slobodni, uvijek su zajedno. Primaju jedan za drugoga hranu, ako je neki od njih u patroli, ili na straži. Jedu iz jedne porcije, iako ih imaju obojica. A inače — liče jedan na drugoga kao rođena braća.. .

Komandir čete je udovoljio Vukaljevoj želji i — oni sada likuju.

Vukalj izdaje zadatak — svakom borcu u desetini govori šta će da radi kad naiđu tenkovi. Formirao je dvije bombaške grupe. Sa jednom će on komandovati, a drugom — Iko. Sve je spremno i čeka se neprijatelj. Oko 10 sati čuje se zvuk motora od Goražda. Borci su se dobro maskirali i sa nestrpljenjem očekuju što će se dogoditi. Tenkovi idu cestom.

— Jedan, tri, pet — izvještava osmatrač.
— Bez moje komande ne smije niko opaliti metak — šapuće Vukalj. A kada dođu do mjesta gdje je put prokopan, oni će stati i onda — juriš na njih! Ne zaboravite, drugovi, da su proleteri na suprotnoj strani Drine i da će posmatrati našu borbu. Ne smijemo se obrukati pred njima.

Tenkovi se pomoliše iza okuke, na udaljenosti od oko 300 metara. Među njima odstojanje oko 20 metara. Zvuk motora razliježe se dolinom Drine. Vukalj leži za jednim malim grmom, a desno do njega Iko.

— Meni se čini da oni tenkovi stoje — reče Vukalj.
— Varaš se, burazeru, guraju oni sigurno 20 km na sat.

Vukalj je bio u pravu, jer su tenkovi zaista stajali. Jedan se odvoji i krenu cestom, dođe do prekopanog mjesta i stade.
Tenkista otvori kapak na kupoli i proturi glavu da osmotri ima li koga. Pogleda tamo-amo i nikoga ne primijeti, a zatim izađe iz tenka. Za njim iziđoše druga dvojica i počeše da zatrpavaju jarak. Vukalj je računao da će tenkovi doći zajedno i stati na prepreci, a onda bi on uništio posljednji tenk tako da ostali ne bi mogli pobjeći. Ali nije bilo tako! Gleda on i misli da će Talijani iz prvog tenka zatrpati cestu i da će ostali preći jarak i projuriti za Foču. Ne smije se to dozvoliti ni pod koju cijenu!

— Mora se otvoriti vatra na ove tenkiste i omesti njihov rad, —
šapnu Vukalj Iki.

Kako reče, tako i pritisne obaraču na puškomitraljezu i na mjestu ubi dvojicu Talijana, dok se treći skloni u tenk. Ostali otvoriše uragansku vatru iz topova i mitraljeza na zasjedu.
— Iko, štiti me vatrom, idem da uništim onoga na cesti.

Vukalj sa odvrnutom bombom u jednoj ruci i puškomitraljezom
u drugoj, jurnu pravo na tenk koji stoji pred prekopanom cestom. U zaletu skoči na tenk, izvuče ranjenog Talijana iz njega i ubaci bombu. Tenk planu. Čim ugledaše plamen, ostali tenkovi odmah se okrenuše i pobjegoše nazad u Goražde.

Po dolasku u sastav glavnine naših snaga, štab 1. majevičke brigade bi pozvan u Vrhovni štab i primljen kod druga Tita u selo Govze u blizini Foče. Nakon izvjesnog vremena došao je u naš bataljon zamjenik komandanta brigade Ratko Perić. Pričao je o svojim utiscima sa sastanka kod druga Tita. Borci su ga radoznalo slušali. Gutali su svaku riječ i postavljali raznorazna pitanja o drugu Titu. Na kraju Vukalj zapita:

— Koliki je taj čovjek, kako izgleda, da li ćemo mi, borci, imati ikada prilike da ga vidimo?

A Zarije Đokić mu upade u riječ.

— Kako može izgledati? Kao i ostali ljudi.. .

— Vjerovatno ćete imati prilike da vidite druga Tita — reče Ratko,— a i on je izrazio želju da vidi našu brigadu.

— Volio bih da vidim druga Tita više neg’ svoju rođenu majku.
Jednoga dana naša brigada marševala je lijevom obalom Drine prema Sćepan Polju. Na jednom malom proplanku ugledasmo dosta konja —pasli su.

— Ovdje je sigurno neki veliki štab i komora — reče Branko Medić.Na pedesetak metara lijevo od kolone stajala je grupa partizana.Među njima su komandant brigade Pero Kosorić i njegov zamjenik Ratko Perić. Kroz kolonu prohuja šapat.

— Drug Tito je u blizini. Posmatra prolazak naše brigade.
Vukalj ču ovaj šapat kao i ostali borci i — odmah diže glavu. Iko ga i dalje nešto pripitkuje i priča.

— Mani se, Iko, te tvoje cure! Kao da niko nema djevojku izuzevti.. . Gledaj gdje je drug Tito. Niko ga od boraca ne poznaje.

— Sigurno je drug Tito onaj u mantilu što stoji desno od našeg
komandanta — veli Vukalj.

— Vidiš, jeste. Drug Tito sa osmjehom na licu posmatra borce, pušicigaru i razgovara s drugom Perom.

Kolona je već daleko odmakla a neki borci još uvijek okreću glavu— ne bi li još jednom vidjeli vedro lice druga Tita. Uveče kasno kraj vatre borci 2. čete između sebe pričaju o utiscima o drugu Titu. U razgovor upade i Cvijan Petrović.

— Je li, drugovi, gdje ste vi vidjeli druga Tita?
— Pobogu brate, Cvijane. Ti imaš najveće oči, dva oka kao dva
fildžana i ne vidje danas druga Tita! A prošli smo pokraj njega — reče Vukalj.

Kako se to desilo? Ratko Perić je prišao koloni i šapnuo nekim borcima da drug Tito stoji sa komandantom naše brigade. To se počelo prenositi preko kolona i došlo do Krcuna Tešića, a on od uzbuđenja zaboravio da to prenese dalje. Tako mnogi borci nisu ni znali da su toga dana prošli pokraj Tita. Među njima bio je i Cvijan.

Druga polovina maja. Borba se vodi na Crnom Vrhu. Neprijateljska ofanziva već je uveliko otpočela. Jače njemačke snage nastupaju od Foče i doline Drine ka Crnom Vrhu. Drugi bataljon Majevičke brigade, zajedno sa jednicama Druge proleterske brigade, brani Crni Vrh. Majevičani se ponose što imaju čast da su, rame uz rame, sa proleterima. O tome često između sebe razgovaraju. Vukalj priča:

— Nalazim se ja sa svojom desetinom desno od proletera. Njihov puškomitraljezac zaposjeo jedan proplanak a ja drugi. Skide on jednu lopaticu sa opasača i poče da kopa rov.

— Imaš li ti, druže, ašovčić — pita on mene — da se ukopaš?
— Ne treba meni. Neću ja prvi pobjeći, budi siguran.
— Ma ne ukopava se da se ne pobjegne, drugarčino moja, već da se zaštitiš od neprijatelja i da ga bolje možeš tući.

— Malo sam se postidjeo i rekoh u sebi: slušaču ja tebe što god ti rekneš jer si iskusniji, spretniji i stariji od mene. Dade on meni ašovčić pa iskopah i ja rov, napravih grudobran za puškomitraljez i čak se maskirah tako da me niko ne bi ni izbliza primijetio. Oko 10 sati naiđe njemačka prethodnica. Pustili smo ih na pedeset metara a zatim otvorismo vatru. Ubili smo četiri švaba, a ostali pobjegoše.

Poslije kraćeg vremena Nijemci otvoriše jaku minobacačku i mitraljesku vatru. Ječi šuma i dolina od grmljavine. Počeše granate padati i po našem streljačkom stroju, oko naših puškomitraljeza. Iz moje desetine poginu jedan borac, a jedan bi ranjen. Mene rani u desnu nogu i debelo meso, te ja pritisnuh rukom ranu i krv prestade. Nikom ništa ne rekoh. Kod proletera dva borca ranjena. Nikome ne pada na pamet da odstupi.
Jedna mina pade kod rova puškomitraljesca proletera. Zemlja ga potpuno zatrpa. Pomislih — poginu. Ali uskoro on se podiže, otrese zemlju sa sebe, uze puškomitraljez i napusti rov. Da li je moguće da proleter napusti položaj, pomislih. Vidi on da ga uporno gledam, pa reče.

— Ne boj se, druže, neću ja pobjeći, samo mijenjam mjesto.

Desno od rova, desetak metara unazad pronađe novi zaklon i poče se ponovo ukopavati. Nekoliko minuta kasnije pade jedna mina tačno u njegov raniji rov i — svega ga raznese. Da ne promijeni mjesto pogibe. Nijemci su tukli čitav sat, a onda izvršiše juriš. Pustili smo ih u blizinu i otvorili vatru. Pade komanda — bacaj bombe, juriš! Toga dana tri puta smo išli u protivnapad i održali svoje položaje. Ubijeno je oko 30 Nijemaca i 8 zarobljeno.

Sutradan na Zlatnom Boru napali su nas Nijemci. Dva dana smo vodili tešku i neravnopravnu borbu. Drugi dan popodne ponestade nam municije. Ali je i neprijateljska vatra počela da jenjava. Poginulo nam je 6 drugova. Neprijatelj je tukao veoma precizno. Četvorica poginulih pogođeni su posred glave. Vukalj u i Krcunu njemačka zrna pogodila u skrivače plamena puškomitraljeza i tako ostala u cijevi. Oružja su im izbačena iz stroja. Krcun je uzeo pušku, ali Vukalj ne može da se pomiri s tim da je ostao bez puškomitraljeza.

— Daj mi, Bogosave, molim te kao brata, svoj puškomitraljez. Evotebi puška, biće ti lakše — kaže Vukalj svome drugu.
— Ne mogu nikome dati puškomitraljez dok sam živ. Da budeš
čuvao svoj!

Tražeći puškomitraljez Vukalj nađe rezervnu cijev u bataljonskoj komori. I ponovo zaposjede svoj položaj sa puškomitraljezom.

Nijemci su na svojim položajima istakli veliku zastavu sa kukastim krstom — da bi se obezbijedili od bombardovanja. Naš minobacač je ubrzo raznio tako da je neprijatelj morao raketama da pokazuje svoje položaje. Budući da su se naši položaji nalazili u neposrednoj blizini njemačkih,bilo je nemoguće bombardovati nas a da se ne izlože opasnosti sopstvene snage. Dok su se avioni obrušavali i izbacivali svoj teret po kamenjarima, kanjon Tare je odjekivao od zaglušnih eksplozija.

Pred mrak naišli su transportni avioni i počeli da izbacuju padobrane sa teretom. Ogromne široke kupole sa paketima padale su u blizini njemačkih rovova. Naši su ih borci čežnjivo posmatrali i razmišljali šta bi moglo da bude u njima. Prazni stomaci su ih nagonili na pomisao da je to hrana.

— E kada bi komandant sada naredio juriš, — reče Cvijan — dobro bi bilo.

Ali šta ako je municija, vrzmalo se po glavama boraca i komandira. Možda su Nijemci upravo radi toga smanjili vatru. Jedan padobran pade na položaj desno od Druge proleterske brigade, a drugi između naših i njemačkih položaja. Kupola ze zakačila za bor i ostala viseći u vazduhu.

— Vukalje, Cvijane i Bogosave, ja idem po padobran. U slučaju potrebe, vi me štitite — naredi zamjenik komandanta bataljona puškomitraljescima.

Krenuo je lagano. Poslije dužeg naprezanja našao se na 3—4 metraod padobrana. Oprezno je razgrnuo šiblje i pogledao okolo. Nigdje nikoga.Padobran je bio okačen na drvetu, a na zemlji je ležao crni paket. Pipa gada bi ustanovio šta je u njemu. Padobran se zaljulja. Nijemci su to primijetili i otvorili uragansku vatru, koja je trajala desetak minuta. Kada sesve ovo stišalo otvori paket.

— Municija — uzviknuo je radosno da ga čuju svi drugovi. Vukalj i Petrović ciče od radosti. Nije ni čudo. Borci su prosječno imali po pet metaka, a puškomitraljesci po dvadeset.

Pao je sumrak. Borci su popunjavali svoje fišeklije a puškomitralesci torbice. U toku noći neprijatelj je morao odstupiti u pravcu Šćepan-polja.

Priprema se veliki marš ka Sutjesci.

Majevička brigada je sa Drugom proleterskom dobila naređenje da pređe Pivu kod Kruševa i izađe na plato Vučeva, spriječi zatvaranje neprijateljskog obruča na Sutjesci i omogući izvlačenje naših glavnih snaga preko Zelengore. Naša brigada je u prethodnim borbama izgubila gotovo polovinu svojih boraca. Prelazili smo preko visećeg mosta na Pivi koji se jako ljuljalo tako da je čovjeka hvatao strah. Jednom konju pod tovarom
propadoše noge između dasaka i — ostade bespomoćno da visi. Zakrčio je most i kolona stade. Pokušali smo da ga dignemo ali — bez uspjeha. Napokon su uspjeli da ga odgurnu. Most je bombardovala neprijateljska artiljerija i avijacija, ali — moralo se prelaziti. .

Most na Pivi u Donjem Krusevu
Most na Pivi u Donjem Krusevu

Kolona je marševala cio dan i uz veliko naprezanje iznurenih boraca pela se iz kanjona Pive uz litice Vučeva, koje su bile veoma strme. Sporo su se borci peli, stopu po stopu, ali — niko se nije požalio da mu je teško. Pred sam mrak 28. maja, izbismo na plato Vučeva i — tu smo malo odahnuli. Odatle se pružao divan pogled na sve strane: prema Drini, Pivi, Sutjesci i Magliću. Valovita kraška visoravan na oko 1.700 metara nadmorske visine, išarana šumarcima, sniježnim nanosima i čobanskim kolibicama.

Borci su popadali od umora i gladi. Bila im je teška i prazna torba na ramenu. Trebalo je odmah zatvoriti staze koje vode iz doline Sutjeske, od Pustog Polja i Cureva ka Koritniku. Drugi bataljon je dobio zadatak da zatvori stazu koja vodi od Pustog Polja ka Stožeru i — on je odmah posjeo određeni položaj, a 2. četu isturio je za obezbjeđenje. U četi je bilo još oko 40 boraca. Četa se spustila oko 1 km niže u šumu prema Sutjesci i tu posjela jednu stazu.

Borci nabraše koprive i skuvaše u porcijama da se okrijepe. Noć prođe u miru. Ali čim svanu, iz doline Sutjeske pojaviše se njemačke kolone.Druga četa odbi napad bez velike muke. Tada neprijateljska artiljerija osu po položajima, ali bez mnogo uspjeha.

Vukalj je predložio komandiru da sa svojom desetinom postavi zasjedu neprijatelju. Pošto se komandir složio, Vukalj se sa desetinom spusti do nekog kamenjara, pored same staze. Kamenjar je bio obrastao žbunjem i bio dobro maskiran.

Oko 8 sati borci osmotriše njemačku patrolu. Bilo ih je sedmorica. Išli su u koloni po jedan. Borci se dogovoriše da ih propuste, a onda da na
Nijemce otvore vatru sa leđa.

Nijemci su se približili. Mrtva tišina. Čuje se bat njihovih cokula. Osmatraju okolo i idu oprezno.

— Vala »fricu« nećeš više gaziti po ovim našim brdima i puteljcima, — šapnu Vukalj čim prođe posljednji Nijemac i — pritisnu obarač svog mitraljeza. Ostali otvoriše brzu paljbu. Nijemci se skameniše. Ne mogu da se snađu. Neki popadaše pogođeni, a ostali — stoje. Odmah zatim: tresak bombi i juriš pravo na njih! Četvorica su poginula, a trojica su ostala
živa. Vukalj ih je doveo u četu.

Iz doline Sutjeske njemačka artiljerija i dalje tuče po našem streljačkom stroju. Oko 11 časova naiđe i avijacija i sruči tovar na drugu četu.Dvojicu boraca raniše.

— Podne je. Vrijeme ručku — reče neko od boraca u šali

— Kakvom ručku. Šta me podsjećaš na to. Ja sam i zaboravio kako se jede — govori Cvijan. — Već tri dana ništa nisam jeo. Eh, da mi je da se najedem. Bio bih tri puta jači i ne bi mi ovaj moj šarac bio tako težak.
— Kada bih se jednom dobro najeo pasulja, — reče Zarija — mogao bih pet dana da ništa ne jedem.

Dok je trajao ovaj razgovor, dođe kurir iz štaba bataljona sa naređenjem da se četa odmah povuče na plato Vučeva, jer su se njemački alpinisti iz doline Drine popeli uz litice na Vučevo i napali naš bataljon sa leđa. Četa odmah krenu. Ostade samo jedna patrola — da kontrolira stazu koja vodi iz doline Sutjeske.

Na Vučevu se vodi neravna borba sa oko 800 dobro naoružanih njemačkih planinaca. Majevička brigada ima svega oko 450 boraca. Iscrpljeni i izgladnjeli uhvatili su se u koštac sa daleko jačim neprijateljem. Prva proleterska i Šesta istočnobosanska brigada su za to vrijeme marševale iz doline Pive ka Vučevu.

— Moramo po svaku cijenu održati plato Vučeva dok brigade ne izađu na njega — poručuju iz štaba brigade.

Borba se vodi na sve strane. Nema tu nikakvog fronta. Napadamo neprijatelja gdje je slabiji pa se povlačimo. Zabacujemo mu se iza leđa, tučemo u bok. Od štaba brigade neprestano dolaze naređenja da se izdrži.

U toj teškoj borbi drugi bataljon se zabacio neprijatelju iza leđa i napao i zarobio komoru. U njoj je municija i hrana. Ovo je tako iznenadilo Nijemce da se nijesu mogli snaći. Stoje mirno pored svojih natovarenih konja sa puškama preko ramena i gledaju kako ih partizani zarobljavaju. Jedan Nijemac pusti konje i poče da bježi, a za njim se stušti Vukalj da ga živog uhvati.

— Pucaj Vukalj, čim vidiš da će ti Švaba pobjeći — viče mu Iko.
— Neću, hoću da ga živa uhvatim. Vidiš da mu je na leđima pun
ranac.

Švabi zape neka vrzina, pa se opruži koliko je dug, a Vukalj ga dostiže i tresnu kundakom puškomitraljeza po glavi. Vukalj je zaista imao pravo. Švabin ranac bio je pun čokolade, limuna, butera i peciva. Toga dana, sve što je zarobljeno od hrane borci su bez pogovora predali bolnici za ranjenike.

Nijemci stalno pritiskuju brigadu. Pred mrak nasta kritična situacija. Svaki minut bio je dragocjen. Da li ćemo uspjeti da se održimo dok ne stignu ovi iz kanjona — pitali su se i borci i starješine i, za to se vrijeme, lavovski tukli. Čelo Šeste istočnobosanske brigade, pa zatim i Prva proleterska izbiše na plato. Kako se koji borac popne na brdo, odmah stupa u
borbu. Nakon jednog časa vrlo oštre borbe brigade su izvršile snažan juriš na Švabe i natjerale ih niz kamenjar uz koji su se i popeli. Ovoga puta nijesu imali vremena da upotrijebe konopce već su, pod snažnim naletom partizana, skakali niz strme litice. Borba je završena. Prizor je bio grozan. Mrtve Švabe su visile na drveću. Drugi su se od pada u provaliju – raspali u komade. I oprema se raspala i pomiješala sa zemljom i kamenom. Ništa se nije moglo iskoristiti. Toga dana Majevičani su uspješno izvršili
svoj zadatak. Jedan od najtežih, pa i presudan — za snage koje su se nalazile na maršu iz kanjona Pive, a i, uopšte, za proboj naših jedinica iz pete ofanzive.

Brigada se kreće prema Popovu Mostu. Zadatak: da se prebaci preko Sutjeske i, u zajednici sa ostalim jedinicama, obezbijedi prelaz glavnine naših snaga i bolnice preko Sutjeske. Kolone se polako spuštaju sa Vučeva u dolinu Sutjeske. Borci, gladni i izmrcvareni, vuku nogu za nogom, ali — još uvijek su pod utiskom borbe na Vučevu. Ona ih bodri i hrabri.

Pred sam mrak smo u dolini Sutjeske, u blizini Popova Mosta, sela od nekoliko kućica.

— Da li u njima ima iko živ — pitaju se borci.

Na žalost, neprijatelj je bio u selu. Brigada se prikupila nedaleko od sela, u jednoj šumi. Pošla je patrola da izvidi. Neki borci su naložili vatru da bi ispekli malo konjskog mesa, koje im se zateklo u torbicama, a neki beru cremuš i jedu ga. Vukalj i Iko ispekli parčence mesa i podijelili ga sa Cvijanom.

— Ne mogu vala, drugovi, više trpiti ovu glad, pa što bilo da bilo — reče Cvijan i poče da reže svoje opanke sa nogu, nedavno napravljene od zaklanog vola, stavi ih na žar, a onda — poče da jede.

Parče po parče i — Cvijan pojede svoje opanke. Davao je i nekim drugovima. Uskoro naiđe komandant bataljona i upita Cvijana zašto je bos.

— Gdje su ti opanci?
Cvijan ćuti. Svi za trenutak ćute.
— Pojeo ih, druže komandante — reče na kraju Vukalj.
— Kako ćeš pojesti opanke, pobogu brate! — pita ga komandant.

U prvi mrak patrola se vrati sa izviđanja i izvijesti komandanta da su Nijemci posjeli Popov Most i da se utvrđuju.

Oko 19 časova 30. maja dođe kurir Vojko Perić iz štaba i reče da je komandant brigade naredio da komandant i komesar bataljona odmah dođu u štab brigade. Štab brigade izdao je zapovijest da se neprijatelj u toku noći ima napasti i protjerati preko Sutjeske. Majevička brigada je dobila naređenje da pređe rijeku, zaposjedne prve ćuvike na lijevoj obali i da obezbijedi prelaz ostalim brigadama. Dok su vršene pripreme za napad,
intendanti spremiše večeru. Komandant brigade Pero Kosorić naredio je da se zakolje njegov jahaći konj i podijeli borcima.

Sve je spremno. Pokret. Noć je bez mjesečine. Suma. Skoro se ništa ne vidi. Stazice male, strme, a u zakazno vrijeme treba stići na određeni položaj. Teren je nepoznat. Vodiča nema. Već 5 dana kako seljaka očima niko ne vidje.

Zurili smo, a ipak smo malo kasnili. Ali ni znak za početak napada još nije dat. Izgleda da su i ostale jedinice zakasnile. Drugi bataljon napada iz doline Sutjeske sa istočne strane Popovog Mosta. Tišina je. Ništa se ne čuje, izuzev šuma rijeke. Švabe osvjetljavaju svoj položaj raketama. Izgleda da su nas osjetile. Neki borci hrču, umorni su i, čim su stali, zaspali su. Drugi sa nestrpljenjem očekuju napad. Oko 22 časa iz pravca
štaba brigade bijesnu crvena svjetleća raketa, a zatim pade u pravcu neprijatelja. Početak. Krećemo u napad, ali bez pucnjave. Privlačimo se polako neprijateljskim položajima za koje ne znamo tačno gdje su ali — puške držimo na gotovs. Svakog trenutka se može nagaziti na Nijemce. Pucnjava kod prvog bataljona, zatim prasak bombi i »ura«, pa mali
tajac. Naša druga četa nalijeće na njemačku mrtvu stražu. Otvori se vatra iz mitraljeza i pušaka. Švabe se povukoše. Vukalj dostiže jednog ranjenog Nijemca koji nije uspio da se povuče, te ga do tuče svojim mitraljezom.

Iz njemačkih rovova paklena mitraljeska i puščana vatra. Oko se ne može otvoriti. Raketama osvjetljavaju svaki prilaz. Počeše tući bacačima i artiljerijom po našem streljačkom stroju. Dvojica boraca poginuše.

Borba se vodila cijelu noć. Bombaši jurišaju, ali uspjeha nema, jer su se Švabe dobro utvrdile i mnogo ih ima. Nijemci su protivnapadom ponovo povratili izgubljene položaje. Zarobismo 7 njemačkih jahaćih konja sa sedlima.

Osvanulo je prilično hladno jutro. Nijesmo uspjeli da protjeramo neprijatelja jer je grčevito branio svaki pedalj zemlje. Tu noć imali smo 3 mrtva i 8 ranjenih u našem bataljonu. Teže je ranjen komandant prvog bataljona Miljenko Cvitković Španac. Nešto kasnije je umro. Bio je to vrlo hrabar i sposoban komandant. Zalili su ga svi borci brigade. Sa njim je izginula gotovo cijela jedna desetina od minobacačke mine.

Naređenje je da i dalje ostanemo na položajima i da se ne smijemo povlačiti. Čim je svanulo, pored artiljerijske vatre, počela nas je bombardovati i neprijateljska avijacija. Oko 11 časova došao je u naš bataljon zamjenik komandanta brigade Ratko Perić i prenio naređenje Vrhovnog štaba — i lično druga Tita — da se neprijatelj mora po svaku cijenu protjerati preko Sutjeske i to što prije.

Selo Popov Most nalazi se na jednom uzvišen ju oko 700 m nadmorske visine i vrlo je pogodno za odbranu.

Tog istog dana neprijatelj, sa nadmoćnijim snagama, vrši protivnapad da bi povratio izgubljene položaje. Treći bataljon se povlačio od Popovog Mosta i odstupao uz veoma strmu i teško pristupačnu stranu Vučeva, iznad desne obale Sutjeske. Iako su bili izgladnjeli, neispavani i iscrpljeni, borci su pružali žestok otpor Nijemcima.

Posljednji je odstupao komandant bataljona. Idući sam, turoban i zamišljen, kada je stigao negdje visoko uza stranu, začuo je slabačak i isprekidan glas:

»Druže, druže«.

Zastao je i pogledao naniže odakle dopire glas i ugledao je teško ranjenog borca koji je, sav u krvi, ležao na kamenitom tlu ispod strme kozje staze. Kada je brišao bliže, tek tada se pred
njegovim očima ukazao stravičan prizor: od eksplozije granate desna noga ranjenika bila je potpuno otkinuta i raznesena, dok se leva, zabačena u stranu, takođe sva izranjavljena, negdje ispod kuka držala samo jednim malim dijelom kože. Obje ruke su bile izlomljene, lice iznakaženo gelerima i prekriveno krvlju i prašinom, oči zatvorene i u krvi, a iz ranjenog stomaka vire crijeva. Cijelo odijelo na njemu pretvoreno je u iskidane rite, prekriveno zemljom i sitnom kamenom prašinom. Na njemu je bio opasač sa njemačkim parabelumom.

Pošto je osjetio (nije vidjeo) da mu se neko približio, ranjenik se ponovo oglasio:

— Druže, molim te, ubij me, da se ne patim. Uzmi iz džepa slike i daj ih mom bratu.

Užasnut ovim prizorom, komandant je nekoliko trenutaka stajao kao skamenjen. U grlu ga je nešto stezalo i peklo, nije progovorio ni riječi. Ali, Nijemci su bili sve bliže. Stajao je tako još nekoliko trenutaka i očajan što ne može pomoći ranjenom drugu. Onda se sagao i iz džepa od bluze izvadio nekoliko fotografija i pismo, koji su bili isprobijani gelerima smrtonosne granate. Skinuo je i pištolj sa opasača ranjeniku, još jednom
pogledao njegovo raskomadano telo i, nemo se opraštajući, krenuo dalje uza stranu. Kada je osetio da se prisutni udaljava, ranjenik je ponovo zavapio drhtavim i skoro iznemoglim glasom:

»Druže, ubij me, da se ne patim«.

Komandant je ponovo zastao i okrenuo se prema ranjenom borcu.Jedva je nekako prikupio toliko snage da bi ga bar malo utješio, rekavši mu:

»Strpi se, druže, samo još malo; sada će naići naša bolnica sa nosilima,pa će i tebe ponijeti.«

Naša bolnica ovuda nikada nije prošla, ali su zato ubrzo stigli Nijemcii — dotukli teško ranjenog borca.

Pošto je, ubrzo poslije ovog događaja, saznao da je ranjenik pripadao4. bataljonu iste brigade, komandant 3. bataljona predao je fotografije u 4.bataljon i tada — po pričanju komandira čete Ize Jahića — saznao da se ranjeni borac zvao Milan Brkić i da je bio poznat kao hrabar i dobar puškomitraljezac . Njegovo rodno selo je Gornji Žabar. Pošto je želio da se bori sa oružjem u ruci, zamolio je druga Nikolu Simića Uču, partijskog radnika na terenu Posavine, da mu omogući odlazak u partizane. Poslije njegovih upornih zahtjeva drugovi su ga uputili na Majevicu gdje je stupio u partizanske redove u kojima se proslavio kao puškomitraljezac sve do tragične smrti na padinama Vučeva iznad Sutjeske, gdje su ostali mnogi znani i neznani junaci naše oslobodilačke borbe.

Uveče kasno brigada je ponovo posjela polazne položaje za napad.Cijelu noć Nijemci su raketama osvjetljavali svoje položaje i povremeno otvarali mitraljesku i puščanu paljbu.

Sljedećeg dana popodne došao je kurir štaba brigade i ispričao nam da je pala jedna haubička granata kod samog štaba brigade, ranila zamjenika komesara brigade Pavla Goranina i ubila Mikana Simića, Voju Spasojevića Sucu i kurira štaba brigade, omiljenog mališana Voju Perića.

Voju je pogodilo jedno malo parče bombe u čelo i probilo mu lobanju.Još nije umro. Daje ponekad znake života. Ali se pati. Ljekar mu ništa ne može pomoći, priča nam kurir.

Mali Vojo je imao oko 16 godina. Pobjegao je iz Tuzle početkom 1942. godine i došao u partizane da se bori zajedno sa svojim starijim bratom Radom koji je u partizanima još iz vremena dizanja ustanka. Bio je vrlo omiljen i voljen od svih boraca brigade. Sposoban i snalažljiv, provlačio se kroz neprijateljske položaje i pronalazio jedinice za koje se trenutno nije znalo gdje se nalaze i donosio naređenja štaba brigade. Smrt malog Perića — kako smo ga svi zvali — izazvala je opštu žalost.

Željeli smo da ga što češće viđamo među nama. I eto, i njega Sutjeska zadrža zauvijek.

Vijest o Mikanovoj smrti posebno nas je potresla. Prema njemu smo gajili naročito poštovanje, jer je bio jedan od najstarijih u brigadi. Mogao je imati oko 50 godina.

Glad i umor su obarali i najjače borce, ali, bez obzira na to, juriši su se ponavljali. O odmoru i spavanju ni govora nema.

Oko 15 časova bile su gotove pripreme za poslednji juriš. Ovoga puta napadamo sa Trećom krajiškom brigadom.

— Nema više popuštanja — veli Vukalj.

Večeras moramo preći Sutješku mrtvi ili živi.

Minobacači Treće krajiške počeli su da tuku po neprijateljskim rovovima. Nastalo je komešanje među Nijemcima. Očekuje se trenutak juriša.

— Juriš! Naprijed Krajišnici! Naprijed Majevičani!

Odjekuju eksplozije bombi i štektanje mitraljeza dolinom Sutjeske. Uraganska vatra. Od dima i prašine teško se mogu prepoznati borci. Već smo u prednjim rovovima. Izmiješali smo se sa Nijemcima. Opšti krkljanac. Vukalj vrišti. Vatra njegovog puškomitraljeza svuda stiže. Najedanput tišina. Ni njegova glasa, ni vatre.  Vukalj je mrtav. Njegovo tijelo u rovu — kraj puškomitraljeza kojega je toliko volio. Drži ga desnom rukom za vrat kundaka. A malo dalje leži i njegov pomoćnik. Teško je ranjen.

Dvadesetak minuta uragana i neprijatelj je protjeran preko Sutjeske.Na njegovim leđima prešli smo rijeku. Po rovovima leže mrtvi i ranjeniNijemci. Zemlja je pokrivena leševima.

Određena je grupa boraca da sahrani poginule drugove. Visok, crn mladić, zelenih očiju nije se ni ohladio — leži mrtav u dolini Sutjeske. To je Vukalj. Poluzatvorenih očiju kao da traži nekog da ga još jednom vidi. Možda svoga najboljeg druga Iku. Ili želi da preko nekoga od nas pozdravi svoje male sestre i oca koje je toliko volio.

Prenesen je pod jedan grab. Ni boju na licu nije promijenio. Lijep je, ni djevojka mu nije ravna. Šutke kopaju njegovi drugovi raku, a Iko od plače ne može ni da se pomakne. Tu je ostao. Posljednji rastanak. Nije bilo ni jednog borca u njegovoj četi koji nije pustio suzu. Kako i ne bi žalio našeg milog i nikad nezaboravljenog Vukalja. Osta da vječito leži u šumi.

Da sluša vijorenje borova i jela i šum Sutjeske.