Šta je SFRJ… Danas je i spomenik žrtvama Jasenovca, i spomenik na Sutjesci, i spomenik na Kadinjači i spomenik strijeljanim rodoljubima u Nikšiću, koje su četnici predali Italijanima, i osmijeh Ljuba Čupića, i podignute ruke Stevana Filipovića, i dramska serija o logoru na Banjici, i Velo misto u kojem su NK Hajduk radnici i partizani i „Okupacija u 26 slika“ Lordana Zafranovića i Mirka Kovača, kao priča o divnom prijateljstvu i najmonstruoznijim zvjerstvima… dok narod gleda kako se vojske smjenjuju i kako ih vlasti dočekuju. I Bekim Fehmiu, jer je on pored toga što je svjetski, mogao da bude samo Albanac, a kao Albanac je mogao da bude samo Jugosloven. I KVISKOTEKA, Laza Goluže sa Oliverom Mlakarom, novi talas u muzici – prvi nastupi u Zagrebu beogradskih grupa i njihov izdavač Jugoton. I ljetovanja u odmaralištima, i koka kola, i farmerice, neko će reći i Goli otok, ali na Goli otok… slava svim žrtvama, ne mogu da stanu svi oni koje smo međusobno pobili u naknadnim ratovima. Da, i sve svijeće za Đorđa Balaševića, koje su zapaljene prije dvije nedjelje, skoro pa svuda.

SFRJ je ideja. EU prije EU. Mogućnost izbora da odaberemo politiku Anta Markovića, u trenutku kada smo zvanično i svi pojedinačno kao narodi odabrali druge. Zbog mržnji u sjećanju, neću napisati kulture sjećanja. Jer kako smo se pobili, koliko smo pljačkali, kako smo se poklali, govori samo o tome da Balkan nije odbrana civilizacije, nije most, nego prostor za manipulaciju, u kojem kada se pomene nož, žica… krst, krećemo po nacionalnoj i vjerskoj osnovi u komadanje.

Vizuelno je bitno da li sa razapetim Isusom na njemu, ili bez ljudske figure. Kako god, on je kod nas dominantan. Nazvaću ga i geostrategijsko komadanje, iskazano u stavu – sada završenom prije 70 godina na svjetskom nivou – svi Njemci u jednoj državi. Kod nas to nijesu Njemci, već Srbi. I zato ne pominjem Kraljevinu Jugoslaviju, jer iza nje nije postojala ideja o identitetskoj ravnopravnosti, nego temeljan i dugotrajan rad u kojem će – brojniji, danas nije pametno reći jači, jer je istorija drugačije pokazala da tlači.

Ne mora bukvalno da mi urezuje krst u 21. vijeku, da, ja nisam transrodna osoba, ali začas ćemo pronaći kriterijume nepodobnosti – Crnogorka sam, nisam genetski inženjering, nastala sam kako su mi roditelji pričali bez problema, rođena nakon epidemije variole vere u Beogradu, odrasla u Nikšiću, i izložena raznim uticajima i pričama, lijepim, civilizovanim – sve sam ih poštovala, uvijek navijala za Jugoslaviju u doba SFRJ, i uvijek znala da sam Crnogorka. Kažem, mogućnost izbora. Slobodno odabrala, možda i zato jer je tata bolje pričao o istoriji od mame. Mama je smatrala da je istorija glupost. Završila je prirodne nauke. Ali oboje su me učili da sam na strani slabijih i ugroženih. Pa sam samim tim i zato sam Crnogorka. Jer smo mali.

Nabrajam dalje kriterijume da mi se ureže krst – razvedena sam slobodnom voljom i odlukom. Stavovi i pogled na život i suživot su nam se razlikovali. Poštujem svaki dan i nasljeđe koje naša kćerka ima, ali odlučila sam da odem. Lijevo, ne desno, jer Roza Luksemburg mi je dala mogućnost zaposlenja i pravo glasa. Svakako nije crkva i kralj. Živim u vanbračnoj zajednici, ali i tu imam mogućnost izbora, jer mi je sloboda važnija od teritorije. Ali da se vratim na temu. Ako mi budete urezivali nešto, urežite mi petokraku. Možda će i više da boli, više je poteza. Može da bude i đavolji znak, i domaći izdajnici su je urezivali skupa sa neprijateljima. Šta ću, na tim pjesmama sam odrasla. Onima o borbi za slobodu svih.

Sloboda je zeznuta stvar. Kao i pravo izbora. Ponekad pogrešno izaberemo. Ali imamo pravo na popravni. Jer se sjećam, i pitam se kako je sjećanje selektivno. Pitam se da li svi desničari na Balkanu, i sve žene koje podržavaju desni ugao, znaju da bi bile nepismene, da ne bi mogle da budu na poziciji na kojoj jesu da im 1945. nije dato pravo glasa i pravo školovanja. A to im je kao i svim potlačenim i siromašnim, možda je jedan krak moje porodice izgubio dio teritorije zbog toga, dao SFRJ. Tako da… ne zbunjuju me muškarci koji se ne sjećaju zaostavštine SFRJ, njima je lakše u svim društvima, ali zbunjuju me dame. Jer ne bi mogle da imaju doktorate i da budu neudate, da je njihova retorika dominantna. I da retoriku brane i životnim izborima.

Ovo pišem jer smo sve zaboravili, pozivajući se na kulture sjećanja (čitajte klanja). I jer je jedan od stavova i kratkoročne tradicije u teoriji u Jugoslaviji, bio da je čovjek čovjek i ako je žena, koju god da ima vjersku i nacionalnu pripadnost, da je važno da ne šuruje sa okupatorima i da nije izdajnik, da svi MORAMO da budemo pismeni i da završimo osnovnu školu, da je školovanje besplatno i liječenje… I SFRJ, da ne bude sve nostalgična apoteoza, od prosječnih je pravila bolje, a često nije bila na strani izuzetnih pojedinaca. Ali time se sada bave oni koji nose druge zastave.

Ali iz ove vizure – dobar i zadovoljan narod daje mir i pojedincima, a danas smo svi uznemireni zbog toga ko smo i šta smo. Bilo da smo konačno stekli pravo da se svetimo, i želja za osvetom je uznemirenje, bilo da se plašimo od osvete. I zbog toga nije bilo lažno – Živjelo bratstvo i jedinstvo! Bilo je lijepo stradati zbog toga, i samim tim jer se geostrategijski ta zemlja u velikom svijetu nešto pitala i nešto je značila. A sada u ime svih krnjih odlučuju drugi. U ime svih nas ne samo drugi veliki, nego i drugi mali u čije ime odlučuju drugi. Kako bi se u Crnoj Gori reklo – ulizice smo od ulizica, bez ikakvog balansa i reda.

I zato zuvjek – Dajem časnu pionirsku riječ da ću čuvati bratsvo i jedinstvo svih njenih naroda i narodnosti i cijeniti sve ljude svijeta koji žele slobodu i mir! I mala Crna Gora ima narode i narodnosti i nemojte makar mi koji smo učili pionirsku zakletvu da je zaboravimo. Molim vas, nek nas ima. Neka nam to bude izbor i sloboda. U naredbe ne vjerujem, molim da sve svijeće od prije dvije nedjelje pošalju veliki plamen kao buktinju koja će da objedini dobro u ljudima. Neće niko da me tuče zbog ovoga je l’ da? Jesam – žensko-žensko, iako imam fakultet – pa mogu da radim, i od rada živim. Ipak je 21. vijek.

Autor