Obrovska bitka – 29.03.1944
Obrovska bitka vodjena je u jednom malom selu, smještenom na lijevoj obali rijeke Save, udaljeno od Zagreba tridesetak kilometara, bilo je 29. februara 1944., poprište krvave borbe, koju je vodila 2. moslavačka brigada i Posavski partizanski odred u okruženju s deseterostruko jačim neprijateljem: Nijemcima, ustašama, domobranima i Čerkezima. Od ukupno 570 partizana koji su se u tom trenutku nalazili na području Oborova tog dana ih je poginulo 152.
U proljeće 1944., selo Oborovo bilo je sjedište tijela narodne vlasti i političkih organizacija Zagrebačkog okruga i Dugoselskog kotara. Tu su boravili i slušatelji partijskog tečaja i nekoliko vijećnika ZAVNOH-a, a u širem području i veće partizanske jedinice. Bile su to okolnosti koje su pogodovale odluci da se u Oborovu preuzme transport s oružjem koji je pristizao s Banije, Korduna i Like koje je 10. korpusu zagrebačkom uputio Glavni štab Hrvatske. Prihvat naoružanja i druge ratne opreme povjereno je 2. moslavačkoj brigadi 33. divizije Desetog korpusa i Posavskom odredu iz sastava Istočne grupe NOPO 10. korpusa. Konvoj s oružjem trebao je prispjeti do 25. februara, no ratne okolnosti uzrokovale su njegovo višednevno kašnjenje. Zbog toga je 570 boraca 2. moslavačke brigade i Posavskog odreda ostalo na području Oborova nekoliko dana duže.
Nažalost, rukovodstva partizanskih jedinica nisu poduzela sve mjere borbenog osiguranja radi sprečavanja iznenadnog djelovanja neprijateljskih snaga. A to se upravo dogodilo. Jake neprijateljske snage, ukupno 4790 vojnika su 29. februara u ranim jutarnjim satima napale partizanske jedinice i okružile ih. Zakazalo je izviđanje – nije se pravodobno utvrdilo gdje se neprijatelj nalazi, nije se ustanovilo što smjera i kakav mu je razmještaj. Maskiranje i zaprečavanje također nije bilo pravovaljano. Bilo je nesuglasica među zapovjednim kadrom partizanskih jedinica oko odluka – što činiti.
Borba u okruženju je najsloženiji oblik borbenog djelovanja. Teška bitka s nadmoćnijim neprijateljskim snagama vođena je do kasnih popodnevnih sati. Druga moslavačka brigada pretrpjela je velike gubitke: 37 poginula, 28 ranjena i 147 zarobljena i nestala borca. U ruke neprijatelja našlo se 207 pušaka, 12 puškomitraljeza, nekoliko minobacača i druga neophodna borbena oprema. Poginuo je i komandant Posavskog odreda Stjepan Bobinec-Šumski. Među poginulima su bila i 32 vojna i politička rukovodioca i tri vijećnika ZAVNOH-a. Ukupni gubici partizanskih snaga – 152 borca. Neprijatelj je imao također znatne gubitke: oko 150 poginulih i velik broj ranjenih vojnika. Naravno, nije ostvario planirani cilj: potpuno uništenje partizanskih jedinica u okruženju i zatiranje antifašističkog pokreta ovoga područja. Nakon iscrpljujuće borbe, partizanske jedinice pred večer uspjele su probiti neprijateljski obruč i izvući se u Moslavinu. Posavski odred je ubrzo popunjen novim borcima kao i 2. moslavačka brigada (jačine jednog bataljuna iz sastava Moslavačkog NOPO) – te su nastavili uspješna borbena djelovanja.
Kad se sve smirilo, zarobljenici odvedeni, ranjenici pokupljeni i preneseni na sigurno, a neprijatelj posve napustio bojište, ono što je ostalo živo od partijskog članstva, narodne vlasti, članova KK i OK, simpatizeri i sav narod toga kraja, pođe na livade i polja da pokupe pale drugove i drugarice.
Sakupljanje mrtvih boraca i sahrana izvršeno je još u toku noći i slijedećeg dana. I taj tužan posao bio bi mnogo ranije završen da neprijatelj nije napadao, prijetio i uznemirivao. Čerkezi i ustaše, pa tzv. ustaška milicija iz okolnih uporišta stalno su vršili ispade, kako bi omeli narod da pokopa svoje pale sinove.
Oko sahrane organizirana je i omladina, koju su Čerkezi, kad god bi dojurili na konjima, rastjeravali, pucah po ljudima, što sve nije smetalo da se posao nastavi i dovrši.
Tu se našao i Stjepan Svedi. I on je rukovodio ukopom u Oborovu, pa se sjeća prizora, koji će mu ostati dugo, dugo u sjećanju. Vozili su na kolima mrtve drugove. Dojurili su Čerkezi na konjima, sišli i počeli svlačiti mrtvace. Kad su tijela drugova ostala posve gola, odjeću natrpaše na gomilu i odniješe. Tako su pali borci morah biti goli spušteni u jamu i sahranjeni.
U Oborovu je sahranjen 81 borac i to u dvije rake. Inž. Marko Hercigonja je na traženje rodbine iz Zagreba sahranjen u posebnom grobu. Velik dio mrtvih bio je prostrijeljenog čela ili ubijen metkom u potiljak. Nijemci i Čerkezi su na taj način ranjenicima dokrajčili život.
U Trebovcu je sahranjeno 52 borca. Glavni organizator sahrane bio je član NOO Imbro Matker »Mirko«, koji je inače živio u ilegalnosti. Kasnije je uhvaćen po ustašama i strijeljan. U organizaciji prikupljanja poginulih i sahrane sudjelovao je pored ostalih i Josip Šepec zvan »Firal«. On pamti koliko je palih drugova i drugarica položeno u jednu veliku jamu na groblju u Trebovcu.
Uza svu prijetnju Čerkeza i ustaša, na groblju se za vrijeme sahrane sakupila velika masa naroda. Međutim, u jednom momentu navale Čerkezi sve rastjeraju. Fašistički neprijatelj nije dao mira ni mrtvima, u strahu od onih koji žive i koji se bore i borit će se sve do konačnog njihovog uništenja, do konačne pobjede.
Svega pokopano palih boraca II Moslavačke brigade i Posavskog odreda i to:
1. Oborovo 81
2. Trebovec 52
3. Posavski Bregi 17
Ukupno 150 boraca.
Josip Mazalek je umro i sahranjen u Božjakovini, a jedna partizanka u Prerovcu. Tako se broj poginulih 29. III 1944. i sahranjenih 29. i 30. III popeo na 152 druga i drugarice.
IMENA PALIH BORACA
1. Babić Mato
2. Badanjek Pero
3. Ban Barica
4. Bauk Marijan
5. Bedeković Vilko
6. Benčak Ivan
7. Bistrović Stjepan
8. Bobinec Stjepan — »Šumski«
9. Bognar Vilma — »Nada«
10. Bokun Vilko
11. Bolešić Ivan
12. Brglec Vilim
13. Budfal Franjo
14. Carić Josip
15. Cerjan Slavko
16. Cindrić Ivan
17. Cloha Jovo
18. Cobović Mato — »Mrak«
19. Coha Branko
20. Crnić Ivan
21. Čmelić dr Marijan
22. Čikovec Josip
23. Ćuk Jovo
24. Dabac Josip
25. Debanić Mirko
26. Dobričić Jovo
27. Eršeg Mato
28. Ferlan Albert — »Klico«
29. Filipović Maca
30. Filipčić Juraj — »Ilić«
31. Ferjan Slavko
32. Gajić Prijo
33. Galić Slavko
34. Gluhak Rudo — »Brko«
35. Goranović Emil
36. Gostinčar Stevo
37. Granosa Dragutin
38. Gregorek Stjepan
39. Grgurić Zivko — »Čedo«
40. Hadelan Joža
41. Hercigonja dr inž. Marko
42. Hohšteter Vojko
43. Igrec Nikola
44. Ivanović Nedeljka
45. Janeković Mato
46. Janeš Slavko
47. Jurišić Josip
48. Kajić Milan
49. Kaluderović Jovo
50. Kamenarić Ivan — »Milan«
51. Kefečerk Drago
52. Keleminec Mato
53. Klaš Ivan
54. Kojić …
55. Kovačević Stjepan
56. Kovačić Vinko
57. Kraljić Đuro
58. Kranjec Ivan
59. Kranjec Josip
60. Krivanek Stevo
61. Krupec Tomo
62. Kukec Petar
63. Kurman Josip
64. Lakuš Stevo
65. Lobor Ivo
66. Lončarić Maks
67. Levasić Filip
68. Majta Franjo
69. Maraković Jura — »Matek«
70. Margarić Josip
71. Markulinčić Josip »Rudi«
72. Mazalek Josip
73. Melić Zvonko
74. Miković Matija
75. Mikučić Josip
76. Mincer Franjo
77. Muhavec Ivan
78. Musić Stjepan
79. Novak Josip
80. Otročak Josip
81. Pantljik Slavko
82. Paunović Mirko
83. Perković Ivo — »Crni«
84. Petanjek Jehca
85. Petrić Gojko
86. Pezić Ivan
87. Podkrajšek Nikica
88. Poljak Nikola
89. Poljinac Đuro
90. Popović Martin — »Mrki«
91. Popović Vlado
92. Presečki Josip
93. Prihić Gajo
94. Prišlin Vlado
95. Prpić Đuro
96. Puštajec Jura
97. Puhača Stevo
98. Radošić Dušan
99. Raješević Branko
100. Radmilović Jovo
101. Rukavina Tomica
102. Ruklić Stevo
103. Sekelj Anđela
104. Sever Ivan
105. Sešić Ivan — »Sosa«
106. Sruk Ivan
107. Svetlečić Stevo — »Sveto«
108. Svoboda Milan
109. Sikuten Tomo — »Salama «
110. Šiljak Stevo
111. Šnajder Stjepan
112. Špekonja Mijo
113. Štefanović Stevo
114. Štetić Ljubica
115. Štetić Milan
116. Štajner Josip — »Pista«
117. Švaljug Marija
118. Tomić Nedeljko
119. Trnčić Milan
120. Tucman Đuro — »Brković«
121. Vinter dr Franko
122. Vlaisavljević Miloš — »Ćaća«
123. Vranek Mato — »Capajev«
124. Zorec Franjo — »Teški«
125. Žigrović Mato
126. Žirović Maca
127. Ivica …
128. Zlatko …
U ovom spisku nisu svi oni borci, koji su pali u borbi u Oborovu i sahranjeni. Nije se moglo saznati njihova imena.
Nad zajedničkom grobnicom, koju je podiglo Udruženje boraca Narodnooslobodilačkog rata općine Dugo Selo u Oborovu, u koju su prenesene i sahranjene kosti palih boraca NOR, podignut je spomenik.