U KANJONU TARE

Ofanziva je u toku. Ni po čemu ne možemo zaključiti kada će doći kraj ovoj golgoti. Zašli smo već u prvu sedmicu juna. Juče su nam u štabu bataljona rekli da se dobro pripremimo za još jedan ozbiljan obračun sa njemačkim snagama. Svi smo spremni na najteže. Članovi Partije i SKOJ-a dobili su zadatak da moraju biti prvi u jurišu i probijanju neprijateljskih položaja koje naziremo na vrhovima oko nas. Moram priznati da smo prema mnogim komunistima prilično griješili, jer smo takvim stavovima i zahtjevima ostajali bez najboljih drugova u jurišima, ponekad nedovoljno pripremljenim sa nedovoljno procjenjenom situacijom, pogotovo kada je reč o odnosu snaga.

Borci Treće krajiške proleterske brigade
Borci Treće krajiške proleterske brigade

Zaposjeli smo visove na desnoj obali Tare 28. V. Koristimo noć za zauzimanje najpovoljnijih položaja. Na prelazu kroz kritična mjesta koristimo male džepne baterije, koje smo zaplijenili od Italijana na Ifsaru. Sada su nam ove lampice i te kako korisne, iako ih rijetko upotrebljavamo zbog štednje. Tek oko ponoći bez borbe smo se provukli pored neprijateljskih položaja, kada je stiglo novo naređenje: nečujno se odvojiti od neprijatelja, preći kanjon Tare i prebaciti se na lijevu obalu!

Naša 3. četa 2. bat. se svija u kolonu skoro nečujno. Ličimo na mrave koji se nekud sele. Idemo niz kanjon. Staza kozja, jedva prohodna. Ne vidi se ništa. Držimo se jedan za drugog. Oprezni smo da nas neprijatelj ne osjeti. Blizu je. Opet koristimo one italijanske svetiljke, jer da nije njih, veza bi se prekinula i izgubili bismo polovinu boraca. Otisnuli bi se u ambis, u provaliju ko zna koliko metara duboku. Voda tutnji kao da sobom nosi sve što na nju naiđe, ili se slučajno otisne. Na to opasno mjesto stao je naš komandant bataljona Milan Bosnić. Konja je ostavio negdje pozadi. Osvjetljava opasan prelaz i katkad vikne: “Brže, brže”.

Ja sam pozadi kolone. Takav sam i zadatak dobio. Trudim se da mi se ne prekine veza. Ovdje ne bi smio niko ostati. To je partijski zadatak. Mora se izvršiti isto kao i umrijeti. Uza me je i komandir čete drug Dukić. Reuma ga stegla i teško se miče. Primjećujem da je kolona zastala. Probijam se napred da vidim zašto je stala. Odnekud su naišli dijelovi Vrhovnog štaba i Engleska vojna misija. Ja ne znam ko su oni. Noć je, ne vidi se dobro. Digao sam galamu, iako znam da ne smijem glasno govoriti. Neko me opominje iz te kolone riječima: “Polako druže, strpi se, ovo je kolona Vrhovnog štaba, sačekaj malo”. Umirio sam se dok oni prođoše, a potom je naša kolona nastavila put. Nailazimo ponovo na svjetiljku u kanjonu. To je naš komandant.

Uspjeli smo svi proći, tako da nam niko nije ostao. Moral kod boraca je još uvijek visok. Ponestalo je i hrane. Ono malo rezerve što smo imali u radnom vodu iscrpljeno je do kraja. Moglo se skuvati samo malo skroba, ali to se obavezno moralo čuvati za iscrpljene i ranjene. Mi, zdraviji, nemamo ništa. Ne jedemo već nekoliko dana. Za so ne znamo već nedeljama. Uslijed nemanja hrane i soli počeo se sužavati horizont vida. Snaga pomalo izdaje. Nijemci su u zoru otpočeli aktivnost. Tuku sa svih strana. Avioni nasumce bombarduju po kozjim stazama. Umorni smo. Za vrijeme nadlijetanja avijacije nabijemo se u žbunje kao zečevi, jer nam se jedino tada pruža prilika da se malo odmorimo, a osim toga načupamo malo trave srijemuše i bukove potkorice za hranu. Čim štogod pojedemo, snaga se vraća.

Mnoge je već izdala snaga, ali se bore do posljednjeg daha. Izdala je snaga i komandira čete Dukića. Jedva se miče na začelju čete. Uzeo je štap, njime se pomaže, ali ni to mu ne pomaže mnogo. Uz njega sam, pomažem mu i bodrim ga koliko mogu, ali i sam vidim da komandir ne može dalje. Komandu želi da preda Mili Bulajiću, svom zamjeniku. U jednom momentu, kada mu je potpuno ponestalo snage i daha, reče: “Slušajte, drugovi, ja dalje ne mogu. Vi produžite, a ja ostajem”. Međutim, ja sam uz njega, uporan sam i pomažem mu. Uzeo sam ga ispod ruke i idem s njim s noge na nogu. Za nekoliko minuta bili smo već na vrhu, na visoravni. Prošlo je pola dana. Dan je lijep. Ovdje je već lakše i prohodnije. Neka livada i lijepa zelena šuma.

Nijemci su sad nešto dalje od nas. Koncentrišu se i stvaraju nam nove zamke i prepreke. Avioni nas još uvek bombarduju i to traje sve do mraka. Mi ih se ne plašimo toliko. Navikli smo na njih. Ne iznenađuje nas ništa. Tu nam je poginuo i Nikola Trikić, politički delegat voda. Bio je primjeran borac i rukovodilac. Uvijek je bio vedar i nasmijan. Sahranili smo ga i odali mu posljednju poštu. Svi smo na okupu. Među nama je i komandir Dukić. Sada mu je već lakše, malo se okrijepio i odmorio.

Najteže nam je bilo kad smo dobili naređenje da moramo spaliti sav partijsko-politički materijal, kao i odložiti i sakriti sve teško oružje koje smo nosili. To su za nas bili zaista teški trenuci, jer rastati se sa oružjem i partijsko-političkim materijalom, to je isto kao i biti goloruk.

Dusan TRNINIĆ

Sjecanja

Treca krajiska brigada