Vladimir Nazor – Narodni heroj sa Brača ( Hrvatska )

Vladimir Nazor (30. maja 1876. u Postirima na Braču – 19. juna 1949.)

Vladimir Nazor je bio jugoslovenki pjesnik, pisac i političar. Bio je predsjednik ZAVNOH-a tokom narodnooslobodilačke borbe, a nakon rata prvi predsjednik Narodne Republike Hrvatske.

Građansku školu je završio na ostrvu Braču, a gimnaziju u Splitu. Studirao je prirodne nauke, matematiku i fiziku u Gracu i Zagrebu. Diplomirao je 1902. godine. Predavao je u Hrvatskoj gimnaziji u Zadru, a od 1903. do 1918. godine u Istri, gdje je ujedno i proveo najviše svog života. Penzionisan je 1933. godine u Zagrebu kao upravnik dječjeg doma. Prvo djelo mu je bilo Slavenske legende (1900).

Vladimir Nazor
Vladimir Nazor

Godine 1904, u Zadru je objavljeno njegovo djelo Knjiga o hrvatskim kraljevima, a u to vrijeme je počeo pisati i Istarske priče. Koju godinu kasnije objavio je Velog Jožu (1908) — djelo po kome će Nazorova proza biti prepoznatljiva, a koje je on sam smatrao neuspjelijim. Godine 1916, objavio je nekoliko knjiga: Utva zlatokrila, Medvjed Brundo, Stoimena.

Na izborima 1934. Vladimir Nazor se krivim političkim potezom izjasnio za takozvanu Jevtićevu listu, te su mu neko vrijeme zatvoreni stupci svih novina, časopisa i vrata svih izdavača. Nedugo poslije toga, 1939. godine, objavio je Pastira Lodu i Dedeka Kajbumščaka.

Iako u godinama i narušenog zdravlja, godine 1942. Vladimir Nazor je s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem preko reke Kupe otišao u partizane, o čemu je izvijestio čak i Radio London.

Vladimir Nazor je počeo voditi dnevnik S partizanima, koji se smatra jednim od najupečatljivijih ratnih dnevnika pored dnevnika Vladimira Dedijera i Dragojla Dudića.

Januara 1943. je u zapaljenom srpskom selu kraj Vrginmosta napisao jednu od najpotresnijih pesma o stradanjima Srba „Majka pravoslavna“.
Poslije rata objavio je i Pjesme partizanske. U ratu je bio predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a, a nakon rata i prvi predsjednik hrvatskog Sabora. Kao novoprimljeni akademik, 1949. godine je imao i svoj posljednji javni nastup na kojem je čitao odlomke iz svoje nedovršene zbirke U zavičaju. Za pedeset godina plodnog rada Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, priče za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio italijanske i njemačke pjesnike.

Njegovim imenom je nazvana najveća nagrada u Republici Hrvatskoj „Nagrada Vladimir Nazor“, koja se dodjeljuje za najbolja umjetnička ostvarenja na području književnosti, muzike, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, pozorišne umjetnosti, kao i arhitekture i urbanizma.

Osnovna škola u Đurđinu, kod Subotice nosi njegovo ime.

»Sedi Nazor pored vatre, u vodenici. U građanskom je odelu, gojzericama i belim vunenim čarapama preko nogavica, šeširom sa svetlocrvenom petrokrakom. Visok, mršav, sa dugačkim a zaobljenim gestovima, sa nečim prirodno i vedro »gošparskim«. Svaka rečenica kao stih. Čudan starac! Pod najnepovoljnijim okolnostima smogao je snage da se opredeli, konačno, nepokolebljivo. To nije, očevidno, bio rezultat jednog političkog razmišljanja, a tim putem ne bi nikad ni stigao, skok bi bio suviše velik — nego je učinio ono što je morao učiniti, prosto ono što mu je nalagalo njegovo poštenje, njegovo osećanje odgovornosti, njegovo spontano rodoljublje. … Njegovo samo prisustvo je jedan živi, rečiti dokaz o pravednosti naše borbe.«

Koča Popović o Nazoru