“Za Tita će se jednog dana vjerovati da je Marsovac koga je viša civilizacija poslala među divljake …”-Abdulah Sidran

Ljepotu i snagu Jugoslavije u našim pamćenjima najviše daje rugobnost stvarnosti koju preživljavamo. I kako ona bude bivala sve gora, a putevi su takvi, sjećanje na Jugoslaviju će – ma kako to izgledalo apsurdno – postajati sve bolje

Tokom osamdesetih godina iz Sarajeva su stigli kultni filmovi: “Sjećaš li se, Doli Bel?”, “Otac na službenom putu”, “Kuduz” i scenarija sva tri filma napisao je Abdulah Sidran.

Ovi filmovi uvijek budu prva asocijacija na Sidrana – akademika, pjesnika, scenaristu, prozaistu ali i majstorskog šahovskog kandidata.

O šahu ga nisam ništa pitao jer smo odlazili i vraćali se uvijek na Jugoslaviju, raspad, i to je bilo logično jer je intervju rađen uoči festivala “Krokodil” koji se održava ispod Muzeja istorije Jugoslavije.

abdulah sidran
Abdulah Sidran

Nastupili ste na festivalu “Krokodil” u Beogradu, gostovali ste na Kolarcu, kao i na Radio Beogradu. Da li ste devedesetih mislili da nikada nećete više doći u Beograd, a kamoli da uživo čitate svoje pjesme?

Gledajte, kad mi kažemo Sarajevo, Beograd, Zagreb … moramo znati da ne postoji jedan Beograd, jer Beograda ima barem pet-šest, baš kao i što nema jednog Sarajeva ili Zagreba. I ja mogu vama klimati glavom kada vi grdite Sarajevo, ali znam da je to Sarajevo broj 6. Logično je bilo pretpostaviti da ćemo dugo, dugo čekati da se ponovo susretnemo i družimo. Međutim, ono što je funkcionisalo kao nepolitička Jugoslavija, kao kulturni duh jugoslovenske književnosti opstalo je i, htio – ne htio, svaki normalan čovjek mora znati da smo mi unutar jednog jezika. I svako ima pravo davati mu različita imena i normalni ljudi u tim stvarima ne vide ništa neprirodno i među normalnim ljudima kao i ljudima od nauke nikada ne bi moglo doći do sporenja u tom tematu. Ali kad se u tom tematu pojave sporenja i nokti počnu grebati po licima drugih, znajte da više nismo ni u nauci ni u jeziku, već u najprljavijoj vrsti politike. U tom smislu nije prestalo funkcionisati ono što su prijateljski odnosi, pa i kad imamo neka ideološka neslaganja, mi ih šutiramo u ćošak, eskiviramo, da se ne bi uništilo onih 50 godina drugarstva. Osjećam da sam u Beogradu veoma dobro primljen, ponekad bolje nego u Sarajevu – jer nije šala napuniti salu Kolarca.

U prošlosti, nama je bilo tijesno u nacionalnoj književnosti. Ponekad nam je bilo tijesno i u onoj jugoslovenskoj. Pa da je naš prijatelj Danilo Kiš poživio još pet-šest godina, on bi bio nobelovac. I nije pravedno reći da je on samo srpski, crnogorski, mađarski pisac. Mi smo se otimali kod koga će Kiš noćiti kada je dolazio u Sarajevo. I Kiš je, baš kao ono što nazivamo jugoslovenskim kulturnim prostorom, preživio u svim južnoslovenskim kulturama uprkos svim naporima da se tako nešto ne dogodi.

Šta će novim generacijama rođenih u post-YU regionu značiti Jugoslavija i šta bi mogla značiti bilo kome Jugoslavija u budućnosti?

Teško je reći jer je to geopolitičko pitanje. Trebalo bi znati šta će biti sa planetarnim odnosima sila. Da li se restaurira bipolarna podjela svijeta kakva je bila nekada i gdje je ravnoteža straha održavala mir. Danas nemamo bipolarnu podjelu, imamo ogromnu zapadnu silu koja pripada bijeloj civilizaciji, ali ako prekoračite granicu Azije, vidjećete da svako vaše znanje postaje suvišno i neupotrebljivo. Niko neće moći da ospori činjenicu da su veliku ideju Jugoslavije – kao zajednice srodnih naroda, kreirali najumniji ljudi srpskog, hrvatskog, slovenačkog naroda. (Nije tu bilo Bosanaca moje sorte, ali to sad nije bitno.) Bitno je registrovati činjenicu da su Jugoslaviju kreirali najbolji, a svirepo, nemilosrdno, pljačkaški – uništili najgori. Možda je to ono što ideji reinkarnacije neke nove državne zajednice daje šansu – za neku hiljadicu godina, kada se zaborave svi producirani zločini, ako to bude moguće.

Čitav ovaj prostor je obilježen na neki način Josipom Brozom, a kako vi vidite vrijeme koje je obilježio Broz?

Ljepotu i snagu Jugoslavije u našim pamćenjima najviše daje rugobnost stvarnosti koju preživljavamo. I kako ona bude bivala sve gora, a putevi su takvi, sjećanje na Jugoslaviju će – ma kako to izgledalo apsurdno – postajati sve bolje i ljepše. Za 30 godina će se za Tita vjerovati da je Marsovac koga je viša civilizacija poslala među divljake da ih uljudi na nekom ludom poluostrvu, na jugu nekog potkontinenta, čije se ime zaboravilo. Kada se prepirem o toj temi sa drugačijim mišljenjima, ponekad kažem ovako: i ako bi se podvukla crta i račun dokazao da je Broz činio velike zločine – opet mu se ne bi moglo osporiti da je bio genije. Naravski, razumljivo je ogorčenje i mržnja onih koji su njegovom krivicom, kao i krivicom njegovih podređenih, izgubili bližnje, ili sami robijali zbog drugačijeg mišljenja, verbalnog delikta … bez ikakve stvarne krivice. Moramo i to prihvatiti kao legitimno.

Narod koji danas pati za Titom odabrao je statistički kapitalizam koji u našoj verziji izgleda i tako da radnice dobijaju pelene da ne bi išle tokom radnog vremena u toalet i time se gubilo vrijeme. Da li nam je to naša borba dala, ili narod nije niko ni pitao?

Oprostite mi na neskromnosti, ali ja ne mogu ostati u ovoj terminologiji. Ja, na primjer, ne priznajem smislenost pojma narod. Možemo govoriti o konkretnim politikama, političkim programima stranaka ili etnonacionalnih elita. Sve što je ispod toga je masa, rulja kojom upravlja centrala. Govorim da narod s tim veze nema i stvari se odvijaju onako kako su se dogovorile elite. Ovdje su se stvari događale tako da se padom Berlinskog zida, rušenjem ideologije komunizma, shvatilo da se ide ka onome što se naziva kapitalizmom. Mudri ljudi, lukavi ljudi, ljudi koji su imali ambicije da u tome profitiraju i mnogo godina prije 1992. su instrumentima masovnih medija pripremali teren, tačnije: trovali svoje narode protiv drugih, a da su se vođe tih naroda o svemu dogovarale. Pa postoje papiri da su Milošević i Tuđman imali zajedničke bankovne račune, mnogo prije 1991. Sve je to sačuvano. Sljedila je serija dogovorenih ratova unutar kojih se zbiva grandiozna pljačka svenarodnih dobara i usput, kao, rješavaju nacionalna i državna pitanja – što je značilo proširenja dvaju država na račun treće, slabije od njih. Zločin nad narodom kojem pripadam, a to je bošnjački narod, bio je istovremeno i cilj i sredstvo u realizaciji pomenutih politika.

Nikada u istoriji Bosne nije zabilježeno da se u njoj dogodio, bez spoljnog faktora, sukob između religijskih ili etničkih grupacija. Uvijek su sukobi bili producirani, rukovođeni sa strane izvan Bosne i uvijek u načelu sa teritorijalnim pretenzijama. Trubilo se o “muslimanskom ekstremizmu”, čega nije bilo ni na vidiku. Ja sam stranim novinarima 1992. godine kazivao da bi na pitanje “Da li u Bosni ima više muslimana ili pinkflojdovaca?” odgovor bio da je više pinkflojdovaca. To sam rekao novinaru Johnu Barnesu koji je kasnije, za izvještavanje iz Bosne, dobio Pulicerovu nagradu. Bio sam u pravu. Ono čega nije nikada bilo ni u klici, produciralo se da bi se zbivanjima dao privid etnonacionalnih sukoba.  – I sada se vraćam na vaše pitanje o balkanskom kapitalizmu. U toj magli rata koja se napravi obavljaju se nevidljivi poslovi da cijeli grad Kraljevo, Kragujevac, Bihać … mimo naših očiju postaje nečije privatno vlasništvo. Taj pogani posao privatizacije dakle, doslovce krađe onoga što je tvoj tata i djed proizveo, nije se mogao obaviti a da se ne napravi ta magla, metež, to ludilo u kome su ideje nacionalnih i religijskih identiteta postale instrumenti pomoću kojih se od čovjeka lako pravi budala i topovsko meso.

Uvijek pitam intelektualce iz Bosne: kako to da su svi vodeći intelektualci i najveće medijske zvijezde Bosne podržale reformiste Ante Markovića a rezultati izbora su pokazali suprotno? Da li ste vi zaista vjerovali da se može pobediti nacionalizam i da zaista u Bosni ima više pinkflojdovaca od onih koji su za rat?

Naravno da sam vjerovao. Ankete su pokazivale da reformisti Ante Markovića trijumfalno pobjeđuju. Jedne večeri je Radovan Karadžić, koji je bio naš kolega književnik, došao panično u Dom pisaca da nas pita: “Ko je naručio tu anketu?” Bio je u panici. Nastale su tu neke neugodne situacije, pa sam intervenisao, kao predsjednik Udruženja književnika, da se rasprava završi mirno. Postoje ljudi koji i danas vjeruju da ti izbori nisu bili regularni. Smatraju da je Savez komunista, koji se prije dogovorenih ratova preimenovao u Socijaldemokratsku partiju, predao vlast kao na tacni. Meni je predsjednik Skupštine BiH, pokojni Zlatan Karavdić, kada sam ga vidio u razgovoru sa predsjednikom jedne lokalne organizacije SDA, što mi je bilo čudno, rekao neskriveno: “Ja imam samo jedan zadatak – da primopredaja vlasti prođe bez krvi.” Ko se sjeća tih vremena, naći će mnogo elemenata koji pokazuju da se ondašnja vlast nije ozbiljno borila da tu vlast zadrži. Ante Marković je srušen dogovorom Miloševića i Tuđmana tako da je jasno da je odluka o rasturanju Jugoslavije donijeta osamdesetih godina, neposredno nakon Titove smrti. Raspoloženje u narodu je moglo biti kako je pokazivala anketa, ali se zna da izbore ne dobijaju birači nego brojači. Ostaje kod nas tuga jer je potpuno sigurno da se moglo ići u tranziciju poštenim načinom. Znali su se modeli po kojima se to radi, ali je kod nas prevladala opcija u koju se lako uklapala i možda je bila dio nje, a to je potreba za revizijom onoga šta su istine o Drugom svjetskom ratu. Ta revizija istorije je takođe dio projekata. Pljačka je primarni cilj, a pored nje ide i istorijska revizija. Taj istorijski revizionizam zapadne zemlje ne dozvoljavaju u svojim sredinama. Zašto su ga kod nas dopustile, veoma je komplikovano pitanje.

Da li ste mogli naslutiti u doba mira da Radovan Karadžić nije neki fan Pink Flojda?

On je guslao. On se ponosio time što zna guslati. Prirodnog sluha nije baš imao. Ali gusle ne traže veliki sluh.

Pink Flojd je već kompleksniji?

Pink Flojd je jedan fenomen. Treba studije pisati o njima. Ja sam ih smatrao Betovenom 20. vijeka. To je bio vrhunac epohe i mislio sam da dalje ne može.

Gdje bi danas boravio “Otac na službenom putu”? Gdje bi danas bio neki “Goli otok” za Balkanca u tranziciji?

Stanovnici novog Golog otoka bi morali biti oni koji su idejno projektovali pakao u kojem mi sada živimo. A taj pakao nije nastao spontano. Vi morate znati da su 10 do 15 godina prije rata izlazile knjige u milionskom tiražu da je ova ili ona nacija u Jugoslaviji oštećena, pa da je ta država “tamnica naroda”, pa ovo i ono. Za mene i moju generaciju, ideja bratstva i jedinstva nije bila laž. Mi smo je osjećali intenzivno i živjeli u skladu s njom, bez ikakve potrebe da o njoj razmišljamo. Ideje su čudo. Zamislite prije 45 godina jedan svjetski proleterski pokret uspjeva poraziti fašističke formacije, napraviti državu i svako je tada morao vjerovati da je ta ideja fašizma mrtva.

Ali eto, poslije 45 godina ta ideja fašizma za koju mislimo da je mrtva, živi kao probuđeni zmaj, jači nego što je ikad bio. To nije moglo biti spontano, to je moralo biti veoma pomno producirano. I producirano je u kabinetima nacionalističkih, šovinističkih nazoviinteligencija koje su uvjeravale političare u ispravnost svojih ideja. Onda to kasnije ide na medije pa na operativu. Eto tu su stanovnici fiktivnog logora za zločince koji su nam upropastili i oduzeli živote. I nikada neće biti kasno obnoviti instituciju kakav je bio Raselov sud kome je pripadao i Vladimir Dedijer. Jedan sud intelektualaca Evrope koji ne hapsi i ne privodi ali sprovodi procedure ustanovljavanja naučne i istorijske istine i proglašava nekoga krivim. Nema hapšenja ali ima procesa moralne i političke osude. Ljute se na mene u Bosni kada kažem da mi je uvijek neprijatno i da se osjećam grozno kada vidim da se naši lideri grle i govore o potrebi pomirenja naroda. Tvrdim da se ti narodi nisu ni svađali. To nije bila dječja tuča u obdaništu pa hajmo pomiriti Filipa i Muharema. Narodi su bili indoktrinirano topovsko meso. Postojali su oni koji napadaju i oni koji se brane. Niko iz Bosne nije napao nijedan grad ni selo u Srbiji! Mora se govoriti o promjeni državnih politika a ne o pomirenju naroda. Zašto se krivica prebacuje na leđa beslovesne mase koja se zove narodom? Jesi li ti nekada pročitao vijest da su se ispred Narodnog pozorišta potukli navijači Betovena protiv navijača Mocarta? Nisi, ali jesi kada se radi o navijačima fudbalskih klubova.

Sve je to jedan narod. Zato se mora biti veoma oprezan pri upotrebi toga pojma. Ne smijemo ga zloupotrebljavati, to je očigledna manipulacija. Evo ljube se, poželjeli se narodi. Otruješ narod i dovedeš ga u zabludu. Sigurno je stanovnik novog fiktivnog Golog otoka i onaj novinar koji je donio kostur dječje lobanje za koju zna da nije ono što je rekao na TV Dnevniku. To su ti koji su proizvodili mržnju i dovodili narode u stanje ludila.

Kako vam izgleda svijet?

Orvel je 1948. napisao knjigu “1984” i samo je permutovao brojeve. Sjetite se sa koliko smo mi užasavanja čitali tu fikciju, kako izgleda dehumanizovani svijet koji će nastupiti za tri decenije i nešto. Danas bi pola planete potpisalo da imamo takav svijet u odnosu na ovaj koji imamo danas. Sve naše društvene formacije nastale nakon dogovorenog uništenja Jugoslavije imaju više svojstva robovlasničkog sistema nego nekih drugih. Ovdje je prevladalo, možda i zbog naših podaničkih sklonosti, strahovito mnogo elemenata robovlasništva. Istovremeno, Amerikanac i evropski intelektualac već jedan vijek prave jednu strašnu grešku da svaki razgovor o slobodi završavaju govorom o slobodi štampe. A sloboda štampe bi bila negdje na 37. mjestu osnovnih ljudskih sloboda.

Za šta vas sve optužuju?

Jedna strana me optužuje da sam Alijino dupelizalo, a istovremeno, mene ta opcija SDA baca u penziju sa 250 maraka, u stambeni kredit od 155.000 maraka. Otplatio sam ga i jbm li mu majku. Optuživali su me da sam jugonostalgičar, komunjara, a ja sam zapravo stradalnik svih režima i to je moja zastava. Onaj koji po svojoj ljudskoj prirodi govori samo istinu, nije savladao zanat laganja i nije se rodio kao lažov, uglavnom nastrada. Milion puta sam sebi psovao sve po spisku jer sam govorio istinu. Takav čovjek je neuklopljiv i ne može lagodno živjeti. Vjerovatno sam mogao napraviti drugačiji izbor, ali nisam znao, a svjesno nisam ni htio. Tu sam gdje sam i ne žalim se. Dragocjenija mi je ta vrsta osjećanja da sa ovog svijeta odlazim čistih ruku. I to mi je dragocjenije nego da sam ostavio kofer para. Dobar sam, hvalim se sobom gdje god stignem.

Branko Rosić

Izvor: nedeljnik.rs