KOD GORNJEG VAKUFA

Već 4. marta 1943. dijelovi 1. proletereke, poslije usiljenog marša od Solakove kule, izbili su na desnu obalu Vrbasa, iza Gornjeg Vakufa. Brigada se tako zabacila za leđa Njemcima, čiji je pritisak na naše brigade koje su branile prilaze Prozoru bio veoma jak. Istog dana glavnina brigade vodila je na čitavom frontu borbu sa isturenim njemačkim snagama. Naš bataljon je noću prošao kroz selo Bistricu. Te noći smo to veliko selo na domaku Gornjeg Vakufa bili “podijelili! sa ustašama. Oni su se nalazili u donjem dijelu sela. Naša kolona je prošla pored njihovih straža. Pucanja nije bilo. Tek kasnije, kad smo utvrdili da je u Bistrici neprijatelj, dijelovi jednog bataljona, mislim da je bio Treći, pripucali su, i ustaše su bez odgovora pobjegle u Gornji Vakuf. U noći između 4. i 5. marta glavnina i štab 2. bataljona nalazili su se iznad ceste Vakuf—Bistrica. Čitavu noć eksplodirale su oko nas granate iz topova koji su se nalazili u selu Gračanici. Malo je ko spavao.

Borci 2. voda 2. čete Četvrtog bataljona na Mliništima, septembar 1942. godine. U prvom redu: Vojislav Andrejević, Jovan Čamilović, Momir Lekić, Ivan Kralj i Milosav Spasojević Deva. Stoje: Bozo Radić, Anđelko Veljić, Đurić (telegrafista), Predrag Mihailovič Pega, Nikola/ Bak i Stevan Varga.
Borci 2. voda 2. čete Četvrtog bataljona Prve proleterske brigade,septembar 1942. godine. U prvomredu: Vojislav Andrejević, Jovan Čamilović,Momir Lekić, Ivan Kralj i Milosav SpasojevićDeva. Stoje: Bozo Radić, Anđelko Veljić, Đurić(telegrafista), Predrag Mihailovič Pega, Nikola/Bak i Stevan Varga.

Ujutro 5. marta osjetili smo da se pritisak naših snaga od Makljena pojačava. Vidjeli smo Njemce koji su se muvali po drumu od Vakufa prema Bugojnu i obratno, Naša artiljerija, koja se nalazila na Makljenu, tukla je uspješno njemačku kolonu. Gotovo svaka granata padala je među njih. Ipak Njemci još nijesu odstupali. Čak smo zapazili jake kolone koje su zamicale uz cestu ka Vilića guvnu, prema Prozoru. Dijelovi 1. proleterske bili su se protegli Do Gornjeg Odžaka, izand Bugojna. Ali otuda, zbog udaljenosti, nijesu mogli da dejstvuju uspješno. Naš bataljon je bio najbliži Njemcima, upravo na nekoliko kilometara od Vakufa, koji su naše snage bile oslobodile, pa ponovo napustile.

Tada je komandant 2. bataljona uputio jedan vod da prodre do Vrbasa, na stotinak metara od ceste koja vodi od Bugojna za Prozor. Skoro na domet ručne granate! Njemci u Gornjem Vakufu ostali bi nam za leđima. Štab bataljona nije htio rizikovati da u borbu uvede jače snage.

S vodom je pošao i Petar, komesar 1. čete. Rukovodstvo te kolone od tridesetak ljudi našlo se pred delikatnim zadatkom: trebalo je usred bijela dana prebaciti vod ne samo preko ceste nego i preko njiva djelimično pokrivenih snijegom. Štuke su od samog jutra nemilosrdno tukle položaj naših snaga na Makljenu, ali nijesu ni nas “zaboravljale”. Njemci su, vjerovatno, shvatili opasnost koja im je prijetila od udarca u leđa. Drugo, trebalo je privući se istrurenom položaju odakle je imala da počne naša akcija. Jer zadatak je bio da se spustimo iznad samog Vrbasa i da iz pet-šest automatskih oruđa ospemo vatru po njemačkoj koloni. Naš cilj je bila jedna šumovita čukica, jugozapadno od Gornjeg Vakufa. Prilikom pokreta morali smo ići na što većem odstojanju da bi se izbjegle žrtve.

Sve ove zadatke rješavali smo u maršu. Ispočetka smo pokušali da se zaklanjamo iza nekih živica. Ali je njih uskoro nestalo. Raetojanje od nekih trista metara morali smo da pređemo u trku. Njemci na sve to još nisu reagovali.

Zadatak je bio da Njemcima priredimo iznenađenje. Da li smo uspjeli da stignemo neopaženi? Ili su Njemci čekali da zauzmemo položaje, pa da nas tuku artiljerijom?

Prilaz pošumljenoj i kamenitoj čukici vodio je preko nekog zapuštenog kamenoloma, obraslog u korov i trnje. Tako smo mogli da se vrhu glavičice privučemo neopaženo. Četiri puškomitraljesca zauzela su položaje i čekala naređenje. I mi smo se došuljali do njih. Odjednom, na trista metara pred nama, preko Vrbasa koji protiče ispod čukice, u šljivicama pored ceste, opazili smo njemačku kolonu. Išla je prema Gračanici. To znači da se povlačila, ili je bila dobila smjenu. Sigurno su se klonili ceste zato što ju je tukla naša artiljerija. Rijetko smo kad u ratu vidjeli tako lijepu metu. Trebalo je samo otvoriti vatru, pa da svaki metak bude pogodak. I mi smo otvorili vatru. Tukli smo iz pušaka, da bismo postigli što bolji efekat. Naša prva paljba nije trajala više od desetak minuta. Najednom se pred nama, odmah preko rijeke, ukazala gomila tamnozelenih uniformi. Bile su to, vjerovatno, rezerve koje su bile sakrivene po šljivicima.

Nikome od njih, za veliko čudo, nije padalo na pamet da otvori vatru. Tek kad smo mi osuli po njima, javilo se nekoliko šaraca. Pa i kolona koja se kretala pored ceste razbila se u grupe. Na prostoru širokom pola kilometra njemački vojnici su bježali.

Više od pola sata trajala je ta trka. Za trenutak smo se i mi zamislili. Ne bi li bilo bolje da se spustimo na samu rijeku, ispod čukice? Bićemo bliže cesti. Ali glavnina našeg bataljona bila je isuviše daleko da bi nam mogla priteći u pomoć ako Njemci odluče da nas napadnu. Zato smo ipak ostali na glavičici. Nove grupe Njemaca izlazile su iz zaklona i zamicale prema Gračanici. Primijetili smo da se i na sektoru Makljena pojačala vatra naših snaga i da se njemačke kolone i otuda vraćaju. Naša artiljerija je tukla brzom paljbom.

Njemačka vatra na platou prema Prozoru sve više je slabila. Ipak, nijesmo imali predstave o tome šta se dešava u samom Vakufu. Zato smo Petar i ja sa nekoliko boraca napustili čukicu i krenuli kroz šumu u pravcu Vakufa. Šumica se proteže do ceste Bistrica—Vakuf. Iza brežuljka cesta savija i gotovo polukružno zahvata brežuljak. Na krivini, gdje put ponovo skreće prema sjeveru, nalazio se drveni most. Njemci su i dalje bježali pored lijeve obale Vrbasa, ali su nastojali da se uklone od naše vatre. Naša grupa je krenula jednom stazom kroz šumarak. Stigli smo na krajnju istočnu glavicu brežuljka, na nagib prema cesti. Na samoj glavičici nalazi se rudina od dvadesetak metara u prečniku, oivičena šumom. Odatle smo mogli golim okom da posmatramo njemačke položaje iznad Vakufa. Ali su, isto tako, mogli i oni nas lijepo da vide. I dok smo mi natenane posmatrali njihove pokrete, počele su da fijuču bacačke mine. Čitavi buketi mina prosuli su se oko nas. Popadali smo po otkrivenom terenu, jer nijesmo imali vremena da se sklonimo u šumarak. A Njemci su neprekidno tukli, pa se uskoro od dima nije vidjela zaravan, a ni mi na njoj. Kako koja mina eksplodira i napravi duboku rupu, mi uskočimo u nju i tako se zaklonimo.

Prošli smo srećno pri prvom bombardovanju, a onda nam je već bilo lakše: bilo je dosta rupa, jer je zemlja bila meka. Kad se paljba stišala, kad su Njemci već bili uvjereni da su nas “sve pobili”, počeli smo jedan po jedan potrbuške da se izvlačimo iz rupa i puzimo prema šumi. Od nas oemorice niko nije bio povrijeđen. A bilo je na nas ispaljeno preko trideset mina. Čitava rudina bila je prosto preorana. Brzo smo sišli iza glavičice u pravcu glavnine voda. Kad smo odahnuli, počeli smo svi u jedan glas da se smijemo. Nijednom od nas nije se vidjela koža na licu. Gar i zemlja bili su nas potpuno izobličili. Trebalo nam je četvrt sata da se koliko-toliko očistimo.

Naši mitraljesci su i dalje tukli po njemačkoj koloni, sada već manjim rafalima, jer je municija bila pri kraju. A i Njemci su se izvlačili opreznije, pa su s vremena na vrijeme odgovarali vatrom. Dok smo nas osmorica zauzimali položaj na čukici, preko nas su prelijetale štuke i gubile se prema Makljenu. Tada je neko od nas začuo huku motora. Veliki tenk panter valjao se tromo cestom prema Bistrici. Iza njega, koliko smo mogli primijetiti, nije bilo pješadije. No bilo je očito da je pošao s namjerom da se obračuna sa nama. Trebalo je nešto preduzeti. Nismo imali čime da ga napadnemo. Dvije-tri pgguke počele su da nadleću naš položaj. I dok su Njemci i dalje u gustim kolonama odstupali prema Bugojnu, mi smo ležali prikovani za glavičicu. Svuda oko nje bio je brisani prostor. Petar se uspravio i posmatrao tenk, koji se i dalje lagano gegao prema Bistrici. Tada nam je pao u oko drveni most. Da li će se tenkista usuditi da krene preko njega. Bilo je to u tom trenutku za nas najvažnije pitanje. Svakako, Njemci bi nam se rado osvetili, jer smo u njihove redove unijeli i suviše panike. A vjerovatno smo im nanijeli i znatne gubitke. Nema sumnje da su kasnije po vatri mogli da ocijene naše snage.

Tenkista se nije usudio da pređe preko mosta. Zastao je i iz topa i mitraljeza počeo je da tuče po nama. Ali nas to nije zabrinjavalo, jer smo bili u mrtvom uglu. Ipak, nijesmo znali šta nakon toga može da uslijedi. Odlučili smo se da čistinom, po brisanom prostoru, krenemo natrag, u sastav bataljona. Uskoro smo izgubili tenk iz vida, ali smo čuli paljbu. Tukao je po ćuviku, dok smo mi odmicali prema cesti. Štuke su nadlijetale, ali ni jednu bombu nisu bacile na nas. Tako smo bez žrtava uspjeli da pređemo cestu i uđemo u šumarak iznad Bistrice.

Kad su čuli da smo na broju i kad su nas ugledali, u štabu su se začudili. Nas osmorica zaista smo ličili na odžačare. A komandant je rekao:

— Kada su počeli da vas tuku iz bacača, mislili smo da niko živ neće iznijeti glave. Prosto nevjerovatno!

Jovan BOŽOVIĆ

Sjecanja

Prva proleterska brigada