Kulenović je bio rudar u jeziku

U svom eseju Stoljeće moderne bošnjačke poezije, prof. dr. Enver Kazaz sa Odsjeka za književnosti naroda BiH Filozofskog fakulteta u Sarajevu pisao je da je za Kulenovića Kiš s pravom rekao da je rudar u jeziku.
“Ali ako je Ćatić u gazelima obnavljao sjećanje na orijentalnoislamsku crtu kulturnog identiteta, Skender u eksperimentiranju sonetom pokazuje dubinu jezika i njegovu sposobnost da u konkretnom dosegne apstraktno i da otkrije metafizičnost tvari.
Skender Kulenovic
Skender Kulenovic
Otud Skender stvara u svijetu metafizičke bezdomnosti, da bi se idejom stvaranja suprotstavio navali apsurda. Sve je tu, u njegovoj poeziji, u stalnom pomjeranju iz ležišta automatizirane percepcije i sve hoće da iskoči iz maternice inercije u ono iza tvari. Postavši pjesnikom tvarne metafizike i metafizičnosti tvari, on je formalni ritam pretočio u psihološki – da bi u maksimalnoj mjeri intelektualizirao poetsku sliku.
Njena dubina otkriva se kao čežnja za obogotvorenim baštovanom preko kojeg pjesnik uspijeva približiti zemlju nebu i spustiti metafizički beskraj u baštu u kojoj su čovjek i Bog dovedeni u blisku vezu, pa je Bog obogotvoreni čovjek, baš kako je i čovjek očovječeni Bog.
Ili se u dva Tariha, onom za Stari most u Mostaru i onom za Karađozbegovu džamiju, djelo ljudskih ruku i njihova kreacija po svojoj svevremenosti uzdižu u božanske visine, da bi se umjetnost vidjela kao metafizička vječnost.
Ili se ona, pak, kao u Stećku, vidi u formi spasa od kandža kiše, povampirenja i krađe, a u Tarihu za Karađozbegovu džamiju u Mostaru umjetničko djelo je – po svojoj nadi, utjehi, spoznaji dubine egzistencije – jače i od rata i svegledog satrapa, od jeseni od rita koje skinu sve do bola, nebo zemlji zgade, a džamija u tom sonetu stalno niče pred očima pjesnikovim kao procvali badem, puzavica sita
Ili se, kao u Rusoj pjesmi, sav čovjekov napor da savlada trošnost i prolaznost gleda na fonu onog neizgovorivog, onog još neojezičenog – što se začinje kao savršenstvo misli i osjećanja nepretočivih u jezičku formu”, pisao je Kazaz.
Kulenovićev roman Ponornica, koji se smatra jednim od najboljih romana prve polovine XX stoljeća, pripada periodu modernizma. U svojoj knjizi Bošnjački roman XX vijeka, Kazaz navodi kako Kulenovićev roman Ponornica prikazuje slom patrijarhalne kulture i zajednice, te begovske klase.
Roman je, najprije, porodična hronika, ali istovremeno sa prethodno navedenim, u romanu teče etičko preispitivanje vlastitih postupaka i analitički pregled sadržaja historije i kulture.
Drama porodice je i uslovljena dramom ukupne patrijarhalne zajednice, a ova rasulom sistema patrijarhalnih kulturnih vrijednosti. Ponornica je, prema Kazazu, metafora povijesti, rasporeda tvoračkih i zatornih sila, suodnos sila gradnje i razgradnje. Transformacija ukupnog društvenog poretka smjenom jednog carstva drugim je tematski okvir romana.
Njegova drama Djelidba je ideološki potkovana. U predizbornoj noći, porodice idu u pozorište i govore im kako da glasaju. Predstava biva prekinuta jer nije odgovarala totalitarnom režimu jugoslavenske vlasti.

————————————————————————————————–

Skender Kulenović rodio se 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, gdje je završio osnovnu školu, a potom nakon naglog osiromašenja porodice (agrarna reforma) prelazi u majčino rodno mjesto Travnik. U Travniku od 1921. do 1930. godine kao vanjski učenik pohađa Jezuitsku gimnaziju.

U trećem razredu gimnazije javio se prvim književnim radom (soneti Ocvale primule). Od 1930. godine studira pravo na Zagrebačkom sveučilištu. Godine 1933. postaje član SKOJ-a, a 1935. KPJ.

Sarađuje u brojnim listovima i časopisima, a 1937. godine s Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokreće u Zagrebu muslimanski časopis Putokaz.

Godine 1941. godine stupa u Prvi partizanski odred Bosanske krajine. Član AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, Kulenović u ratu piše poeme, uređuje listove Krajiški partizan, Bosanski udarnik, Glas i Oslobođenje.

Od 1945. do 1947. obavlja funkciju direktora drame Narodnog pozorišta Sarajevu, uređuje Novo doba, Pregled, Književne novine i Novu misao.

Od 1950. do 1953. sekretar je Narodne skupštine FNRJ, a poslije zabrane Nove misli je kažnjen i postavljen za korektora u Borbi.

Godine 1955. godine prelazi u Mostar na mjesto dramaturga Narodnog pozorišta, jedno vrijeme je i urednik u beogradskoj Prosveti. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, između ostalih Dvadesetsedmojulske nagrade SRBiH (1971) i nagrade AVNOJ-a (1972). Bio je član SANU, ANUBiH i JAZU.

Premino je 25. januara 1978. godine, u Beogradu.

Izvor : Radio Sarajevo

Post Views: 25

RELATED ARTICLESMORE FROM AUTHOR