MARKO ŠARDŽIJA
Šesta istočnobosanska i Majevička brigada došle su juna 1943. godine, poslije proboja iz pete neprijateljske ofanzive, na Majevicu — da se odmore i popune svoje redove. U drugoj polovini sljedećeg mjeseca krenule su u Posavinu, da je očiste od četnika, ustaških i domobranskih uporišta i, na taj način, omoguće formiranje Posavskog i Trebavskog partizanskog odreda. Da bi iznenadile neprijatelja, izvršile su usiljeni noćni marš.
U Majevičkoj brigadi bilo je dosta boraca iz Posavine, čak su skoro svi borci jedne čete 3. bataljona bili iz Gornjeg Žabara. Na njihovim licima ocrtavala se radost kad su saznali da se ide u ovaj kraj. Treći bataljon 15. majevičke brigade imao je zadatak da napadne i razoruža četnike u Bukviku. Uz pomoć partijske organizacije sa terena brzo smo se obračunali
s četnicima i pošli u Gornji Zabar, gdje smo ih, takođe, rastjerali.
Nakon toga počeli su se javljati novi borci u naše jedinice, naročito omladina. Tako, komandiru 3. čete 3. bataljona Jovanu Andriću, pored ostalih, javio se povisok, suvonjav i u licu koščat mladić Marko Bjelanović iz Gornjeg Žabara:
— Druže komandire, želim da postanem borac i da budem u tvojoj četi. Molim te da me primiš!
— Dobro, primičemo te, ali nemamo sada da ti damo pušku — odgovori komandir.
— U redu! Ne brin’te za to! Zarobiću je od četnika! — reče zadovoljno Marko.
U prvoj borbi koja je vođena protiv četnika u Posavini, Marko je ispunio dato obećanje svome komandiru. Zaplijenio je pušku od jednog četnika i sa njom je učestvovao u nizu akcija. On je likovao od zadovoljstva kada je vidio kako četnici u paničnom strahu bježe ispred partizana.
Krenuo je Marko sa svojim drugovima iz borbe u borbu: iz Posavine na Trebavu, napadao je na Gračanicu i Tuzlu, borio se na Ozrenu, oslobađao Vareš i stigao na Romaniju. I tako se Marko kalio i čeličio, sticao povjerenje i ljubav kod svojih drugova. Izražavao je želju da postane puškomitraljezac. Ponekad, u borbi s teškom mukom je dobijao puškomitraljez od svog desetara, Milorada Bogdanovića; s njim je precizno gađao po neprijateljskom stroju.
Vidi Marko kako puškomitraljesci ljubomorno čuvaju svoje oružje i nerado ga daju drugom, čak i na dugim marševima.
Desetog novembra 1943. godine obreli smo se u romanijskom selu Kalauzovićima. Druga posavska četa 3. bataljona Majevičke brigade bila je na položaju kad su je napale jake njemačke snage. U dvočasovnom okršaju Nijemci su, nastojeći da ovladaju našim položajima, uspjeli da se, u dva maha, dokopaju školske zgrade sagrađene od kamena, ali — nije im pošlo za rukom da se tu održe. Zato su se poslužili lukavstvom.
Povukli su se potokom kroz šumu i 2. četi zašli iza leđa. Prozrijevši namjere Nijemaca, štab bataljona je hitno uputio 3. četu da napadne njemački stroj s boka. Razvila se oštra borba.
Komandant se nalazio iza jedne ograde od polutki jelovih oblica, u neposrednoj blizini streljačkog stroja. Odatle je imao dobar pregled razvoja situacije. Naši borci, našavši se prsa u prsa s Nijemcima, junački su se tukli. Za časak pogled mu je skrenuo jedan borac koji je išao prema njemu. Osim puške, prebačene preko leđa, u jednoj ruci je nosio »šarac«, a u drugoj limenu kutiju za municiju, iz koje se vukao po zemlji, čelični redenik
napunjen mecima. Prepoznao je da je to borac iz 3. čete i pomislio da
ga je komandir poslao kao kurira.
— Druže komandante, zarobio sam »šarac«.
Vidio je da je Posavac, ali nije znao kako mu je ime.
Kretao se Marko ponosito sa svojim »šarcem« iz borbe u borbu, pokazao se neobično odvažan i umješan u rukovanju njim, postao je poznat i cijenjen među borcima i starješinama kao »šardžija«.
Marko ubrzo dobija za pomoćnika hrabrog omladinca i prekaljenog borca Huseina (rodom iz Koraja). Husein je volio Marka i divio se njegovom junaštvu, ali je volio i njegov »šarac«. Od komandira čete on je tražio da bude pomoćnik na »šarcu« kod Marka. Komandir mu je udovoljio želji, s napomenom da mora nositi municiju, štititi mitraljesca u borbi i biti
spreman da ga po potrebi i zamijeni. Husein, ponesen omladinskim poletom, bio je spreman na sve, ali je zamolio komandira, ako četa zarobi još jedan »šarac«, da ga dodijeli njemu, pa će on Marku objaviti takmčienje: ko će više ubiti neprijateljskih vojnika i biti bolji junak. Brzo se on sa Markom saživio, pratio sve njegove poteze u borbi, učio i sticao nova iskustva.
Tokom šeste neprijateljske ofanzive, negdje oko 15. decembra, 3. bataljon držao je položaj u Živinicama. Porušili smo most na rijeci Spreči, a 3. četa napravila je zasjedu na cesti Tuzla—Kladanj. Marko je zalegao s lijevu stranu puta na jednoj uzvišici, a za zaklon mu je poslužio oveći panj. Oko 10 časova čuli su se motori kamiona koji su žurili od Tuzle
prema Živinicama.
Tri kamiona, koja su se približavala, bila su puna njemačkih vojnika. Nisu primijetili našu dobro maskiranu zasjedu, niti su znali da je most porušen dok nisu do njega došli. Morali su zastati. Zasjeda je bila svega stotinjak metara odatle. Nestrpljenje boraca dostiglo je vrhunac dok su čekali da im se da znak za otvaranje vatre. Marko je hladnokrvno nanišanio, držao prst na obaraču i čekao komandu. Komesar bataljona, David Peric Dule, ljutio se malo što se vatra već ne otvara. Komandir 3. čete Jovan Andrić, koji se nalazio blizu Marka, reče mu da otvori paljbu po Nijemcima. »Šarac« poče da prede. Nastao je vrisak i kuknjava neprijateljskih vojnika, dok se nisu snašli da iskoče iz kamiona, zauzmu zaklone i otvore vatru.
Tri tenka i borna kola pristigoše u međuvremenu Nijemcima u pomoć, pa počeše da gađaju iz topova po našem položaju. Naš nišandžija iz protivtenkovske puške pogodi jedan tenk, pred porušenim mostom, koji osta, a ostali se povukoše u zaklon i ponovo počeše, još preciznije, da gađaju.
Uslijedilo je naređenje da se čete povuku malo unazad, kako bi se izbjegla ubitačna neprijateljska vatra. Ali Marko kao da ne ču komandu, nastavi sa paljbom sve dok ga komandir krajnje oštro ne opomenu. Ne zna se tačno koliko je njemačkih vojnika poginulo i ranjeno u toj borbi, jer nismo uspjeli da dođemo do njih.
Toga dana 3. četa zanoćila je u selu, ostavljajući jače obezbjeđenje na porušenom mostu. Marko je uveče sa svojim pomoćnikom očistio i pregledao »šarac« i poslije toga legao sa ostalim drugovima da se odmara. Dok su umorni borci u toploj sobi spavali, napolju je padao vlažan snijeg. Pred zoru se čula jaka pucnjava na porušenom mostu i neko je po vikao:
»Nijemci u selu!«
Borci, onako sanjivi, odmah su poskakali, a Marko je bio najbrži.
Četa je poletjela prema zasjedi gdje se vodila borba. Marko, samouvjeren i siguran u sebe i svoj »šarac«, ponesen uspjehom prethodnog dana, među prvima je stigao na most. Neustrašivo je stajao sa svojim pomoćnikom pored ceste (samo ih je korito rijeke Spreče dijelilo od neprijatelja) i otvarao vatru iz stojećeg stava. U mraku su se primjećivali tenkovi koje je marko gađao.
Zahvaljujući brzoj intervenciji čete i upornoj odbrani zasjede, neprijatelj nije uspio da pređe rijeku i postigne iznenađenje.
Noću 23. decembra 1943. godine spuštali smo se niz strminu u dolinu rijeke Krivaje, kod sela Keserovića. Sljapkamo po blatu pomiješanom sa snijegom, a nedaleko od nas huči mutna i plahovita Krivaja. Ispred nas kolona 2. bataljona gazi rijeku. Borci se hvataju jedan za drugog, a neko konjima za repove. Brza i ledena voda zanosi i konje. Jednog borca zapljusnu talas mutne vode i istrgnu ga iz živog lanca. Dvojica boraca izdvojiše
se iz kolone u namjeri da mu pomognu, ali bez uspjeha. Zagazi i kolona našeg bataljona. Prva četa na čelu. Jedna ruka čvrsto hvata za opasač druga ispred sebe. Neko iz kolone povika:
»Stoj!«
Sredinom rijeke projuri poveća klada nošena maticom i — za čas se izgubi.
— Ja ću vas sve prenijeti preko rijeke! Nemojte da vi gazite! — reče Marko drugaricama iz 3. čete, koje su stajale na desnoj obali i čekale da pređu.
Marko stavi svoj »šarac« na grudi, sa obješenim remenikom oko vrata. I prvo Kaju uprti na leđa.
— Nemoj, Marko, nositi puškomitralj ez! Teško ti je sve to — upozori ga njegov komandir čete.
— Ne brini se, druže komandire, mogu ja to sve nositi — reče Marko.
Nekim borcima voda dostiže do ispod pazuha. Rijeka nam se čini znatno širom nego što jeste. Krećemo se veoma sporo, nesigurnim koracima. Marko bi mogao i brže da ide, ali neće da izlazi iz kolone i remeti disciplinu. Osjeća se nestrpljenje kod boraca, jedva čekaju da ostave rijeku za sobom.
— Kajo, nemoj da ti uđe voda u cipele! Vidiš da je hladno. Smrznuće ti se noge — upozori je Marko dok ju je prenosio.
Kad je prešao na obalu, Marko spusti Kaju, ostavi kod nje svoj »šarac«, te brzo pođe da prenese i ostale drugarice.
Za vrijeme prelaska preko rijeke voda nam je odnijela nekoliko konja. Najviše smo žalili za konjem koji je nosio suvo meso spremljeno, kao rezerva, za dalje pokrete u toku ofanzive.
Po izlasku na obalu čuo se žagor boraca koji brzo prekinu pucnjava nedaleko od nas. Naređeno je da stanemo i — da bude najveća tišina kako nas neprijatelj ne bi otkrio. Pokušavamo da se zagrijemo. Okrećemo se i cupkamo u mjestu. Ponoć je prošla. Hladnoća postaje sve jača i — lako se moglo dogoditi da se uskoro odijela na nama smrznu. Čuje se i dalje pucnjava sa okolnih čuka. To pucaju borci 2. bataljona. Neizvjesnost, iščekivanje i hladnoća postaju sve nepodnošljiviji.
-— Dajte da i mi idemo u borbu da se malo zagrijemo!
Dosta je ovog čekanja — obrati se Marko svom komandiru čete.
— Mislim da ćeš uskoro, Marko, imati priliku da čuješ svog »šarca«, jer su komandant i komesar bataljona otišli u štab brigade da traže da se naš bataljon uvede u borbu — tješi ga komandir.
Kolonom se prenosi da pođu naprijed komandiri i komesari četa i sa njima pušokmitraljesci. Borci živnuše.
Nešto se sprema čim se grupišu puškomitraljesci — primijetiše neki.
— Neka bude šta hoće, samo da krenemo dok se nismo posmrzavali — drugi će borci, nestrpljivo čekajući pokret.
Okupljenim četnim rukovodiocima i puškomitraljescima štab bataljona izdaje naređenje za proboj:
— Naša bolnica, kao i neki dijelovi brigade, nalazi se u ovoj dolini i — od izvršenja zadatka našeg bataljona — zavisi sudbina ranjenih i bolesnih drugova. Zadatak nije lak, ali mi ga moramo izvršiti! Mi to možemo i mi ćemo to učiniti!
Blizu je zora. Oko nas neprijatelj drži brda i, ako nas zatekne svitanje u dolini, može nas lako sve uništiti. Krenula je kolona puškomitraljezaca sa 16 ubojnih cijevi. Među njima se izdvaja visoka figura sa »šarcem« preko ramena, tako zabačenim kao da s njim ide u lov. To je »brigadni« puškomitraljezac, Marko Bjelanović. Pripada 3. četi, a na glasu je skoro
u čitavoj brigadi.
Uvijek je bio ozbiljan, skroman, svojom mirnoćom i hrabrošću uliva povjerenje svim onim koji ga poznaju. Taj momak ne zna za strah. Bilo šta da učini, uvijek je isti: miran, staložen, bez uzbuđenja, bez trunke straha. Za puškomitralj escima ide, čvrstim i odlučnim korakom, kolona bataljona. Ide na neprijatelja koji se ne vidi, ali se čuje
i primjećuje njegovo prisustvo. Crvene i bijele neprijateljske rakete šaraju nebo iznad nas, a povremeni rafali govore nam da je on tu, u blizini.
Naša vijugava kolona skreće udesno, u pravcu dugačke kose. Cilj nam je da se što prije izvučemo iz doline i izbijemo na kosu. Neprijatelj može da se pojavi svakog časa. Još se nije dobro ni razdanilo, a na desnoj strani od nas, na kosi ugledasmo njemačku kolonu. Hladno i samouvjereno išli su pod punom ratnom opremom. Još nas nisu bili primijetili, iako su nam se pravci ukrštali na jednom omanjem brežuljku. Naši puškomitraljesci grabe
ubrzanim korakom, da bi se prvi dohvatili visa. Za njima idu 1, 2. a nešto udesno kreće se i 3. četa.
Ču se komanda za otvaranje vatre, a odmah zatim — silovit sudar. Maglovitim jutrom prolomi se borbeni poklik naših boraca. Otvorili su paklenu vatru i jurnuli svom snagom. Reski zvuči rafala paraju vazduh, a onda se slivaju u jedan strahovit eho koji se širi dolinom Krivaje. Markov »šarac« se najsnažnije čuje. Raskoračio se Marko i, iz stojećeg stava, kosi
rafalima po neprijateljskim vojnicima, koji padaju po zemlji, ostavljajući za sobom krvav trag. Nestalo je drijema i umora kod boraca. Sada su to pravi osvetnici, iz čijih očiju na vire mržnja i, kroz usijane cijevi, otiče prema neprijatelju.
Poput oluje stuštile su se naše čete na njemačke redove. Nijemci su zbunjeni iznenadnim i munjevitim napadom. Povlače se, bježe. Sustiže ih kiša kuršuma. Jauk ranjenika miješa se sa njiskom ranjenih konja, koji se prevrću od tereta natovarenih bacača i sanduka s municijom. U tom kovitlaca naziru se uspravne figure puškomitraljezaca: Marka Bjelanovića, Jovice Pavlovića, Sime Milića, Milorada Bogdanovića, Cvike Petričevića i drugih. Osjeća se kako čvrsto stežu svoje puškomitraljeze, čije se cijevi ravnomjerno pokreću lijevo-desno sijući ubitačnu vatru.
Ubrzo se Nijemci središe i počeše da uzvraćaju žestokom vatrom. Sve ih je više, kao da iz zemlje izviru. Počeše da štekću i njihovi »šarci«. Istovremeno im odgovara naš Marko sa svojom »zorkom«. Njega u hodu prate i ostali puškomitralj esci, svojim kratkim, isprekidanim rafalima.
Čuje se i tresak bombi. Marko naređuje svom pomoćniku da nađe još jednog borca da puni redenike — kako ne bi ostao bez municije. Nijemci ulažu sve napore da ponovo ovladaju kosom. Navaljuju sve žešće. Naše čete odolijevaju tom snažnom pritisku, na juriš odgovaraju protivjurišom, jer se kolona brigade još nije izvukla u zonu bezbjednosti.
K nama pristižu prvi ranjenici. Drugarice imaju pune ruke posla oko previjanja i evakuacije ranjenika. Imamo i trojicu mrtvih. Poginuo je junačkom smrću Milan Todić iz Lukavice, zamjenik komandira 3. čete, desetar 2. čete Pero Šarkanović iz Gornjeg Zabara i Todor iz Bukvika.. .
Začelje kolone brigade izvlači se iz doline. Treba još malo izdržati. Komandant bataljona je pošao udesno prema 3. četi i — ranjen je u pluća. Borba i dalje traje. Nijemci navaljuju nesmanjenom žestinom. Prva i druga četa napušta bojište, svrstavaju se u kolonu i kreću sa glavninom. Treća četa i dalje vodi borbu i zadržava neprijatelja dok se kolona ne
udalji, a onda će poći za njom, kao njena zaštitnica.
Krenuli smo dugom, šumovitom i besputnom kosom, kojoj, čini nam se, nema kraja, a onda uzbrdo. Nijemci — na okolnim kosama. I tako cijeli dan, po hladnoći i snijegu, bez predaha, bez odmora. Zanoćili smo u šumi i odmah su naložene vatre. Iako umorni, gladni, mokri i ozebli, svi smo nastojali da ranjenicima bude što ugodnije i toplije. Pržena pšenica i
kukuruz, već ko je šta dobio, povratili su nam snagu, a naložene vatre pomogle su nam da otkravimo smrznuta odijela.
Sutradan je nastavljen pokret po hladnoći, u bespuće planinskog terena. Najveći teret za bataljon, a i za brigadu, predstavljaju nosila sa ranjenim komandantom. Zemlja je pokrivena debelim slojem snijega, a često nailazimo i na smetove. Negdje oko podne poče da pada snijeg.
Sitne guste pahuljice, nošene jakim vjetrom, koji zavija, lete pravo u oči.
Sve je pusto, nigdje u blizini naselja. Čuje se samo škripanje snijega pod nogama umornih boraca. Na susjednoj kosi ugledasmo njemačku kolonu, koja ide u suprotnom pravcu od nas. Prosto je nevjerovatno da nas Nijemci nisu primijetili.
Probijanje kroz šumu traje već treći dan. Cijelog dana prati nas snježna vijavica. Vjetar je tako hladan da nam se lica lede. Borce je počela da napušta snaga. Usput nailazimo na smrznute.
Marko prebacio svoj »šarac« preko leđa i sa trojicom drugova nosi ranjenog komandanta. Ljuti se ako neko od drugova posrne ili padne pod nosilima. Po dva puta se drugovi mijenjaju, a on neće. Prosto se čovjek pita odakle mu tolika snaga da to sve izdrži.
U koloni je i medicinska sestra, referent saniteta brigade Anica Sertić.Visoka, plava djevojka, sa sanitetskom torbom i uvijenim ćebetom prebačenim preko ramena. Ispod nakrivljene titovke viri plava kosa, pobijeljela od inja.
Dva puta je ranjavana u ovoj ofanzivi. Iako je premorena i iscrpljena,neprestano je pored ranjenika i bolesnika, previja ih i njeguje. A onda,kada ugleda težak zamor na licima drugova, preuzima i nosila sa ranjenikom. Uz to nađe vremena da ranjenicima kaže i neku toplu, utješnu riječ, kako bi lakše podnijeli rane i napore kojima su izloženi. Prosto se
čovjek pita odakle joj tolika snaga i energija.
Spuštamo se u dolinu, gazimo potoke, a onda, opet, slijedi naporno penjanje uz strmine. Borci padaju od umora i gladi. Smrzavaju se. Snage je ponestalo. Jedni padaju, drugi ne mogu da im pomognu . . . Nekima donji dijelovi stopala otpadaju. Krvav trag ostaje prtinom. Ulažu se posljednji napori da se izdrži, da se nastavi put. Negdje u podsvijesti skriven je zračak nade — da će se sve to uspješno završiti. Ponekada nailazimo i na
neprijatelja, te se moramo borbom probijati.
Ti natčovječanski napori trajali su desetak dana u savlađivanju zeničkih planina, Velikog i Malog Botnja, ponovnog gaženja Krivaje, prelaza preko Konjuha, sve dok se nismo najzad našli u slobodnom Birču. Već drugi dan se odmaramo u Sekovićima. Borci su malo živnuli i oporavili se. Razgovaraju, kako je ko doživio sve nezgode. Marko se posebno divi drugaricama — kako su izdržale sve te teškoće.
— Kajo, sada te više cijenim i volim. Ti si pravi junak! Sad vas žene smatram potpuno ravnopravnim s nama muškarcima. To nisam do sada priznavao iako nam je komesar govorio o ravnopravnosti. Da mi je neko prič’o da sve ovo žene mogu izdržati, ne bi’ mu vjerov’o. A sada, naljutio bi’ se na onoga ko bi pokuš’o da omalovaži naše drugarice — isticao je Marko.
Poslije podne zakazan je partijski sastanak u četi — da se analizira kako su se komunisti držali u ofanzivi i da se izvuku potrebna iskustva. Pozvan je i Marko, sa još trojicom drugova koji nisu bili članovi Partije. Marko je na tom sastanku jednoglasno primljen u Partiju. Skrenuta mu je jedino pažnja da se bolje čuva i koristi zaklone u borbi, da se ne izlaže nepotrebnom riziku. Iako je malo znao o Partiji, bilo mu je drago što se uvrstio među najbolje.
— Slabo znam da diskutujem, drugovi, bolje znam da radim i da se borim. Ne znam kako da vam se zahvalim na povjerenju koje ste mi ukazali. Mogu samo da vam obećam da ću svaki zadatak koji mi Partija postavi izvršavati, pa makar me i glave koštalo — bila je kratka svečana izjava novoprimljenog partijca Marka.
To su bile iskrene riječi ratnika koji je do sada svoju privrženost Partiji potvrdio u borbi i koja će, bezbroj puta i ubuduće, to pokazati. Poslije završenog sastanka drugovi su Marku od srca čestitali prijem u Partiju.
Šestog januara 1944. godine Majevička brigada krenula je iz Birča na Majevicu. Majevičani su se veselili i pjevali, kao i uvijek kada se vraćaju u svoj kraj. Ulazeći u selo Vukosavce, zamjenik komesara bataljona, Selim Numić, od radosti je pucao iz automata, a najviše zbog toga što su uspjeli da iz ofanzive iznesu teško ranjenog komandanta i dođu sa njim u njegovo selo — jer su četnici pronijeli vijest da je on poginuo. Okupili su se ljudi i omladina u kući ranjenog komandanta, njihovog komšije. Borci su im pričali o borbama i teškoćama u protekloj ofanzivi i o spasavanju ranjenika.
U drugoj polivini februara 1944. godine Petnaesta majevička brigada nalazila se raspoređena u selima Zabrđu i Tutnjevcu. Njemačka motorizovana kolona krenula je od Čelića preko Koraja sa zadatkom da se probije u oslobođenu Bijeljinu. Brigada je dobila zadatak da po svaku cijenu spriječi prodor Nijemaca. Treći bataljon imao je zadatak da zaposjedne Mrkodol, kosu više same ceste, a njegova treća četa — da poruši put i ne dozvoli da ga neprijatelj opravi.
Za ovaj zadatak odredio je komandir čete Jovan Andrić vod Dake Miloševića. Sest bombaša i dva puškomitraljesca trebalo je da posjednu položaj pored samog puta. Ova grupa, koja je dobro maskirana, imala je zadatak da propusti prethodnicu, a kad naiđe čelo kolone sa kamionima, da ospe snažnu vatru iz puškomitraljeza, a bombaši da pobačaju bombe
u kamione. Marko se sa »šarcem« dobro utvrdio i maskirao.
Razvila se oštra borba. Nijemci vrše juriš za jurišem, a naši odbijaju.Čuje se mitraljeska, topovska i minobacačka vatra i tresak bombi. Po odjeku Markovog »šarca« uvijek se može znati gdje on dejstvuje. Pet njemačkih kamiona se našlo u plamenu. Mnogi neprijateljski vojnici leže mrtvi i ranjeni. Neprijateljska kolona kamiona je stala, a snažna vatra
3. bataljona tukla je po cijeloj dužini.
Iznenađeni neprijatelj grčevito se branio i preduzimao sa većim snagama protivnapad. Treća četa, koja se bočno branila, bila je prisiljena da se povlači uz jednu šumicu. Poručeno je da se i Marko povuče, ali se on ne povlači. Komandir čete ljuti se zašto se ne izvršava njegovo naređenje. Ostao je sam i, da se ne čuje njegov »šarac«, ne bi se znalo da je živ. Kroz kratko vrijeme bataljon vrši protivnapad i potiskuje neprijatelja. Marko nije ni koraka odstupio, već je omotao čelične mitraljeske rednike sa municijom oko pasa i hladnokrvno tukao po neprijateljskim vojnicima.
Dugo je Marko čuvao jedan redenik probojne zapaljive municije i sada je preciznim gađanjem po motoru i rezervoaru izazivao požar na nekoliko kamiona.
U toj borbi junački je poginuo omiljeni komesar 3. čete Branko Radovanović. Borci su ga mnogo cijenili i voljeli. Svi su ga žalili, a osobito Marko.
Tri dana je vođena borba i naši borci su hrabro odbijali neprijatelja, ne dozvolivši mu da se probije u oslobođenu Bijeljinu. Neprijatelj je imao osjetne gubitke u živoj sili i materijalnim sredstvima. Zaplijenjeno je nekoliko kamiona sa municijom, hranom i opremom.
U vezi s ovom borbom, Stab 3. korpusa uputio je 2. marta 1944. Vrhovnom štabu slijedeću depešu: »U trodnevnim borbama protiv jake njemačke motorizovane kolone na cesti Čelić—Bijeljina, 15. majevička brigada pobila je oko 90 i ranila 70 njemačkih vojnika i oficira. U ovim borbama naročito se istakao drug Marko Bjelanović, mitraljezac iz 3. bataljona, koji je ubio 15 Nijemaca«.
Počela je i zloglasna sedma neprijateljska ofanziva na istočnu Bosnu. Petnaesta majevička brigada sa ostalim jedinicama vodila je danonoćno borbe s 13. SS divizijom više od mjesec dana. Marko je sa svojim »šarcem« svugdje stizao.
Oko polovine maja krenula je Majevička brigada u sastavu 17. divizije preko Romanije, Jahorine, Zelengore, radi ulaska u sastav grupe divizija koje odatle treba da pređu u Srbiju. Treći bataljon, koji je bio u zaštitnici brigade, stigao je koncem maja i razmjestio se u selu Kamićima, na Jahorini, da se odmori.
Tu se smjestio štab brigade. Smatrali su da u blizini nema neprijatelja, te da će se mirno odmoriti. Politički komesari koristili su to vrijeme za održavanje četnih konferencija i partijskih sastanaka. Neko je od drugova dotrčao na sastanak i povikao da idu Nijemci. Čete su odmah pojurile na položaje.
Na neprijateljsku prethodnicu Marko prvi otvori vatru i ubi jednog Nijemca. Komesar Dule rani drugog. Ostali odstupiše nazad u šumu. Pošto se središe, Nijemci ponovo krenuše u napad. Nakon tročasovne borbe bili su odbijeni.
Bataljon je počeo da se svija u kolonu i kreće vijugavom stazom na otvorenom zemljištu. Neko je povikao:
»Avioni, ležite!«
Borci su ležali nepomično. Naiđoše dva neprijateljska aviona, nadlijetajući duž kolone sa
visine oko 100 m. Kad su dobro osmotrili kotu, napravili su lijevi zaokret, prestrojili se u kolonu i ponovo nadlijetali jedan za drugim spuštajući se još niže i, iz brišućeg leta, mitraljirali — po borcima koji su ležali. Neki borci su pokušali da se dignu i nađu zaklon, ali komanda je pala da se niko ne mrda. Kaja se prebaci do jednog ranjenog borca i poče da ga previja.
Marko se brzo dosjeti, izvadi nišan za gađanje aviona iz svoje torbe, postavi ga na »šarac« i poče da gađa po avionima koji su ponovo nailazili. Komanda je bila da se ne puca radi demaskiranja. Husein i Marko komentarisali su međusobno zašto da ih ne gađaju kad tako nisko lete, sigurni su da bi oborili neki avion.
Husein je nagovarao Marka da gađa. Ponovo su nadlijetale mrske, metalne, crne ptičurine, koje su prkosile i sijale ubitačnu vatru prateći u stopu borce. Jedan avion izbaci punu kasetu sitnih bombi koje prekriše velike površinu. Treštale su po kamenjaru i uništavale ljudske živote. Jedna od tih bombi pala je na leđa Markovog pomoćnika Huseina, koji osta na mjestu mrtav.
Dva-tri parčeta bombe, koja su poletjela prema Marku, srećom udariše u kutiju od municije, te ne stigoše do cilja. Kada je Marko vidio da mu poginu pomoćnik, najbolji drug, više za njega nije postojalo naređenje. Nanišani drugi avion koji je nailazio, pusti jedan dugi i dva kratka rafala. Avioni zatim prestadoše sa napadom i, jedan za drugim, udaljiše se od kolone. Nekoliko boraca povikaše uglas:
»Eno, iz onog posljednjeg aviona vidi se dim!«
Dim je postajao sve gušći i — najzad se pretvori u plamen; avion se spusti na
jedan proplanak. Komandir Dako Milošević poleti sa jednom desetinom u kojoj je bio i aviomehaničar Ljuban Prošić. Kad su stigli, avion je bio sav u plamenu, a pilot je uspio da pobjegne. Uspjeli su da skinu avionski mitraljez, koji možda, po vatrenoj moći, nije bio ništa slabiji od »šarca«. Jedan od boraca predloži komandiru da bi bio red da ovaj mitraljez damo Huseinu. Komandir ga sa vlažnim očima pogleda i reče:
»Slažem se, ali, na žalost, Husein je maloprije poginuo.«
Teško je opisati kako se Marko osjećao kad je izgubio svog pomoćnika Huseina. Marko je njega, kao stariji i iskusniji borac, podučavao i savjetovao. Njih dvojica su neprekidno bili zajedno: na maršu, u borbi, na spavanju .. . A »šarac« — između njih . . . Majevička brigada je početkom jula krenula prema Crnoj Gori — u dolinu Tare. Putovala je cijelu noć, da bi do svanuća prešla cestu Pljevlja—Prijepolje.
Komandiri su požurivali borce. Zaštitnica trećeg bataljona pretrčava preko ceste. Sviće. Čuju se zvuči motora. Idu tenkovi od Pljevlja
.Kolona brigade je već zamicala u šumu kada je Marko zastao pored jednog grma.
Preko veze se prenosi da nema Marka. Dolazi naređenje od komandanta da se odmah pošalje patrola koja će da ga pronađe živa ili mrtva.Našli su ga u grmu mrtvog. Pogodila ga je topovska granata. Nastala je mučna situacija i opšta žalost u bataljonu, pa i u brigadi.
Odata mu je zaslužena počast .
RADIVOJE KOVAČEVIC
Da se nezaboravi nas mitraljezac Marko i njegov pomocnik Husein
